autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Razglavio se svijet

AUTOR: Rade Šerbedžija / 14.10.2023.

Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak

Prije petnaest godina snimao sam film u Izraelu. Bio je to film po romanu ”Love Life” (”Ljubavni život”) poznate izraelske književnice Zeruye Shalev. Snimali smo u Tel Avivu, Jeruzalemu i nekim dijelovima Gaze. Bilo je to vrijeme najvećega primirja između Izraela i Palestine. Mislio sam da svijet kreće prema boljim danima i da će se mnogi nesporazumi prevladati.

Doduše, moji filmski producenti su me upozoravali da se ipak pazim i da ne idem za vrijeme snimanja na javne prostore. Ja ipak nisam mogao odoljeti da se ne prošećem nevjerojatnom tržnicom u blizini hotela u Tel Avivu gdje sam bio smješten. Ukorili su me zbog toga i rekli mi da je samo prije dva mjeseca usred te tržnice eksplodirala bomba i usmrtila neke nedužne ljude.

Evo sada smo svjedoci ponovo velike krize na Bliskome istoku. Možda i najveće do sada…

Družeći se s izraelskim filmskim i kazališnim umjetnicima, ta dva mjeseca, s radošću sam otkrio da gotovo svi od njih imaju pozitivno mišljenje o palestinskome narodu. Govorili su da bi oni željeli živjeti u miru s Arapima, ali da su njihove vlasti slijepi poslušnici i sljedbenici američke politike, koja želi držati stalnu tenziju napetosti i neprijateljstva prema arapskim zemljama…

Prilažem svoj esej koji sam onomad napisao o ratu u Siriji koji, čini se, nije nikada završio i nikada neće ni završiti.

***

”Razglavio se svijet… i što se baš ja rodih da ga dovodim u red.”

William Shakespeare, ”Hamlet”

Glumac koji igra Hamleta svoje generacije, mora znati koju knjigu čita i koje filozofe sluša. Mora znati kome se ispovijeda i protiv čega se buni. I mora se nesebično davati vremenu koje živi, da bi bolje razumio…

Glumac koji igra Hamleta svoje generacije, ne brine samo svoje osobne brige. On pokušava razumjeti cijelo čovječanstvo. Sav svijet sačuvati od zla i sakupiti ga u ljusku orahovu, da tamo prezimi strahotne i nerazumne ratove koji opet bezumno haraju ovim našim planetom.

Ja već odavno nisam Hamlet svoje generacije, sagorio sam zajedno s našim šezdesetosmaškim zabludama i kompromisima… Sada bi neki novi Hamleti morali i trebali odgovoriti koju knjigu čitaju i koje filozofe slušaju, kome se ispovijedaju i protiv čega se bune.

Iz moje poetske lagodnosti, u koju sam se već nekoliko godina uljuljuškao, otkad sam odlučio prestati sa svojim skojevskim aktivizmom popravljanja svijeta i prilika u kojima živimo, probudio me jedan nesvakidašnji kadar s CNN televizijskog kanala.

U TV-studio su doveli dječaka od nekih pet ili šest godina. Izvučen je bio iz ruševina bombardirane kuće u gradu Alepu u Siriji. Koliko razumijevam uzbuđenoga spikera, dječak je jedini preživjeli iz te velike kuće koja se srušila i zatrpala mnogo ljudi.

Dječaka su posjeli na neku visoku stolicu. On sjedi i gleda odsutno pred sebe. Ni ne zna da tako gleda direktno u kameru, zapravo u sve nas ispred TV-ekrana. U njegovom pogledu nema ni trunke straha ni očaja. Samo neka nevjerojatna ravnodušnost.

Mogu li se iz njegovih širom rastvorenih zjenica pročitati kadrovi koje su te oči upamtile? Na primjer, betonske ploče koje padaju na njegovu majku i malenu sestru. I krici i jauci bespomoćnih susjeda pomiješani s eksplozijama bombi i puščanim rafalima.

A taj dječak je još donedavno trčao za loptom u betonskom dvorištu te visoke novogradnje koja je bila njegov dom i njegova crkva i njegovo utočište.

Iako rođen sa strahotama rata, nije ni slutiti mogao da će se njegova kuća srušiti i pokopati sve u njoj što je bilo živo.

Voditelj nešto govori i te njegove riječi idu mimo dječaka i mimo mene. U nekoj jeftinoj profesionalnoj žurnalistici samo se razumijevaju pojedine riječi koje same po sebi tvore neki već poznati rebus koji sadržava riječi kao što su Amerika, Rusija, Sirija, Asad, Putin, Obama, NATO, Isil, muslimani, papa Franjo, izbjeglice…

Dječak sjedi u stolici i odsutno gleda. Te bezazlene, tamne, velike oči optužuju, iako se u njima ne mogu pročitati nikakvi osjećaji… samo neka definitivna tragedija. Jer samo istinska i prava tragedija tako izgleda. Nema riječi, nema objašnjenja, nema zvuka… samo neka beskrajna svemirska tišina kojoj se ne može ništa objasniti niti dodati.

Oči toga dječaka u meni otvaraju, nekom neviđenom montažnom brzinom, kadrove iz 1991. godine s TV-ekrana naših televizija… izvještaj sa splitske rive, gdje neki pomahnitali ljudi dave i ubijaju onoga mladoga Makedonca u tenku Jugoslavenske narodne armije…

Zatim onaj simpatični Bosanac, kojega je rat između Slovenije i JNA zatekao na odsluženju redovnog vojnog roka i koji je onako zalegao sa svojom puškom u travi, u blizini Maribora. Na pitanje novinara kako komentira ova događanja rekao je, vidno se tresući od straha i ne shvaćajući kako se odjednom iz čista mira našao na prvoj liniji fronta: ”Ma što ja znam… Mi njih kao napadamo, a oni se kao brane”.

Samo nekoliko mjeseci kasnije taj mladić je, kažu, poginuo u uniformi bosanskohercegovačke vojske negdje blizu Sarajeva.

Mnogi mi kadrovi prolaze kroz glavu… nevine civilne žrtve, okupirano Sarajevo, razrušeni Vukovar, bombardirani Dubrovnik, Šibenik, Zadar… kolone izbjeglica, opustošena moja Lika…

I pitam se – zašto?

Zašto danas, kad je svijet postao toliko suvremen i tehnički moćan, i kad je ljudski um dosegnuo nivo znanja i razumijevanja i postigao čudesne rezultate u otkrivanju prirode i svijeta, zašto se iznova u čovjeku javlja taj životinjski nagon ubijanja, mržnje i zla?

Taj nesretni dječak, koji je svoje bezbrižno djetinjstvo zamijenio stravičnim saznanjem o brutalnosti i užasu svijeta u kojem je rođen, nema na to odgovora.

Ovaj svijet se razglavio… i ne postoji niti jedan Hamlet da ga dovede u red. Ljudska priroda je jednostavno takova, sastavljena od dobra i od zla. I vjerojatno u njoj leži pohranjen i čip koji će jednoga dana povući tu famoznu crvenu sklopku i uništiti ovaj naš planet, umoran od razaranja i trovanja i zagađivanja, i sve će se pretvoriti u prah rasut po bespućima ovoga mračnog svemira.

Postoje li uopće sretna vremena? Da. To su vjerojatno ona vremena neposredno poslije velikih revolucija, narodnih preporoda ili svjetskih ratova. Vremena kad pobjednici grade svoje nove svjetove iskazujući blagost i milost čak i prema dojučerašnjim neprijateljima. U takva vremena, kad se zemlja oporavlja i rane zacjeljuju, mogu se proživjeti i neka sretna djetinjstva.

Danas, s nekom gorčinom i sjetom, priznajem da je i moja generacija imala sretno djetinjstvo i sretnu mladost, ali generacija naše djece, rođene početkom 70-ih prošloga stoljeća, postala je jedna od najnesretnijih generacija.

Mnogi ubijeni u nekim vojskama u kojima nisu ni željeli biti, a mnogi koji su sačuvali žive glave na ramenima, pobjegli su u strane svjetove, tamo gdje bombe ne padaju i gdje su ratne sirene utihnule. Hamleti njihovi šute, nemoćni da objasne vrijeme i svijet u kojem žive.

Pitam se koje to snage i sile mogu u ovaj naš svijet donijeti ponovo neki spokoj i dostojne uvjete za življenje? Političari to sigurno nisu. Sve su to mali igrači ove posrnule povijesne pozornice. Uglavnom nacionalisti koji se samo dodvoravaju ukusima svoga vremena, natječući se tko će više mržnje posijati prema označenim neprijateljima i na taj način popraviti rejtinge svojih izbornih kampanja.

A narod kao stoka… ogoljen, opljačkan, osiromašen. Doveden na najniže grane svoga civilizacijskoga razvoja, ponižen i posramljen.

Pa ipak, unatoč svemu, ponovo spreman da podržava te svoje političke lidere koji su ga i doveli do ovoga kaosa i bezumlja i koji svakim danom isijavaju nove oblike mržnje prema drugim narodima koji su im jedini krivci za sve zlo što ih je snašlo.

I ponovo su jedni drugima četnici i ustaše i partizani, i nema kraja tome apsurdnome obliku života koji se kreirao na ovim našim južnoslavenskim prostorima.

Valjda bi trebale doći neke teške i duge zime pa da hladni vjetrovi i velike kiše i snjegovi pogase te balkanske vatre na kojima se dime usijani kotlovi krvi.

Sve je tako beznadno i nema traga svjetlosti niotkuda. Blatne krpe gnjilih novina truju svaki pokušaj da se nešto smisleno i ljudski objasni.

Neki dragi, dobri pisci mlate svojim perima kao Don Kihoti svojim kopljima. Hvala im za one osamljene knjige koje nas, preostale čitače, griju u našim promrzlim stanovima i hrane nam duše bar nekim utjehama da nismo posve osamljeni u ovim vučjim vremenima.

Negdje sam pročitao rečenicu da ratovi prestaju kada se popuni određena kvota umrlih i nestalih. Pa je li ovaj gore sveti bilježnik zaspao? Meni se čini da je taj broj odavno popunjen.

Dječak iz Alepa, postavljen na visoku kožnu stolicu u improviziranom ratnom TV-studiju CNN-a, i dalje nas gleda odsutnim pogledom. U jednom trenutku, dok novinarski glas onom poznatom intonacijom govori i nabraja razna imena: Amerika, Rusija, Sirija, Isil, Pakistan, Obama, Putin, Asad, izbjeglice, terorizam… tanki mlaz krvi klizi niz njegovo čelo. Dječak polaganim pokretom briše krv sa svoga lica. Za trenutak pogleda u svoj okrvavljeni dlan, a onda ga obriše o kožnu presvlaku stolice na kojoj sjedi.

”Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom i velik u svome djelovanju i kretanju, bogovima nalik… ures svijeta, uzor svega života! Pa ipak… što za mene znači ta kvintesenca prašine…” ( W. Shakespeare, ”Hamlet”).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
     Mala božićna priča o našem mačku Marku
     Stalna na tom svijetu samo mijena jest
     Moj Zagreb, tak imam te rad
     Radko Polič – Naš Rac je bio Car
     Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
     Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
     Pismo Borisu Dežuloviću
     Ah, da… Nema benzina u Londonu!
     Ja sam sa suzama u očima mahnuo rukom i otišao sa scene

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1