Zašto sam se pobratimio s Dragom Pilselom i Autografom

Drago Pilsel, čovjek kojega poznajem samo preko slike u novinama, ali za kojega sam siguran da želim s njime sjediti u kavani, piti crno vino i družiti se, nagovorio me da prihvatim njegovu ideju i da se pridružim slobodnim misliocima okupljenima oko zagrebačkoga portala Autograf.

Dugo sam se nećkao, jer za mene pisati nije isto što i igrati u kazalištu, snimati film ili pjevati na koncertima.

Pisanje je za mene neka posebna strast koja me ponekad obuzme te onda danima i noćima sjedim za kompjuterom i bjesomučno slažem rečenice ili stihove, sve dok naglo ne prekinem s tom rabotom, te se nekako zakočim i gotovo da ne postoji ništa što bi me moglo pokrenuti da iznova počnem nešto domišljati i piskarati.

Moje pisanje je ustvari neki unutarnji nagon koji me ponekad probudi i gotovo hipnotično vodi do komada papira ili moga staroga laptopa i nikada ne znam kada će me ponovo spopasti ta strast.

Pjesme sam pisao od rane mladosti i skrivao ih od svih pa i od sebe samoga. Pjesme su bile moji intimni dnevnici koji su mi pomagali da se što bolje koncentriram na uloge koje sam igrao.

Moje pisanje je ustvari neki unutarnji nagon koji me ponekad probudi i gotovo hipnotično vodi do komada papira ili moga staroga laptopa i nikada ne znam kada će me ponovo spopasti ta strast

Zato je moja prva knjiga poezije, koju sam nazvao ”Promjenjivi”, prepuna pjesama o kazalištu, glumcima ili ljudima koji su na bilo koji način vezani uz kazalište. Pjesme sam pisao po rubovima dramskih tekstova, po starim dječjim bilježnicama, po koricama niške Drine i filmskim scenarijima. Hoću reći one su uvijek hodale sa mnom.

Tako sam onda štampao i drugu, potom i treću knjigu pjesama. Ta treća po redu, koju sam štampao u Feralovoj biblioteci i za koju me Miljenko Jergović posebno pohvalio, jest zapravo jedina moja knjiga pjesama koju potpisujem s malo ponosa.

Zašto ponosa?

Zato što su nastale iz muke koju sam živio tih godina, iz nedostojanstvenog života koji smo svi mi živjeli na ovim našim jadnim prostorima, od Vardara pa do Triglava.

I zato što sam bio prijatelj i navijač tih hrabrih ljudi iz splitskoga Ferala koji su svojim hrabrim i pametnim pisanjem bili jedna od najznačajnijih pojava u literaturi, novinarstvu i umjetnosti koja se pojavila na tim ratom opustošenim vjetrometinama bivše Jugoslavije, spašavajući još ono malo humanizma, morala i pameti što nam je preostalo u obrani našeg ljudskog dostojanstva.

Bio sam ponosan kada su me moji prijatelji iz Ferala pozvali da u njihovoj biblioteci štampam svoje pjesme. I sam sam nekako osjećao da pripadam toj redakciji smionih ljudi: Viktoru Ivančiću, Heni Erceg, Borisu Dežuloviću, Predragu Luciću, Ćići Senjanoviću, Ivici Đikiću i ostalim borcima za mir, pravdu, društvenu ravnotežu i psihičku terapiju poludjelih naroda i nacija…

Dragi moj nepoznati prijatelju Drago Pilselu, što nas tako duboko povezuju tvoje lijepe i hrabre knjige koje sam čitao, sretan sam što si i ti postao na neki način, dio te generacije feralovaca. Kao što su i oni, na neki način, nasljednici novinarske hrabrosti jednoga Veselka Tenžere i Igora Mandića.

Kad smo kod Igora Mandića, moram spomenuti da je upravo on bio čovjek kome sam, još kao mladić, ponio prvi put svoje pjesme na ogled. I prepun straha i zebnje iščekivao njegov sud.

A on je, onako strog, delikatan i neovisan o bilo kome i bilo čemu, pa čak i o našem iskrenom prijateljstvu, presudio sudbini moje prve knjige pjesama, izbacivši mi neke uratke i pohvalivši neke od njih. U svakom slučaju, ohrabrio me i podržao, što je već samo po sebi za mene bio jedan od najvećih komplimenata koje sam mogao dobiti.

Dakle, prihvaćajući tvoju ideju da budem jedan od kolumnista portala Autograf, dragi moj Drago Pilselu, odabirem baš tebe da budeš tema moje prve kolumne.

Zašto baš tebe?

Zato što mi je tvoja ljudska hrabrost, a potom i intelektualna smionost, baš nekako duboko postala važna činjenica u ovim našim teškim i kompliciranim odnosima i životima.

Pokušavam slijediti tvoje ispovijesti iz ranog djetinjstva u kojima si opisivao svoje rođake i prijatelje iz dijaspore, koji su bili zadojeni ustaškim idejama i među kojima ste odrastali i vjerovali u njihove priče i objašnjenja historijskih činjenica.

I ja sam tako odrastao u partizanskoj porodici u kojoj su se pričale priče o veličanstvenoj pobjedi jugoslavenskih partizana na čelu s drugom Titom. I meni je pola obitelji stradalo u tome strašnome ratu. Baka, tetke, stričevi, četverogodišnji brat Milan.

Moj otac, partizan, rijetko kada je to spominjao i nikada nije govorio: ”To su nam sine ustaše učinile…”. Nije me želio time opterećivati. Bio je mudar čovjek. Znao je da trebam graditi neki novi život, život koji se ne bazira na krvavoj prošlosti…

I ja sam tako i živio. Gradio sam svoj život i svoj svijet noseći Ujevićevu pjesmu ”Pobratimstvo lica u svemiru” kao svoju popudbinu i svoj zavjet.

Odrastao sam u Vinkovcima, igrao do iznemoglosti nogomet po tim slavonskim poljanama, lovio manjiće (to su mali somovi) na rijeci Vuki blizu Borova Sela. Možda su baš kod toga mosta gdje sam ja lovio ribe, pale i prve žrtve 1991. godine u obračunu Šešeljevih paravojnih jedinica i vinkovačkih mupovaca.

Ta treća po redu, koju sam štampao u Feralovoj biblioteci i za koju me Miljenko Jergović posebno pohvalio, jest zapravo jedina moja knjiga pjesama koju potpisujem s malo ponosa

I sve što sam u svojoj mladosti živio, bilo je prožeto nekim jedinstvenim skladom, harmonijom i srećom. Imao sam, kao i svi moji vršnjaci, sretno djetinjstvo. Vjerovao sam u priče koje su mi pričali kod kuće, u školi, na radiju i televiziji…

Ali i ti si, Drago, kako saznajem iz tvojih knjiga, vjerovao u priče koje su ti pričali tvoji ukućani i prijatelji iz emigracije.

Samo što si ti bio gubitnik i osvetnik (recimo, Indijanac u western fimovima), a ja pobjednik i pravednik (recimo, Cary Grant u tim istim westernima).

I ti si Drago došao u Hrvatsku 1989. godine da je braniš od Miloševićeve agresije i brata rođenog si izgubio u tome ratu.

I tijekom rata, ali i neposredno iza njega, imao si priliku da upoznaš zemlju, ljude i povijest ovoga svoga (našega) hrvatskog naroda. I uspio si da shvatiš i razumiješ tko je tko i što je što. I danas si jedan smiren i pravedan čovjek i pisac…

Moja pozicija je teža. Ja bih u svojim procjenama historijskih zbivanja trebao da prepoznam sve one negativne stvari koje si ti shvatio u svojoj priči. Ali to je za mene beskrajno teško.

Mogu li posumnjati u ispravnost socijalističke revolucije koja se dogodila u Jugoslaviji? Mogu li posumnjati u ispravnost i pravednost partizanskog rata pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji je donio ovim narodima slobodu i konačno se riješio vjekovnoga ropstva i poniženja?

Ne. Ne mogu.

Ali nisam u tim svojim vjerovanjima bio slijep i gluh. Znam da se dogodio Goli otok. Znam da se dogodio Bleiburg, gdje su mnogi nevini ljudi stradali. I znam da je bilo mnogo nepravdi u tome socijalističkom svijetu u kome sam odrastao.

Ali svjedok sam da je ta Jugoslavija bila poštovana i cijenjena zemlja u cijelome svijetu. I da je Tito bio jedan od najvećih svjetskih političara. I da je samoupravni jugoslavenski socijalizam bio obećavajuće društveno uređenje ravnopravnih i slobodoumnih ljudi.

Sve drugo su neke greške i zablude kojima ne želim biti blizu.

Učimo od mudrih ljudi da povijest, kao učiteljica života, često puta biva i bludnica i nepouzdana prevrtljivica, no postoje stvari koje se kroz povijest ipak na kraju iskristaliziraju u neka pravedna i vjerodostojna tumačenja važnih događaja koja su nam se događala kroz sva ova stoljeća.

Tako je, mislim, i s Drugim svjetskim ratom. Povijest sa sigurnošću svjedoči o tome da je Njemačka na čelu s pomahnitalim Hitlerom i njegovim nacističkim i fašističkim sljedbenicima počinila najstrašnije zločine u ljudskoj civilizaciji. Milijune ljudi pobila je po koncentracionim logorima i brojnim ratištima. I to bi trebala biti istina koja se ne dovodi u pitanje.

Pa ipak, danas smo opet svjedoci da se bude ponovo neke krajnje desničarske pojave, partije, ljudi… koji tvrde da Drugi svjetski rat nije bio oslobodilački rat protiv fašizma i da su (prenoseći stvari na našu hrvatsku stvarnost) ustaše bili oslobodioci hrvatskoga naroda, a ne njegovi grobari.

Teško mi je o tome uopće i polemizirati pa čak i pisati…

Ali ti glasovi, premda malobrojni, postaju sve agresivniji i opasniji te se pred njihovom agresivnošću često i najdobrohotniji ljudi povlače u mišje rupe i šute kao da ih se te stvari ne tiču.

A ja mislim da moramo o tome javno govoriti i suprotstaviti se tim revizionistima povijesti.

Danas sam svjestan da sam i ja, kao i mnogi viđeniji i poznatiji Srbi u Hrvatskoj, činio grešku, kada sam na sulude ideje Mile Martića i ostalih lidera Kninske krajine, odmahivao rukom kao da se to mene ne tiče.

Dragi moj nepoznati prijatelju Drago Pilselu, što nas tako duboko povezuju tvoje lijepe i hrabre knjige koje sam čitao, sretan sam što si i ti postao na neki način, dio te generacije feralovaca. Kao što su i oni, na neki način, nasljednici novinarske hrabrosti jednoga Veselka Tenžere i Igora Mandića

I nije me se ticalo jer sam sebe doživljavao kao građanina Hrvatske i po svojim političkim uvjerenjima bio Jugosloven u najplemenitijem smislu te riječi, odnosno građanin Ujevićeve republike Pobratimstva lica u svemiru, s jedinom zastavom srca i tvrđave koja se ne predaje, kako je pjevao Jure Kaštelan…

I eto, ove jeseni, razmišljajući o svemu tome, dragi moj prijatelju Drago Pilselu, pokušavam da unatoč ovoj pošasti koja dolazi od ovoga strašnoga i opasnoga virusa, ipak zadržim svoju glavu bistrom i trijeznom i da ne ostanem indiferentan prema ovim agresivnim i prijetećim porukama koje dolaze s krajnje desnice, promovirajući nove, odnosno stare, fašističke ideje, te da se na neki način uključim u borbu protiv takvih pojava u našemu društvu.

Na kraju ovoga moga pisma, moram ti se zahvaliti što si me upozorio da pogledam Stankovićevu emisiju ”Nedjeljom u 2”, u kojoj je nedavno gostovala mlada žena Ivana Kekin.

Pogledao sam emisiju i bio oduševljen tom mladom ženom i njezinim mislima i stavovima. Ona je postala predsjednica Nove ljevice i ja sam joj iste te noći poslao pismo podrške.

Da. Jedino nas ta nova naša generacija može spasiti od ove napasti loše energije i ponovnog buđenja negativnih nacionalizama s fašističkim predznacima.

Svrstavam se pod njihov barjak i kao član svoje najintimnije partije Pobratimstva lica iz svemira, postajem i njihov sljedbenik.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naša je Una. Ne dajmo Unu!
    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
    •  Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
    •  Pismo Borisu Dežuloviću

> Svi tekstovi ovog autora