Zašto se baš na pušače diže najveća hajka?

Umjereno pušim i znam da to nije zdravo. Ali, ove slike kojima su sada u Hrvatskoj oblijepljeni svi duhanski proizvodi, neukusne su, glupe i uvredljive. Pogotovo jedna. Upozorenje o štetnosti pušenja za djecu u okolini pušača pojačano je fotografijom žene s bebom u naručju.

Dakle, svatko će pomisliti da se radi o majci. Prstima one iste ruke kojom drži dijete, ta zločinka drži i upaljenu cigaretu, uz glavu djeteta. Ali, kreatorima kampanje ni to nije bilo dovoljno. Ona istodobno ispuhuje dim ravno u lice bebe koju drži u naručju. Naravno, dijete se krivi od plača i otima se zagrljaju majke mučiteljice i ubojice.

Ponavljam, ne pada mi na pamet omalovažavati štetnost pušenja po zdravlje. Također, podržavam svu zakonsku regulativu koja nepušačima pruža zaštitu od štetnog i mnogima neugodnog i smrdljivog dima. Ali, sve se to može i bez vrijeđanja pameti i ljudi koji puše.

I zašto se baš na pušače diže najveća hajka, kao da su najveće štetočine društva i kao da su cigarete jedina i najveća opasnost za zdravlje? Sve takve kampanje, osim brigom za zdravlje svakog pojedinog pušača, opravdavaju se i brigom za dobrobit društva slijedom ove logike: pušači se razbolijevaju, a liječenje bolesnih ljudi državu skupo košta. Prema tome, zbog pušača smo svi siromašniji i nesretniji.

Nikotin je kamilica prema otrovu koji se raširi tijelom čovjeka kad mu uruče otkaz, ovrhu i crkavicu od plaće (…) Umjereno pušim i znam da to nije zdravo. Ali, ove slike kojima su sada u Hrvatskoj oblijepljeni svi duhanski proizvodi, neukusne su, glupe i uvredljive. Pogotovo jedna

Pitanje nije ni novo, ni originalno, ali postavit ću ga. Zašto se karoserije automobila, osobito onih najjačih jurećih mašina koje se obijesno daju u ruke mladim i neiskusnim vozačima, ne oblijepe slikama zgaženih tijela, razmrskanih glava, slomljenih udova, ljudi i invalidskim kolicima i lijesova okruženih uplakanom rodbinom žrtava automobilskih nesreća?

No, ima i većeg licemjerja u toj silnoj brizi oko suzbijanja loše i po zdravlje štetne navike pušenja. O njemu se nikada ne govori, zato što među onima, koji propisuju antipušačke zakone i naručuju ovakve kampanje, ima licemjernih ubojica na čija bi čela trebalo nalijepiti slike tumora, rana, posljedica moždanih i srčanih udara i lijesova u kojima se pokapaju njihove žrtve.

Mislim na one koji stvaraju i brane svijet u kojem je od čovjeka važniji novac i profit, koji propovijedaju dogmu slobodnog tržišta prilagođenog u potpunosti onima koji imaju, da dobiju još više, ostavljajući one koji nemaju bez nade, slomljene i pregažene.

Jer, nikotinski dim je kamilica prema otrovu koji se raširi čitavim tijelom čovjeka u trenutku dok mu priopćavaju da je dobio otkaz ili da mu je smanjena plaća.

Ne postoje, ili se ne publiciraju studije koje pokazuju koje sve štetne kemijske procese u tijelu pokreće plava koverta s riješenjem o ovrsi. Ljudi ne padaju mrtvi u takvim trenucima, baš kao što ni pušači ne padaju pokošeni s cigaretom u ruci. Ali, svaka takva situacija polako, tiho i sigurno čovjeku skraćuje život.

To se zove stres. Ali, ne onaj kratkotrajni, koji, tako kaže i medicina, može imati i pozitivne učinke na organizam i koji pokreće instinkt za obranom ili izbjegavanjem neposredne opasnosti. To je nešto što desecima i stotinama tisuća ljudi trajno visi nad glavom. To je kronični strah pred bankomatom od saznanja o blokiranom računu. To je hladan znoj od svakog susreta s poštarom na vratima, tjeskoba od koje se čovjek malo odmori tek nedjeljom, jer tog dana pošta ne dolazi.

Ponavljam, ne pada mi na pamet omalovažavati štetnost pušenja po zdravlje. Također, podržavam svu zakonsku regulativu koja nepušačima pruža zaštitu od štetnog i mnogima neugodnog i smrdljivog dima. Ali, sve se to može i bez vrijeđanja pameti i ljudi koji puše

Znanstvenici kažu da postoji malo dokaza o povezanosti stresa s obolijevanjem od raka i tumora. Ali, u najmanju ruku se slažu da organizam u takvom stanju pruža dobrodošlicu takvim i mnogim drugim bolestima.

Svaki priručnik o borbi protiv dugotrajnog ubojitog stresa čovjeku će preporučiti da poradi na uklanjanju uzroka tih anksioznosti i onoga što ga ugrožava. Upravo zato najopasnijim i najubojitijim stresom nazivaju onaj bez rješenja na vidiku.

Imao sam jednom priliku biti promatrač na terapeutskoj seansi s bolesnicima psihijatrijskog odjela jedne naše bolnice. Terapeut je vodio pacijente kroz meditaciju u kojoj je svatko trebao zatvoriti oči i u sebi vizualizirati priču koju im je pričao.

Priča je, ukratko, išla ovako. Hodate kroz gustu šumu i šikaru. Onda nailazite na stazu koju slijedite. Ona vas dovodi do morskog žala. Ulazite u more. U pijesku nalazite školjke. Vadite ih s dna i otvarate, sve dok u jednoj od njih ne nađete biser.

To je trebalo simbolizirati potragu za skrivenim unutarnjim blagom vlastitog uma i duše, a pacijenti su trebali verbalizirati kako su se osjećali, o čemu su razmišljali i na koji su način u sebi vizualizirali te ponuđene slike.

Nikada neću zaboraviti priču žene koja je ispričala kako ju je more zvalo da produži prema pučini, da se prepusti, nestane i utopi i tako se oslobodi svih svojih nagomilanih tjeskoba i depresije. A onda, rekla je, prije nego što će potonuti, pomislila je da bi se ipak trebala vratiti prema obali i ponovo potražiti onaj biser jer se sjetila da bi možda mogao biti skupocjen i da bi ga mogla prodati i otplatiti kredit.

Zašto se karoserije automobila, osobito onih najjačih jurećih mašina koje se obijesno daju u ruke mladim i neiskusnim vozačima, ne oblijepe slikama zgaženih tijela, razmrskanih glava, slomljenih udova, ljudi i invalidskim kolicima i lijesova okruženih uplakanom rodbinom žrtava automobilskih nesreća?

Ne znam od kakvog je poremećaja osobnosti i psihe bolovala ta žena. Ali sasvim sam siguran da ima mnogo ljudi za čije se bolesti i nesreće vrlo točno može odrediti lijek, odnosno točan iznos novca koji im nedostaje da bi se opet osjetili vrijednima u društvu, zadovoljnima i sretnima u vlastitom životu. Ali, za to još nismo čuli da bi se ljudima na recept izdavao novac, opraštali dugovi, ukidale ovrhe. Jer novac i profit je svetiji i zaštićeniji od njihovih života.

Kažu da je to populizam kada se pojedinačni slučaj nekog “malog” čovjeka, upropaštenog i skrhanog ekonomskim okolnostima i nemilosrdnim zakonitostima “slobodnog tržišta” uspoređuje s krahom nekog velikog koncerna.

Nažalost, političke elite, podjednako i one liberalne i one konzervativne, ni ne posežu za takvim populizmom, ali je zato dobrodošlo populističko talambasanje o nacijama i njihovim krvlju okupanim svetinjama. U isto vrijeme licemjerni masovni ubojice nade i života ostaju zaštićeni monstruoznim iznosima svojih nenaplativih dugova.

A ti, sirotinjo, plaćaj i ne plači.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora