novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: S tugom primamo vijest da nam daleko moćniji portal, a s kojim se mi ne možemo niti želimo mjeriti, ta mi nemamo crnu kroniku ili skandale, niti – narodski rečeno – ”cica i guzica”, pak, žestoko moderiramo komentare i ne dopuštamo protuhama da uzurpiraju javni prostor stvaranjem septičke jame pod člancima naših autora, ”otima” izvrsnog Željka Porobiju. Želimo mu se javno zahvaliti na povjerenju koje nam je ukazao i što je omogućio da se i rubrikom A/teoblogija obogati dijalog svjetonazorski različitih ljudi, a što je jedna od važnih stvari do koje držimo na Autografu. Kolegi, dr. Porobiji, želimo puno sreće i puno kvalitetnih tekstova na novoj adresi!).
Ima tome već četiri godine kako je moj mobitel zvonjavom označio poziv s nepoznatog broja. Kad se glas s druge strane predstavio kao Drago Pilsel, mislio sam da je to možda neki od prijatelja koji zbija šalu na moj račun. Bili su to dani kad je Jutarnji objavio intervju sa mnom, odjedanput je moju priču čulo puno više ljudi nego što sam to ikada namjeravao.
Ponuđeno mi je da počnem pisati kolumne na Autografu (i da dam prilog za knjigu U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo).
Autograf sam već bio čitao, ne mogu vam ni opisati koliko sam bio polaskan da se pojavim u jednoj takvoj ekipi. Stoga, ako mogu odgovoriti na pitanje iz naslova – pisao sam zato što sam bio ponosan pisati za Autograf.
Ali to još ne objašnjava sve.
U svom životu ja nisam očekivao niti priželjkivao dvije stvari – da ću postati ateist i da ću o tome javno govoriti.
Bio sam vjernik od prvih dana kad sam uopće počeo ozbiljno postavljati pitanje o konačnoj realnosti. I kad sam postao pastor, to je trebao biti moj doživotni poziv – i za mene je jedino pastorska služba bila poziv, sve ostalo bila su mi tek zanimanja i poslovi.
Neću reći da mi se ateizam dogodio (jer bi ispalo da sam bio nečija nevina žrtva) – naprotiv, do ateizma me doveo moj razvoj razmišljanja, kojega prije 20 godina nisam mogao niti naslutiti.
Kad se on zbio, za mene je počela višegodišnja agonija i izlazak iz Crkve i mog poziva. Onda sam iskreno htio da o svom temeljnom uvjerenju šutim, da s njime budu upoznate tek osobe s kojima sam u duševno najintimnijem odnosu.
Ali nakon nekoliko godina šutnje, progovorio sam javno.
Ima tu i nekih čisto privatnih povoda, o kojima nema razloga govoriti u javnosti (i koji će zauvijek ostati skriveni od nje). Oni ionako nisu ključni.
Jer glavni razlog zašto sam progovorio – i to prije svega kroz pisanu riječ – jest da ljudi ne dobiju dojam kako postoji samo jedna, većinska istina, koju svi jednostavno ili prihvaćaju ili, u strahu od reakcije, nemaju želje javno opovrgavati.
Podsjećam vas da mi živimo u zemlji u kojoj se i u javnim medijima o navodnim čudima svetaca govori kao o povijesnim događajima.
U kojoj se o vodećim osobama Crkve govori kao o neupitnim moralnim autoritetima.
U kojoj se biblijske zapovijedi smatraju vrhuncem morala, čak i ako znače podređivanje žena.
U kojoj se školski vjeronauk smatra kičmom našeg obrazovanja.
Šutjeti u takvim okolnostima za mene bi bio ničim opravdani oportunizam.
Govorim iz istih onih razloga zbog kojih medicinski stručnjaci govore protiv antivaksera ili fizičari protiv ravnozemljaša ili biolozi protiv poricatelja teorije evolucije.
Danas je istinu vrlo lako zagušiti angažmanom lažoljubnih trolova po društvenim mrežama i portalima. Danas je prilično lako stvoriti dojam da iza nekog suludog stava – bilo o cjepivu kao uzroku autizma ili o postojanju ljudi-guštera – stoji ne samo većina ljudi nego i respektabilni dio znanstvene zajednice.
I ako se oni koji znaju istinu jednostavno povuku, nevoljni da raspravljaju s fundamentalistima i teoretičarima zavjere, onda ćemo imati javni prostor zauzet od strane pseudo-intelektualnih predatora, skupljača fejsbučnih lajkova i influensera lišenih utjecaja mozga.
Što bi vrlo skoro moglo značiti da biti nevjernik znači biti nemoralan, da se koronavirus može liječiti molitvom i da je sva nama poznata znanost, zahvaljujući kojoj imamo i ovaj internet (ali i gomilu lijekova, tehnoloških pronalazaka, itd.) samo jedna velika obmana.
Neće to biti povratak u srednji vijek, kada je bilo dosta ljudi koji su vukli civilizaciju u napredak, nego u nešto puno tamnije, što mi kao vrsta nismo nikada iskusili.
Ne umišljam da je moj angažman na ovom portalu donio neku veliku promjenu, niti maštam o takvom vlastitom utjecaju. Ali jednostavno nisam mogao šutjeti i neću umuknuti dokle god budem mogao ovako ili onako prozboriti koju povezanu misao.
Jer našoj civilizaciji stvarno treba još jednom objasniti za što se mi to borimo u posljednjih nekoliko stoljeća i zahvaljujući čemu mi sada živimo kvalitetnije i slobodnije od svojih predaka.
Na kraju, opet moram spomenuti da moj cilj nikada nije bio zatiranje religije. Jedino protiv čega se borim jest nametanje religijskih tvrdnji društvu.
Vjernici svakako mogu biti sjajni znanstvenici i visokomoralni ljudi, samo što to nije posljedica njihovih vjerskih stavova, nego unatoč njima.
Svi, naravno, imaju punu slobodu vjerovanja – no onoga trenutka kada netko u javnom prostoru započne s njihovom promidžbom, a još više kad započne s pokušajem njihovog nametanja – ja tu moram reagirati.
I s time mislim nastaviti, kad god mi se pruži prigoda. Moj sadašnji oproštaj s Autografom nije prestanak mog javnog angažmana, nego samo prelazak na mjesto s kojega vjerojatno mogu i više djelovati.
Autograf i ja čitamo se i dalje.
AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.