Zašto smo protiv obveznog vojnog roka

Kazna za savjest

Stari kontinent se užurbano naoružava. U tom procesu Hrvatska drži korak. Kao i druge zemlje Europske unije, i naša u brzom hodu uvodi obavezni vojni rok.

Nakon 18 godina slobode od vojne obaveze, procjena je vlasti ove zemlje da je ponovno potrebna vojska koja će braniti našu sigurnost. Pri čemu se obavezni vojni rok, sudimo li po riječima hrvatskog ministra obrane ne veže samo uz ratne aktivnosti. Vojna obuka se  uvodi i ”zbog sve češćih klimatskih promjena, elementarnih nepogoda, te je namijenjena ne samo obuci osnovnim vojnim vještinama nego i vještinama snalaženja u kriznim situacijama”.

Čini se da vještinu pucanja i ubijanja treba ponuditi s vještinom snalaženja u mirnodopskim katastrofama, kako bismo lakše podnijeli kulturno preprogramiranje na normalizaciju ratovanja.

Slične napore pratimo i u nekim drugim zemljama Europske unije. Tako njemački saborski zastupnik Kiesewetter napominje da je ispitivanje mišljenja mladih osoba od 18 – 30 godina pokazalo da samo 5% mladića želi braniti oružjem svoju zemlju dok je 25% spremno u slučaju ratne opasnosti napustiti je.

Ministar za takve stavove krivi po njemu desetljećima provođen pacifizam u školama kao i neosvještenost o opasnostima koje prijete. Niti nakon ponovljenog ispitivanja javnog mnijenja nije se promijenio stav ispitanika, te imenovani ministar smatra da je to znak da mladi ne pokazuju da preuzimaju odgovornost za svoju zemlju. Smatra kako treba jačati svijest o opasnosti kao i solidarnost prema državama u okruženju u kojima su mladi ljudi sve spremniji braniti oružjem svoju zemlju.

Zagovornici vojne obaveze u Njemačkoj kao i u Hrvatskoj tvrde: nema alternative kada je u pitanju obrana zemlje. Kao problem vide: nedostatak spremnosti na žrtvovanje za zajednicu, kako kod samih mladih ljudi tako i kod njihovih roditelja.

Tako povjesničar Egon Flaig traži da se odmah uvede obavezni vojni rok i, kao u Poljskoj u višim razredima gimnazije, nastava iz pucanja. Flaig kritizira roditelje koji nisu spremni vidjeti svoju djecu kao vojnike, a trebali bi. Jer prema Flaigu ”to znači kao članove zajednice koji će eventualno biti žrtvovani radi zajednice. Koji će biti žrtvovani za očuvanje našeg načina života kako ga dalje želimo njegovati” (Kulturzeit, 2. 6. 2025.).

Mnogo je razloga, po nama, za glasno negodovanje zbog ovakvih stavova u javnosti. Navest ćemo neke razloge, a na kraju i iznijeti u kojem smjeru bismo i u Hrvatskoj mogli drugačije krenuti.

Prigovor savjesti iz vjerničke perspektive

Ova posljednja rečenica njemačkog povjesničara podsjetila nas je na događaj koji je u Starom zavjetu važno mjesto objave božje volje. Naime, zabilježeno je kako je Abraham krenuo sa svojim sinom, Izakom da ga žrtvuje. Abraham je vjerovao da je žrtva sina jedinorođenca volja Božja. No u času kad je digao ruku na Izaka, zaustavio ga je Božji glas i pronašla se alternativa: umjesto sina/čovjeka, žrtvovao je ovna kojeg je donio anđeo. To mjesto u Svetom pismu je teološko tumačenje koje označava kraj prinošenja ljudske žrtve Bogu Abrahamovu.

To mjesto za kršćane, židove i muslimane, koje čitaju kao poruku svoje svete knjige, kao vjernike nas navodi na pitanje: Kako to da Bog traži anuliranje ljudske žrtve radi sebe, a nama bi danas trebala biti mjerodavna ljudska zapovijed da radi ljudske tvorevine (države, našeg načina života) pripremamo ljudske žrtve u potencijalnom ratu.

Prigovor savjesti iz razumske perspektive i perspektive demokratskih sloboda

Egon Flaig ima 76 godina. Zar vama nije čudno da ne kažem bizarno, da starci zagovaraju pripremanje mladih ljudi od osamnaest godina da po potrebi žrtvuju sebe za nas iznad šezdeset? Zar nije bizarno da bi radi nas kojima je po redu prije umrijeti trebali umirati oni pred kojima je život?

Vojna obuka nije, kako kaže eufemistički jedna ročnica, ”rad s oružjem” nego je pripremanje mladih ljudi da ubijaju. A mogu i biti ubijeni.

Obrana načina našeg života priprema se negacijom tog istog našeg života. To tvrdimo upravo na temelju iskaza ministara obrane: mladi su izjavili da bi u puno manjem broju htjeli braniti svoju zemlju nego li pobjeći od rata. E tada ih treba prisiliti na vojnu obuku obaveznim vojnim rokom.

Roditelji ne žele dati svoju djecu, e onda ih treba u školi učiti pucanju. Put kojim se uvodi vojni rok vodi kroz negaciju vrijednosti koje navodno vojskom branimo, i zato smatramo da je truo. Zato će i rezultat cijelog procesa biti truli.

Kaže jedna ročnica da je vojna ili civilna obaveza potrebna kako bi se kalio karakter i razvijao osjećaj za disciplinu. Ima i drugih i po nama boljih načina da se razvija karakter i osjećaj za odgovornost i disciplina. U našem susjedstvu studenti mjesecima blokiraju fakultete i pokazuju kako se kali karakter, pokazuje odgovornost za društvo i aktivira disciplina a da im ni po čemu ne nedostaje zveket oružja, vojna poslušnost ni posezanjem za nasiljem. Naprotiv, i kada prema njima krene nasilje, oni ostaju nenasilnog ponašanja.  

Vojnička čizma uvođenja vojne obaveze ovom brzinom i u Hrvatskoj i drugim zemljama Europe samo gazi demokratske slobode koje navodno želi obraniti od opasnosti izvana. Jedan od pokazatelja tog gaženja je i način na koji je prigovor savjesti ugrađen u zakon o aktiviranju obaveznog vojnog roka.

Diskriminacija prigovarača

Čini se da osobe koje prigovaraju iz savjesti obuci koja uči kako srediti na mrtvo neprijatelja nisu jednakovrijedno zastupljeni u novom zakonu. Kako drugačije razumjeti ideju da se onima koji se odluče na vojnu obuku nudi dvomjesečna obuka za vrijeme koje će imati plaću od 1100 eura dok se prigovaračima savjesti nudi služba u trajanju od tri ili čak četiri mjeseca (dvostruko) i ”pravo na mjesečnu, neoporezivu naknadu sukladno odluci ministra nadležnog za civilnu zaštitu”.

Drugi vid nejednakog/diskriminatorskog postupanja prepoznajemo u naznaci da će tijelo nadležno za civilnu zaštitu provjeravati prigovor savjesti, naime može zahtjev i odbiti.

Ne razumijemo koja je to mjerna jedinica koja ispit prigovora savjesti mjeri je li savjest ispravna ili ne, odnosno što to znači da ”novak u zahtjevu za civilnu službu treba učiniti uvjerljivim vjerske ili moralne razloge zbog kojih traži civilnu službu”. Zbog čega nije dovoljno, kao što je slučaj s prigovorom savjesti u zdravstvenim ustanovama, kada liječnici ili apotekari ne žele iz svoje savjesti vršiti abortus ili prepisati kontracepcijske pilule, naprosto izjaviti isto bez provjere prigovora savjesti – bez čekanja odluke tijela koje je nadležno za civilnu zaštitu?

Vojna obrana ima alternativu

Suprotno sve glasnijem i prevladavajućem mišljenju kako nema alternative obaveznom vojnom roku, mi znamo da je ima. Znamo da postoje kilometri znanja o nenasilnom upravljanju sukobima, znamo da se sigurnost na drugačiji način može organizirati, znamo za mirovnu logiku i znamo da sva istraživanja sukoba i mira govore o drugim strategijama koje po našem sudu jedino jamče održiv, pozitivan mir.

Za to nam je potrebno ”samo” uzeti ozbiljno u razmatranje činjenicu da rat ni vojnici ne žele, kako sami uporno tvrde. A opet se naoružavaju. No da ne bi bilo rata, treba ići putem koji razoružava vojsku, a ne naoružava.

Postoji način obrane koji se zove nenasilno organiziranje društva, umjesto vojnog organiziranja čuvanja granica. No u tom konceptu su u fokusu ljudi i kultura koja je neotuđiva u bilo kojem sustavu, pa i okupatorskom, a nije u fokusu teritorij i obrana granica koja zapravo znači da mladi muškarci ginu za kilometre zemljišta. 

Ovaj koncept koji se zove ”društvena samoobrana” je očito nepoznat u našim krajevima i bit će i dalje nepoznat ako promotrimo nesrazmjer između propagande militarizma i propagande mirotvorstva. U našim školama nismo došli ni do razine da učimo kako u međusobnim odnosima rješavati sukobe bez nasilja, ali bismo rado ponovno tu istu djecu obavezno učili kako da pucaju.

Već sada možemo drugačije

Ali ako idemo korak po korak, možemo se oslobađati iz nužnosti oružanih obrana i kretati se zaista prema pozitivnom miru. U ovom trenutku, kada se priprema ponovno uvođenje vojnog roka mogli bismo ne polarizirati vojni rok – civilnu službu, kako to čini prijedlog novog zakona nego krenuti od integrativnog pristupa: procjena je ove vlasti da je zemlja ugrožena i da je potrebno organizirati obaveznu obranu. Zagovaramo da vlasti koje donose odluku pristupe pitanju obrane i sigurnosti afirmativno, uključujući, a ne polarizirajući one koji se obučavaju za vojnu obranu i one koji iz prigovora savjesti traže drugi način služenja zajednici.

Jedan dio stanovništva će prihvatiti ponudu vojne obrane i pripremati se za nju, a drugi, jednakovrijedan dio će na drugačiji način služiti toj istoj zemlji. I taj drugačiji način nije manje vrijedan zato što nije nasilan.

Ravnopravnost dvaju načina treba se vidjeti u materijalnim osnovama: u plaći i vremenu koji se ulaže u brigu za zajednicu – vojno ili miroljubivo.

P.S.

Koga zanimaju informacije o prigovoru savjesti nalaze se na ovoj poveznici.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Posluh savjesti i neposluh ratu
    •  Hoćemo i mi biti ''jedan posto''
    •  Stepinac ili Musk?
    •  Gdje mirišu pravda i sloboda
    •  Moćna stvar – kad ne dižemo glas iz mržnje nego zbog nade
    •  Tko nam je ukrao Advent?
    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici

> Svi tekstovi ovog autora