Zašto napuštam Antifašističku ligu i zašto ostajem antifašist

Jučer, u nedjelju 24. lipnja 2018. u 18.35 sati, obavijestio sam predsjednika Antifašističke lige u Republici Hrvatskoj, organizacije kojoj sam suutemeljitelj i koju sam pomagao od samih početaka, otkako smo na poziv Jurja Hrženjaka počeli raspravljati o potrebi takve organizacije i o njenim načelima, odnosno o Povelji koju smo izglasali, da me izvoli izbrisati iz popisa članova.

Smatram da ponekad treba učiniti gestu kako bi se izrazila kritička misao i određeno društvo pozvalo na refleksiju.

Takvu smo gestu nedavno učinili u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva kada je, slijedeći primjer kolege Borisa Pavelića, nekolicina nas vratila naše novinarske nagrade ”Marija Jurić Zagorka”: željeli smo kazati našoj strukovnoj organizaciji da novinarska nagrada ne smije biti dodijeljena osobi koja huška. Kazali smo da se ne slažemo s dodjeljivanjem takve nagrade Ivani Petrović s Nove TV i da HND mora tu nagradu povući (ponavljam ovo jer se to može učiniti, jer je to u nadležnosti Središnjeg odbora HND-a i zato jer idući petak biramo nasljednika predsjedniku koji je usred te afere Petrović, braneći tu spornu nagradu, podnio ostavku).

Ovo što ja sada činim je slična stvar: smatram da se moram, ako vodstvo AFL-a govori istinu kada kaže da sam važan član društva, jasno distancirati od prakse koja se ponavlja i koja nije dobra ni za nas antifašiste, ni za Republiku Hrvatsku ni za Europsku uniju. Način da se distanciram je da javno obznanim da napuštam AFL i da objasnim zašto to radim, pa nek’ se gospoda iz AFL-a misle: ako im je svejedno, onda zaista mene ne smije biti u toj organizaciji.

Spominjem ta pisma i negodovanje vodstva AFL-a samo zato što su me potakli da kažem kako napuštam AFL

Dogodilo se to već lani, ponovilo se prošlog petka: na skupu koji je organizirala Antifašistička liga (s drugima), a upriličen je na bivšem Trgu maršala Tita, sadašnjem Trgu Republike Hrvatske, pored zgrade Hrvatskog narodnog kazališta dominirale su zastave koje simboliziraju komunizam. Odgovara mi se da zastava SSSR, SRH i druge ”nisu zabranjene”. Pa što onda.

Ja sam na mom dnevnom tweetu koji se automatizmom prenosi na Autografu u petak napisao:

”Antifašisti” ispred HNK u Zagrebu. Ove budale se ljute kada negdje vijore crne zastave i kada se ističu ustaški simboli. Idioti jedni, idioti drugi. Slavko Goldstein ovo ne bi odobrio. Ni ja ne odobravam. Jedinu zastavu RH su donijeli Ivo Josipović i članovi Naprijed, Hrvatska.

Taj je komentar bio popraćen fotografijom grupe ”antifašista” koji su mahali crvenim zastavama i isticali srp i čekić, itd.

Vidio sam taj prizor jer sam, premda sam bio zauzet od 19.30 do 20.15, ipak navratio do HNK i meni je bilo dosta tog idiotizma.

Kada sam se vratio doma, analizirao sam stotinjak i više objavljenih fotografija sa skupa i crvene su zastave zaista dominirale. Jedina grupacija koja je došla na skup sa zastavom Republike Hrvatske je bila, kako sam napisao te večeri, grupa aktivista stranke Naprijed, Hrvatska s predsjednikom Ivom Josipovićem. Naravno da sam vidio zastavu koju su organizatori bili postavili na, recimo tako, ”pozornici”, bila je tu zastava RH i zastava SABH-a, ali je moj tweet bio jasan kao suza: među crvenim zastavama koji su donijeli oni koji su bili publika jedino se isticala zastava koju su donijeli Josipović i drugovi. Na fotografijama se vidjelo stranačkih simbola Josipovićeve stranke, SDP-a, Nove ljevice, Radničke fronte i SRP-a. Možda je bilo drugih, nisam siguran i nije bitno.

Meni je bilo važno prosvjedovati i učinio sam to. Imam pravo i imam stečeni društveni i profesionalni autoritet da to činim.

Silno se uzbudio važan član AFL-a, ali o sadržaju tih pisama neću sada. Spominjem ih i negodovanje vodstva AFL-a samo zato što su me potakli da kažem kako napuštam AFL.

Jer zaista smatram budalama one koji uzurpiraju skup antifašista kako bi veličali totalitarne režime SSSR-a, SFRJ-a i druge. Oni su za mene višestruke budale: em su političke budale jer daju štofa Hasanbegoviću, Bujancu, Kelemincu, Mikleniću, Markićki i drugima kada nas optužuju da smo lažni antifašisti, a zapravo veličatelji ili nostalgičari jugokomunizma, em su budale opće prakse.

Ovo što ja sada činim je slična stvar: smatram da se moram, ako vodstva AFL-a govori istinu kada kaže da sam važan član društva, jasno distancirati od prakse koja se ponavlja i koja nije dobra ni za nas antifašiste, ni za Republiku Hrvatsku ni za Europsku uniju. Način da se distanciram je da javno obznanim da napuštam AFL i da objasnim zašto to radim, pa nek’ se gospoda iz AFL-a misle: ako im je svejedno, onda zaista mene ne smije biti u toj organizaciji

Antifašizam ne smije biti reduciran na pobjedu, slavnu pobjedu hrvatskih partizana s Titom na čelu. Ja se, kao unuk ustaše i gestapovca, ponosim tom pobjedom unatoč tome što je komunistička vlast u kolovozu 1945. usred Zagreba smaknula mamina strica bez suđenja i bez oznake groba, unatoč tome što su mamu i baku deložirali na ulicu iz njihove kuće na Svetome Duhu, unatoč tome što su komunisti otjerali u logor i u užasne uvjete baku moje supruge koje je porijeklom po ocu srijemska Njemica.

Ponavljam, navijam za partizane. I što je najvažnije, ostajem antifašist. Znam da su me odgojili u zabludi veličajući ustaštvo; shvatio sam to prije tri i više desetljeća. Ne mijenjam kabanicu, ostajem antifašist.

Ali ne smije se i ne može se svesti sve na tu pobjedu koja je, by the way, okaljana užasnim zločinima. Govorim ugrubo: pošto poznajem i prijateljujem sa Židovima i Srbima koji su imali deseterostruko veće gubitke od prosječnog Hrvata za trajanja NDH, mislim da, pa i u kontekstu poruka Svete Stolice o kajanju i pomirenju, treba najprije počistiti ispred ”vlastitoga praga”.

To je bio razlog zašto sam inzistirao, dok sam bio član Predsjedništva SABH-a, da se objavi opširan dokument o zločinima partizana i komunističke vlasti nakon pobjede 8. svibnja 1945. Drugu Fumiću se to nije dopalo i on me je, uz suglasnost predsjednika SABH-a Franje Habulina, maknuo iz Predsjedništva. U neka druga vremena bih popio metak.

Antifašizam danas mora znati govoriti o suvremenom fašizmu, o tome zašto se mrzi migrante, zašto je Mađarska digla žicu, zašto je to učinila Slovenija, zašto u fašizam klize Austrija, Italija, Češka, Poljska, Slovačka i drugi.

Antifašistički skup na kojem neće biti istaknuo da su Valencija, da, Valencija i nova socijalistička španjolska vlast rekli: ”Dobrodošli vi koji lutate Mediteranom” promašen je skup.

Antifašistički skup na kojem neće biti žigosana policija koja puca na migrante, koja baca dijete pod kotače teretnog vlaka, koja mrzi Sirijce, Afganistance i druge promašen je skup.

Antifašistički skup koji se organizira da bi grupa fanatika mahala crvenim zastavama i na kojem se po drugi put to dopušta promašen je skup, a oni koji vode takvu organizaciju i to dopuštaju nezreli su za predvođenje antifašista.

Ali ne smije se i ne može se svesti sve na tu pobjedu koja je, by the way, okaljana užasnim zločinima. Govorim ugrubo: pošto poznajem i prijateljujem sa Židovima i Srbima koji su imali deseterostruko veće gubitke od prosječnog Hrvata za trajanja NDH, mislim da, pa i u kontekstu poruka Svete Stolice o kajanju i pomirenju, treba najprije počistiti ispred ”vlastitoga praga”

Kad smo osnovali Antifašističku ligu, bilo je među nama i onih koji su u mislima bili s onima koji su ginuli u sovjetskim gulazima, na Golom otoku, u zatvorima Ceausescua ili na žici Berlinskog zida. S onima koji su ginuli u pobunama u DDR-u, Mađarskoj, ČSSR-u…

U ime trezvenosti je tada progovorio Slavko Goldstein, možda najrazboritiji hrvatski antifašist ikad rođen i aktivan do smrti.

Rekao je da Tita i antifašizam ne treba izjednačavati. Podsjetio je kako je britanski povjesničar Tony Judt na prvo mjesto liste onih koji su u teškim vremenima Drugog svjetskog rata imali dovoljno hrabrosti da vrate samopoštovanje svojim narodima istaknuo Josipa Broza Tita, ali je dodao nešto od izuzetne važnosti:

“Ipak, uz dužno poštovanje, prema Titu moramo postaviti i određene rezerve. Iako je najpoznatiji čovjek koji je rođen u ovoj zemlji te mu se pripisuju ogromne zasluge u svjetskoj politici i povijesti, antifašizam danas ne možemo braniti njegovim imenom. Ispravno je reći da je on bio antifašist četiri ratne godine, ali i da je već 1945. zastupao staljinizam koji je u suprotnosti s antifašističkim vrijednostima. Stoga je ispravno reći da mi ovdje okupljeni zastupamo antifašizam, a da Tita poštujemo”, zaključio je Goldstein.

Mnogi su se uskomešali kada je Slavko to kazao; bio sam tamo, mnogo puta sam sa Slavkom o tome govorio. Čineći ovu gestu, ja samo želim podsjetiti na to da se antifašizam ne smije braniti ili zagovarati ama niti s bilo koje platforme veličanja totalitarizma.

Poštujem one kojima je Tito ”svetinja”. Ja Tita poštujem, ali mi nije bog. Ako se moram pokloniti nekom Hrvatu, poklonit ću se Goldsteinu, poklonit ću se Matvejeviću, Tripalu, don Ivanu Grubišiću… i da, prije svih ću se pokloniti Vladi Gotovcu.

Ono što me je najviše potreslo dok sam čitao Gotovca, i to intenzivno proteklih godina, bila je spoznaja da su njegova najbolja djela, bilješke nastale u Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška od 1973. do 1976. godine, pisane potajno, jer mu je bilo dopušteno napisati samo jedno pismo mjesečno, najviše trideset redaka — upućenih ili tadašnjoj supruzi, ili kćeri ili roditeljima.

Sadržaj pisma bio je točno određen pravilima Kazneno-popravnog doma: osnovne obavijesti o zdravlju i popis — ”usklađen s popisom o dopuštenom sadržaju onoga što sam želio dobiti u paketu”. Mogao je primiti jedan paket, težak 3,5 kg, svaki drugi mjesec. ”Sve što nađete napisano njegovom rukom, osim pisma, oduzmite mu, i ako nije krivičnog karaktera, uništite.” Tako je glasio nalog druga referenta za preodgoj Đorđa Mamule javno izrečen tamničkim čuvarima i njihovim doušnicima.

Antifašistički skup na kojem neće biti žigosana policija koja puca na migrante, koja baca dijete pod kotače teretnog vlaka, koja mrzi Sirijce, Afganistance i druge promašen je skup

Nikakvog pisanja. Nikakvog čitanja.

”Vi niste ovdje da učite, nego da korisno radite za društvo”, objašnjavali su mu drugovi preodgajatelji. To je značilo obavljati najjednostavnije i najteže fizičke poslove — sve dok mu je tijelo izdržalo: do bolesti.

Bilješke su zato pisane u zahodu, na toaletnom papiru i skrivane u njegovom smotku. Bila je to opasna krađa riječi.

Zahodi su bili čučavci s tako niskom ogradom da se vidjela glava onoga koji je čučao. Pisao je jedino u trenucima kad je bio posve siguran da u blizini nema nikoga. ”Po zatvorima se uvijek netko šulja, prisluškuje, nastoji neotkriven nešto otkriti. Sve je tako uređeno da se nikad ne smijete opustiti, da nikad ne možete biti mirni”, govorio je Gotovac.

U zatvorima neprekidno traju borbe između čuvara i robijaša.

Nije smio prečesto ići na zahod. Postao bi sumnjiv. Za pisanje je uglavnom koristio vrijeme poslije ručka, kad se moglo odmarati, spavati.

Bilješke imaju četiri dijela zato što je u tri navrata morao na duže vrijeme prekinuti pisanje. Njihov je oblik posve određen mjestom i uvjetima nastanka. Njihov je sadržaj uvijek isti: Gotovčevo nastojanje da opstane, da opstane njegov svijet i da tamnica u tome ne bude manje činjenica.

Stradanje uči jasnim oblicima, uči točnosti. Shvatio je to pišući svoj, taj dnevnik duše. Sve što je u njemu dostojno da bude znak zahvalnosti pripada njegovim prijateljima, kćeri i prvoj supruzi.

Meni su ove spoznaje rasparale srce. I sjeo sam jučer kao svake nedjelje za računalo. Znam da nisam dobro napravio svoju zadaću. Pokušavam sebe, sada kakvog se poznajem, staviti u cipele Vlade Gotovca u Staroj Gradišci. Ja bih se slomio. Vlado nije. Sada se ne smijem slomiti i raditi kalkulacije i kompromise iz kojekakvih obzira

Meni su ove spoznaje rasparale srce. I sjeo sam jučer kao svake nedjelje za računalo. Znam da nisam dobro napravio svoju zadaću. Pokušavam sebe, sada kakvog se poznajem, staviti u cipele Vlade Gotovca u Staroj Gradišci. Ja bih se slomio. Vlado nije. Sada se ne smijem slomiti i raditi kalkulacije i kompromise iz kojekakvih obzira.

Znam da će ovo svojevrsno otvoreno pismo kolegama u Antifašističkoj ligi postati sumnjivo, osobito jer će ekstremna desnica likovati kao što inače likuje svaki puta kada me se uz psovke uvjerava da meni ”moji ljevičari” inače ne vjeruju.

Neka.

Važno je da sam ja u miru sa sobom.

Rekao sam im. Neka postupe onako kako im govori njihova savjest.

Ako mogu živjeti bez zasluženih novinarskih nagrada, mogu živjeti i bez članstva u Antifašističkoj ligi. Pa kud puklo da puklo.

Moram zadržati vjerodostojnost jer je to moja jedina i prava legitimacija.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora