Zašto Mandela nije bio komunist nego kršćanski humanist

Što reći za čovjeka koji je 27 najboljih godina svog života proveo u najzloglasnijim zatvorima svoje zemlje, a po izlasku na slobodu prašta onima koji su ga tamo strpali? Imao je svako pravo na osvetu, a on prakticira oprost.

Zbog svog međunarodnog angažmana sam šest puta boravio u Južnoj Africi, kako to zna reći jedna od mojih kćeri – ”prije i poslije Mandele”, to jest u vrijeme rasističkog apartheida i poslije njegova ukinuća zahvaljujući Mandelinoj žrtvi, ustrajnosti i viziji.

Ta čudovita zemlja i njezin progonjeni heroj borbe za slobodu, te način na koji je on postao ”Otac nacije” i globalna ikona borbe za ljudska prava oduvijek su me fascinirali.

Ali i zbunjivali.

”Prije Mandele” većina (ne svi!) mojih prijatelja bijelaca Southafrikanera smatrala je da je Mandela komunist, dok su redom svi moji crnački prijatelji i poznanici insistirali na tome da se radi o čovjeku čija je dugogodišnja borba protiv rasizma i terora privilegirane bjelačke manjine nad većinskom crnačkom populacijom motivirana njegovim kršćanskim odgojem i uvjerenjima.

Providnost je omogućila da se obilježavanje 100. godišnjice rođenja Nelsona Mandele poveže s proslavom 70. obljetnice donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima te da se te dvije zajedničke obljetnice izravno prethodničko-uvodnički povežu s ovogodišnjim zasjedanjem Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Iskreno sam se obradovao što su život i poruka Nelsona Rolihahle Mandele ovih dana opet globalno aktualizirani i medijski eksponirani na najvišoj svjetskoj razini.

Providnost je omogućila da se obilježavanje 100. godišnjice rođenja Nelsona Mandele poveže s proslavom 70. obljetnice donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima te da se te dvije zajedničke obljetnice izravno prethodničko-uvodnički povežu s ovogodišnjim zasjedanjem Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Početkom protekle sedmice održan je značajan Mirovni samit, a u istom je kontekstu, dan uoči redovnog okupljanja svjetskih čelnika u sjedištu UN-a u New Yorku, otkriven impresivan spomenik Mandeli – brončani kip prirodne veličine.

Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres tom je prigodom sjajno i poticajno sažeo smisao i poruku događaja:

”Danas se prisjećamo čovjeka iznimne mudrosti, tihog dostojanstva i golemih postignuća, čovjeka koji se neumorno zauzimao za mir i dostojanstvo svake osobe.”

Guterres je dalje eksplicirao kako je to ”smisao naše organizacije i odgovornost nas čelnika”. ”Obećajmo da ćemo nastaviti tamo gdje je Nelson Mandela stao kako bi svi ljudi, u svim dijelovima svijeta uživali mir, napredak te uključiv i održiv razvoj.”

Govoreći na Mirovnom samitu, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović također je prikladno podsjetila na Mandeline riječi da ”možemo promijeniti svijet i učiniti ga boljim mjestom za život” te poticajno zaključila: ”Budimo generacija koja ima hrabrosti to ostvariti”.

Ujedinjeni narodi su se višekratno odužili velikom južnoafričkom lideru. Spomenimo dvije simbolično i pedagoški značajne odluke.

U studenom 2009. godine Generalna skupština Mandelin je rođendan 18. srpanj (1918.) službeno proglasila International Mandela Day te pokrenula simpatičnu inicijativu pozvavši pojedince da spomenom na 67 godina Mandeline borbe tog dana doniraju 67 minuta čineci nešto dobro za druge ljude.

Mandelino nasljeđe je još jednom afirmirala svjetska organizacija kada je UN-ova Generalna skupština 2015. godine Standard Minimum Rules for the Treatments of Prisoners (Standardni minimum pravila za tretman uhićenika) nazvala The Mandela Rules.

Povijest je nobelovca (1993.) Mandelu jednoglasno svrstala uz Mahatmu Gandhija i Martina Luthera Kinga kao velikana i egzemplarnog lidera u nenasilnoj borbi protiv rasizma i kolonijalizma.

Što reći za čovjeka koji je 27 najboljih godina svog života proveo u najzloglasnijim zatvorima svoje zemlje, a po izlasku na slobodu prašta onima koji su ga tamo strpali? Imao je svako pravo na osvetu, a on prakticira oprost

Tijekom jednog od mojih boravaka u Južnoj Africi (1994.) promovirana je Mandelina autobiografija ”The Long Walk to Freedom”. Kasnije je pod tim naslovom snimljen i dokumentarni film, a ”dugi hod prema slobodi” je kao slogan ušao u svakodnevni rječnik Južnoafrikanaca kao i nekih drugih naroda i plemena koja se još uvijek nalaze u potrazi za slobodom.

Tu sam knjigu pažljivo pročitao na dugom letu od Johannesburga do Londona, a povremeno se vraćam podcrtanim pasusima koji sažimlju autorovu viziju i vjeru te zorno svjedoče o mojim impresijama.

Mandela u ”Dugom hodu do slobode” govori o svojim ranim iskustvima s kršćanstvom te otvoreno hvali utjecaj kršćanske misije na afrička društva, ne kao kolonijalnog porobljivca, što je razvikani problem rimokatoličke misije u Južnoj Americi, nego kao kulturnog i društvenog emancipatora.

”Crkva se istovremeno bavila pitanjima sadašnjega svijeta kao i onog budućeg: uvidio sam da su takorekuć sva postignuća Afrikanaca plod misionarskog djelovanja Crkve.”

Oba su Mandelina roditelja bila nepismena. Ali njegova majka – uz koju je bio vezan cijelog života – bila je duhovno probuđena i duboko pobožna žena koja ga je upisala u metodističku školu, u kojoj je dobio englesko ime Nelson.

Kršten je u Metodističkoj crkvi i odgojen u toj denominaciji i u njezinim školama. Kao student na elitnom crnačkom sveučilištu Fort Hare Mandela se učlanio u Studentsku kršćansku udrugu (Student Christian Association) i nedjeljom držao biblijska predavanja u crkvama u okolnim selima.

Neki biografi smatraju da je upravo kršćanska vjera Mandelu spasila od potpunog prihvaćanja komunizma i koncepta klasne borbe koji se četrdesetih godina prošloga stoljeća naglo proširio diljem Južne Afrike.

Mandela se, kao mnogi pravdoljubivi intelektualci i antikolonijalni aktivisti tog vremena, divio nekim slobodarskim idejama i transformativnim idealima komunizma. Ali mu je marksističko-lenjinistički svjetonazor s ateizmom bio totalno neprihvatljiv. Imao je mnoge prijatelje komuniste, a Komunistička partija Južne Afrike ga i danas svojata kao svog člana.

Metodistička Crkva Južne Afrike Mandelu drži svojim doživotnim članom. U njoj je kršten, duhovno formiran i već u ranoj mladosti usmjeren prema idealima slobode i ravnopravnosti.

Mandela je nakon oslobođenja prije, tijekom i poslije predsjednikovanja Južnoafričkom Republikom u više navrata govorio na značajnim kršćanskim konferencijama. Osobno sam ga imao priliku dva puta uživo slušati i uvjeriti se u njegovu predanost kristocentričnom kršćanstvu.

U mojoj bilježnici je njegova doslovno citirana rečenica koja je duboki izraz novozavjetnog koncepta novoga rođenja. ”Sve dok se promjena nije dogodila u meni, ja nisam mogao mijenjati druge.” Ili: ”Naš uskrsli Gospodin je pobijedio smrt i svaku drugu vrstu tame, te i nas poziva da budemo pobjednici u borbi protiv svake vrste zla”.

Povijest je nobelovca (1993.) Mandelu jednoglasno svrstala uz Mahatmu Gandhija i Martina Luthera Kinga kao velikana i egzemplarnog lidera u nenasilnoj borbi protiv rasizma i kolonijalizma

Nakon detaljne analize Mandelinih spisa moj teološki kolega Dion Forster je Mandelu opisao kako kršćanskog humanistu čija se misao osim na Bibliju u velikoj mjeri oslanja i na južnoafričko poimanje ”ubuntu” koji upućuje na ono što je zajedničko čovječanstvu.

Mandela je iz svojih dubokih kršćanskih uvjerenja ustanovio Truth and Reconciliation Commission (Povjerenstvo za istinu i pomirenje) za istraživanje, priznanje i praštanje zlodjela koje su počinile vlasti i(li) ANC borci protiv apartheida. Mandela je na čelo Povjerenstva, tog fenomenalno uspješnog instrumenta nacionalnog pomirenja, imenovao svog duhovnog mentora (mog povremenog suputnika) anglikanskog nadbiskupa Desmonda Tutua, također nobelovca.

Mandela je često hvalio rad Povjerenstva jer ”nam je pomoglo da se odmaknemo od prošlosti kako bismo se usredotočili na sadašnjost i budućnost”. Pouka za našu situaciju!

Madiba, kako ga iz milja i štovanja prema njegovu Xhosa plemenskom imenu zovu svi za koje je on ”Otac nacije”, nakon dobrovoljnog odlaska s vlasti posvetio humanitarnom radu i (p)ostao jedan od rijetkih univerzalnih moralnih autoriteta u svijetu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora