autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Moj Zagreb, tak imam te rad

AUTOR: Rade Šerbedžija / 01.11.2022.
Rade Šerbedžija Foto: Jovica Drobnjak

Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Prvi put sam u Zagreb došao godine 1966. Stigao sam na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti.

Doduše, kao dječak prolazio sam vlakom kroz zagrebački glavni kolodvor na svojim putovanjima iz Vinkovaca za Titovu Korenicu, gdje sam svaki put, nakon završetka školske godine, već sljedećeg dana putovao iz Vinkovaca za Liku, na puna dva mjeseca školskoga raspusta.

Pa iako su Vinkovci i Slavonija ulazili duboko u moju prirodu, ipak su ta dva ljetna mjeseca koja sam tako intenzivno i strasno proživljavao svake godine, kod mojih djedova, baba, tetaka, ujaka i stričeva, ostavljala dublji trag u mojoj duši i na neki način već zarana me obilježila kao pravoga ličkoga gorštaka.

Odlazio sam u planinu s djedom Vujadinom da čuvamo stada ovaca i krava, trčao po šumama i sa svojim društvom drvenim rašljama lovio zmije otrovnice. Jahao sam s ujacima neosedlane konje i penjao se uz strmu stijenu da dosegnem ptičja gnijezda…

Poslije mnogo godina kada sam, kažu, s dosta uspjeha igrao Peera Gynta u zagrebačkom HNK-u, upravo to moje vilovito dječaštvo u Lici pokazalo mi je put do toga tako jogunastog, a opet tako mekanoga Gyntova srca.

Dakle, te jeseni, daleke 1966. godine, ja sam došao u grad Zagreb kao Ivica Kičmanović, koga ću za nekoliko godina igrati u TV seriji ”U registraturi”.

Dakle, te jeseni, daleke 1966. godine, ja sam došao u grad Zagreb kao Ivica Kičmanović, koga ću za nekoliko godina igrati u TV seriji ”U registraturi”

Stigao sam kao mali provincijalac s ličko-slavonskim korijenima i s dozlaboga otegnutim govorom, kao ta moja vinkovačka Slavonija koja se prepoznavala iz svake moje intonacije i iz svakoga moga pokreta, a koji je jedino dr. Bratoljub Klaić, naš čuveni jezikoslovac, smatrao uzornim i navodio kao primjer čistoga hrvatskoga jezika i govora.

Bio sam najbolji u klasi, odmah iza moga divnoga prijatelja i glumca Drage Meštrovića Foke, koji nas je sve nadmašivao svojim baršunastim osječkim baritonom.

Uz tu rumenu jesen, koja se žutila lišćem mladih gavelijanskih breza posađenih ispred naše Kazališne akademije, ja sam se zaljubljivao u moj novi grad, koji će uskoro postati glavna arterija moga krvotoka.

Otmjenost i neka posebna gospodstvenost Zagreba grada, opijala me svojim tajanstvenim ulicama i trgovima i veoma sam brzo postao njegov vitez lutalica, koji je svake noći otkrivao nove čarolije i njegove zamamne tajne.

Te lijepe zagrebačke jeseni, kada žuto lišće pada po asfaltu sa širokih i velikih kestenova, ostavljale su na našim studentskim ramenima studene kapi kiše iz šume Tuškanca ili Maksimira, dok smo se Enes Kišević, Darko Ćurdo i ja natjecali tko će više rakija popiti na autobusnom kolodvoru i ljepših se stihova dosjetiti, kojima smo utapali naše razigrane i gorke mladosti.

I tako smo rasli, mi došljaci, u tome čudesnome i otmjenome gradu i prilagođavali naše gorštačke glasove, geste i grimace, uz taj stari habsburgovsko-peštansko-zagorski grad, koji nas je iskreno prigrlio i blagonaklono prihvatio u svoja skrovišta.

Moj prijatelj Mustafa Nadarević i ja dvije godine smo dijelili podstanarsku sobu u Derenčinovoj ulici blizu džamije. On je došao iz Bosne, a ja iz Slavonije. Obojica smo imali mnogo razloga da počnemo govoriti kajkavski, s purgerskim žargonom, ne bi li nekako umanjili i skratili te užasno duge i preduge dugosilazne i uzlazne akcente.

Bili smo smiješni u početku našega osvajanja zagrebačke kajkavštine i mnogi pravi i rođeni Zagrepčani, podsmjehivali su nam se, a naročito moj prijatelj Vladimir Rubčić, advokat, ali poznatiji kao prvi solist čuvenog rock ‘n’ roll benda Bijele strijele sa svojim svevremenskim hitovima ”Mala Sue”, ”Ti si moje proljeće”…

Ili onom koju mi je Vladimir znao svirati na svome crnome klaviru u njegovom otmjenom stanu u Gundulićevoj ulici ”Zar možemo se mi opet srest u septembru. K’o sretna bića dva…”

Bio je taj moj prijatelj Vladimir Rubčić pravi intelektualac. Otmjen, inteligentan, obrazovan. Govorio je briljantno njemački i engleski. Znao je slušati sugovornika i baš u svemu je bio poseban i gospodstven.

Kada sam igrao Leona Glembaja u Gavelli, po njemu sam stvarao taj lik. Želio sam uhvatiti tu neku dječačku bezazlenost i gotovo Viscontijevu otuđenost i melankoličnost.

I danas kada promislim o svome umjetničkom odrastanju, siguran sam da je Zagreb učinio od mene svoga autentičnoga glumca. Učinio je to Zagreb i od svojih došljaka Dalmatinaca i Hercegovaca i Slavonaca i Ličana i svih onih manjinskih dotepenaca koji su hrlili u glavnu metropolu Hrvatske.

Eh, koliko li smo noći proveli dočekujući zore Vlado, Mile Rupčić, Lilić i društvo kod našega prijatelja Miće Carića u njegovome kultnome restoranu ”Tiffany”, gdje se slušao najbolji jazz i pila briška rebula koja je bila toliko dobra da su je pili i Tito i Krleža.

Pa kad već spominjem Krležu, treba reći koliko me osvajalo njegovo zagrepčanstvo i purgerstvo. Ali i opisi njegovih zagrebačkih radničkih i proleterskih likova od ”Golgote” do svih onih njegovih nesretnih i žigosanih domobrana iz ”Hrvatskog boga Marsa”. Krleža je bio naš uzor i apsolutni literarni autoritet kojega je Zagreb slavio kao zaštitni znak svoje osobnosti.

Evo i male digresije o mojemu krležijanstvu.

Kada sam u proljeće 1991. godine govorio u Domu omladine u Beogradu na osnivanju Reformske stranke Ante Markovića i kada su Šešeljevi radikali došli u velikom broju da ometaju taj naš osnivački skup reformista, jedan od njih mi je glasno dobacio s balkona: ”Jebo te Krleža!” Tada je nastao pravi kaos, a jedan je ostrašćeni nacionalistički fotograf bacio svoju kameru u glavu našega velikoga pisca Mirka Kovača i raskrvario ga. Iz drugoga reda, zavaljen duboko u fotelji, glasno se smijao Vojislav Šešelj…

Tko to danas propovijeda nova pravila življenja u Hrvatskoj? Ima li to veze s Katoličkom crkvom i njezinim ideolozima koji bi da se ne brinu samo za duše svojih vjernika nego bi da se brinu i za njihova tijela

A meni su kroz glavu prolazile Krležine rečenice koje je izrekao godinu dana prije svoje smrti. ”Opet će se pogasiti svjetla u našim balkanskim krčmama i bljesnut će krvavi noževi na mjesečini, a kad se to dogodi, bogu hvala, nas ovdje više neće biti…”

Zagreb je bio najrevolucionarniji grad i izvorište lijevih i komunističkih pokreta i ideja. U njemu su se osnivale prve tajne ćelije Komunističke partije Hrvatske. U njemu je i svoju proletersku karijeru otpočeo mladi Josip Broz. U njemu su i niknule ideje jugoslavenstva, od Strossmayera, mladoga Frana Supila, Ante Trumbića…

Danas kad razmišljam o Zagrebu, kojega pamtim iz kraja šezdesetih, sjećam se te živosti grada u kome su restorani i kavane bili otvoreni do duboko u noć, gdje je vladao neki pravi intelektualni duh koji je bio naslijeđen od nekadašnjega Beča, Budimpešte i Praga, ali i oplemenjen nekim pravim slavenskim lirizmom i ilirskim preporodom.

Taj Zagreb u kome su najljepše muzike stvarali Arsen Dedić, Drago Diklić, Miljenko Prohaska, Boško Petrović, Gabi Novak… U kojem su svijetlile slike Ede Murtića, Ljube Ivančića… I tapiserije moje Jagode Bujić…

Zagreb briljantnih predstava Branka Gavelle, Tita Strozzija, Ive Raića… pa iza toga Bojana Stupice, Koste Spajića… Zagreb božanstvenih glumaca i glumica Božene Kraljeve, Pere Kvrgića, Fabijana Šovagovica, Relje Bašića, Marije Kohn, Nade Subotić, Borisa Buzančića, Vanje Dracha… i meni ponajdražeg Jovana Ličine.

Zagreb Lovre Matačića i Milka Šparembleka i moga prijatelja Tomislava Durbešića.

Zagreb briljantnih studentskih predstava Mire Međimurca. Zagreb u kome je nastajao ITD, toga trenutka vjerojatno najvažniji teatar u čitavoj Jugoslaviji u kojem su se rodile kultne predstave ”Hamlet u Mrduši Donjoj”, ”Mirisi, zlato i tamjan”, ”Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi” i Handkeov ”Kaspar” u briljantnoj režiji Vladimira Gerića i nezaboravnoj ulozi Ivice Vidovića…

Koliko božanstvenih umjetnika koji su bili duh toga grada i njegova prava pokretačka snaga.

Veliki filmski režiseri Branko Bauer, Nikola Tanhofer, Zvonimir Berković, Ante Babaja, Vatroslav Mimica, Antun Vrdoljak, pa onda sedamdesetih i moja generacija Rajko Grlić, Lordan Zafranović, Zoran Tadić…

Zatim poseban i toliko značajan program TV drama zagrebačke televizije, sa zvijezdama Ivom Štivičićem, Eduardom Galićem, Marijom Fanelijem…

Pa čitava generacija sjajnih pisaca krugovaša Ivana Slamniga, Antuna Šoljana, Josipa Pupačića, Vlade Gotovca, Josipa Severa, Vesne Parun i poslije, meni još bližih po godinama, razlogovaca Igora Mandića, Nikice Petraka, Tonka Marojevića, Vlahe Paljetka, Vjerana Zuppe…

Godine 1968. pojavljuje se i prva drama mladoga Slobodana Šnajdera ”Minigolf” kojom najavljuje svoj briljantni talent koji će uskoro kulminirati s velikim dramskim tekstovima ”Kamov smrtopis” i ”Hrvatski Faust”.

Bilo je to doba kada su zagrebačke kavane bile pune znatiželjnih i kreativnih intelektualaca koji su se svakodnevno okupljali u legendarnoj kavani ”Korzo” u kojoj su njegovali svoje pozitivno disidenstvo uglavnom ogovarajući aktualnu vlast, što i dolikuje pravoj umjetničkoj angažiranosti, da u svojim umjetničkim djelima komentira i često kritizira našu stvarnost i samo društvo.

U tome je nesmiljeni šampion pera bio sjajni Igor Mandić. On svojim životom i djelima dokazuje svoju intelektualnu neovisnost o bilo kome i bilo čemu. Bio je jednako strastan i nemilosrdan kritičar mnogih negativnih pojava u doba jugoslovenskoga socijalizma, kao što je bio i još uvijek jest, kritičar i svega ovoga što danas živimo u ovome ”bogom obećanom” liberalnom kapitalizmu.

Pa mudri i briljantni kolumnist Veselko Tenžera.

U kavani ”Korzo” sam, kao veoma mlad glumac, upoznao legendarnog partizanskoga generala Ivana Šibla i postao prijatelj s njim.

Uz tu rumenu jesen, koja se žutila lišćem mladih gavelijanskih breza posađenih ispred naše Kazališne akademije, ja sam se zaljubljivao u moj novi grad, koji će uskoro postati glavna arterija moga krvotoka

Taj moj nekadašnji Zagreb koji je oblikovao i odgojio moju umjetničku dušu najviše me sjeća na jednoga tajanstvenoga čovjeka i pjesnika, Danijela Dragojevića, koji je svojim pjesmama ispisao spomenik jednome zagonetnome i sjetnom gradu i pojmovima, likovima i pojavama na tome našemu usijanom gradskom asfaltu.

Bilo je to i vrijeme vrhunskoga sporta.

Zagrebačka Lokomotiva koja je izrasla u Cibonu i legendarni Nikola Plećaš, sveti Nikola. Odbojkaši i vaterpolisti Mladosti, rukometaši Medveščaka, Dragutin Šurbek, Nikola Pilić i Boro Jovanović…

Najbolje godine zagrebačkoga Dinama. Dražan Jerković, Slaven Zambata, Stjepan Lamza… Proboj i uspjeh mladih nogometaša Zagreba predvođenih mojim prijateljem Perom Močibobom s kojim me veže iskreno prijateljstvo sve do današnjih dana.

Bilo je to puno i zrelo vrijeme. Vrijeme sinteze, kako bi rekao moj profesor Kosta Spajić.

Bili smo siromašni, ali lijepi u tome našemu bijelome gradu. Na neki način ravnopravni. Bar donekle… Bilo je među nama i bogatijih ljudi koji su gradili lijepe i prostrane vile, vozili Mercedese i BMW-e. Ali nije bilo sirotinje. Država nam je plaćala zdravstvene usluge. Imali smo besplatno školovanje.

Ali nije ova moja priča o tome.

Neću pričati o samoupravnom socijalizmu koji nas je, po svome ustrojstvu, mogao odvesti u red visoko razvijenih evropskih država da nije bilo ”mangupa u našim redovima”. Ti sitni, lokalni rukovodioci, predsjednici SIZ-ova i lokalnih samoupravnih organizacija su svojim makinacijama i raznoraznim korupcijama uništavali demokraciju i prednosti jednog mogućeg pravednog socijalističkog uređenja.

Želim pričati o mome osjećaju Grada u kojem sam proveo život do svoje 45. godine.

Želim govoriti o hrabrom i naprednom gradu. O njegovoj aristokratskoj prirodi kojom su se odlikovali pravi Zagrepčani. Ali i o njegovoj radničkoj i proleterskoj masi koja je ponosno gradila svoj grad i o kojoj je Silvije Strahimir Kranjčević pjevao pjesme: ”Amo ruku, junače, pruži žuljnu, Amo ruku, nabore da ti mučne. Pjesnikova drhtava usna, druže, Štujući ljubne!”

Taj Zagreb će zauvijek ostati u meni duboko uklesan i sjećati me nekoga dostojanstvenog vremena u kome je moja generacija živjela svoju slobodu.

A danas kada prolazim svojim gradom i pokušavam vratiti sjećanja, kako je pjevao Drago Mlinarec, svi o tome šute.

Sve je tako drukčije. Bučnije. Nema više ni onih sivih kaldrma. Ni drveća na Cvjetnom trgu. Sve je puno betona i velikih šarenih izloga. I ljudi brže hodaju i gotovo se ne zaustavljaju. Posvuda škripa kočnica i zvukovi automobilskih sirena. Ljudi zalijepljeni za sjedala svojih automobila.

I jezik se na ulici izmijenio. Nije to više onaj elegantni, zagrebački, purgerski. To su neke riječi koje su skraćenice užurbanih i nervoznih misli. Naravno da se to odražava na jezičnu sintaksu, tako da i glumački govor u kazalištima gubi na svojoj jasnoći i poetičnosti.

Kada smo Lenka i ja pokrenuli Studij glume na riječkome Sveučilištu, bili smo oduševljeni energijom mladih studenata, ali i zabrinuti zbog katastrofalnoga stanja njihovog hrvatskog. Gotovo svi su imali probleme s akcentima, što govori o velikim jezičnim problemima unutar cijele naše zajednice.

A jezik je zapravo odraz naših života i on se refleksno glasa iz naše psihe i našega unutarnjega habitusa.

I tako smo rasli, mi došljaci, u tome čudesnome i otmjenome gradu i prilagođavali naše gorštačke glasove, geste i grimace, uz taj stari habsburgovsko-peštansko-zagorski grad, koji nas je iskreno prigrlio i blagonaklono prihvatio u svoja skrovišta

To značida je naše tijelo veoma često izvan pravoga balansa i da se bori sa svim mogućim štetnim utjecajima koji dolaze od nezdrave prehrane do nepravilnoga držanja, uslijed jedne neprirodne trke za profitom i uspjehom po svaku cijenu. A to dalje,naravno, govori o uvjetima u kojima živimo unutar naše Republike Hrvatske.

Svjedoci smo konstantnih borbi između desnoga i lijevoga centra, između nacionalista i pacifista, između plavih i crvenih, a nikako da shvatimo da smo mi jedan opljačkan narod od stranih i domaćih kapitalista. I to je glavni razlog našega siromaštva i razlog zašto mladi ljudi odlaze i napuštaju našu zemlju.

Mislim da nikada nije bilo teže i neizvjesnije za mlade generacije nego ovih godina. Ako izuzmemo ratne godine koje su materijalno, ali i duhovno poharale Hrvatsku, ne možemo se pomiriti s današnjim stanjem i kvalitetom života u ovoj našoj zemlji.

Žao mi je promatrati sve te naše mlade glumce i glumice i režisere i mlade slikare i muzičare i uopće ljude koji se bave umjetnošću u ovim teškim vremenima.

Nekada, kada smo mi bili mladi, snimali su se bezbrojni filmovi i televizijske drame. Umjetnost je bila živa i razigrana u Zagrebu. Moglo se živjeti od umjetnosti.

A danas, gotovo svi mladi umjetnici, moraju se baviti nekim drugim poslovima da bi preživjeli i u slobodno vrijeme bavili se još i umjetnošću za koju su se usavršavali i završili fakultete.

Najčešće konobare, bebisituju ili raznose hranu na biciklima. Jedan mi je mladi glumac, koji inače i snimi poneki film, priznao da je našao posao na Mirogoju. Sakuplja istrošene lampione i kaže da je bio prilično dobro plaćen za taj posao.

I tako se ja eto, navikavam ponovo na moj Zagreb, a i on na mene. Liječimo rane, ne našom voljom otvorene.

Bilo je vrijeme kada sam u tome gradu, prema anketama TV Studija, bio sedam godina zaredom najpopularniji glumac Jugoslavije. Tada sam bio i u anketi čitatelja Glasa Koncila na visokom trećem mjestu odmah iza Pape i Majke Tereze. Desetak godina kasnije, neke 1992., u tome istome Glasu Koncila, bio sam iza Stipe Šuvara, najneomiljenija osoba.

No vremena se mijenjaju kao i ljudi, jedino nitkovi uvijek ostaju isti.

Sada opet hodam uspravno ulicama svoga grada. Pronalazim nove restorane. U Noelu, blizu Lucijine kuće, pijem super koktele sa svojim novim prijateljem Francis O’Brienom. On je Amerikanac. Ima preko 80 godina. U ono naše slavno vrijeme sedamdesetih živio je u Zagrebu, bio dopisnik, radio za UN i jako volio ovaj grad.

Ništa, kaže, ne može se usporediti s nekadašnjim Zagrebom, ali opet mu je nekako najdraži evropski grad. Samo ga nervira što restorani ne rade subotom i nedjeljom.

Zagreb grad gotovo zaspe kao uspavana ljepotica Trnoružica u šiblju i korovu ukletoga dvorca. Gotovo svi restorani su zatvoreni, a ulice zjape prazne i puste.

I Zagreb postaje austrijski gradić Graz kakvoga se sjećam, iz one moje mladosti i iz doba kada je moj Zagreb bio prava srednjoevropska metropola s najljepšim restoranima, jazz klubovima, otmjenim kafeima i vedrim ljudima na svojim ulicama, gdje bih gotovo svake večeri, ako bih se prošetao Gornjim gradom, pred kafanom ”Pod starim krovovima” sreo svoga prijatelja Drageca Vrhovca s njegovom citrom, koji bi mi odmah, čim bi me vidio, počeo pjevati: ”Moj Zagreb, tak imam te rad”.

Eh, ta stara dobra vremena. Nisam valjda ostario ako mi se čine boljima?

Tko to danas propovijeda nova pravila življenja u Hrvatskoj? Ima li to veze s Katoličkom crkvom i njezinim ideolozima koji bi da se ne brinu samo za duše svojih vjernika nego bi da se brinu i za njihova tijela.

I danas kada promislim o svome umjetničkom odrastanju, siguran sam da je Zagreb učinio od mene svoga autentičnoga glumca. Učinio je to Zagreb i od svojih došljaka Dalmatinaca i Hercegovaca i Slavonaca i Ličana i svih onih manjinskih dotepenaca koji su hrlili u glavnu metropolu Hrvatske

Ili je možda najamna radna snaga koja doslovce crnči na svojim poslovima po privatnim tvornicama i poduzećima, pod strogim pravilima liberalnoga kapitalizma toliko izmrcvarena i izmorena, radeći od ponedjeljka do petka, da ne želi provoditi vikende u gradu nego bi da se zatvore u svoja četiri zida, gleda televiziju dok se sarmice i slične delicije podgrijavaju i proždiru u velikim količinama.

Ali prema izvještajima raznih socioloških ispitivanja, takav smišljeni recept izgradnje novih običaja i navika Hrvata u smislu ozdravljenja nacije po konzervativnim katoličkim nazorima, urodio je suprotnim plodom.

Umjesto da se poveća natalitet, povećava se broj obiteljskoga nasilja koji se ispoljava od najobičnijih fizičkih nasrtaja na djecu i žene pa čak i do ubojstava. I dakako, uglavnom su žene žrtve nasilnih i povampirenih muškaraca. Ta agresivnost je postala nažalost svakodnevica našega suvremenoga života u društvu i u bračnim zajednicama.

I sad još i ova pošast od korone! Je li to zaslužio ovaj podivljali svijet ili se to sama priroda brani od povampirenoga čovjeka?

Otkako sam se sa svojom obitelji vratio iz Amerike, da mi kćeri završe hrvatske srednje škole i da ne zaborave svoj jezik, uglavnom sam vrijeme provodio u Rijeci i Istri.

Ponekad dođem u Zagreb posjetiti Danila i Luciju i njihove obitelji. I svoje unuke Sergeja, Nastju, Ivana i Pavla.

A onda, kada ih uspavam, krenem u svoje šetnje nekim svojim starim ulicama. Ponekad odigram belu sa svojim drugarom Perom Močibobom u Potepuhu kojem sam ja dao ime. Odem na večeru u restoran ”Gallo” kod moga Slavonca Duška.

Oni rade i u nedjelju i sve mi bude kao nekada kada sam sjedio kod moga Miće Carića u Tiffanyju, naručim čašu malvazije i u sebi otpjevušim Arsenove stihove: Zagreb i ja se volimo tajno. On drukčije voli neke druge, veže ga mnogo tajnih veza, pa mora ljubav za mene kriti, a nisam ni ja bez obaveza…

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Razglavio se svijet
     Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
     Mala božićna priča o našem mačku Marku
     Stalna na tom svijetu samo mijena jest
     Radko Polič – Naš Rac je bio Car
     Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
     Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
     Pismo Borisu Dežuloviću
     Ah, da… Nema benzina u Londonu!
     Ja sam sa suzama u očima mahnuo rukom i otišao sa scene

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija