novinarstvo s potpisom
Prije tjedan dana novinarka Slavica Lukić objavila je u Jutarnjem listu zanimljiv tekst o obveznom glasanju kao načinu da se prevlada rastuća izborna apstinencija ne samo kod nas, već i u drugim demokracijama, u predvečerje izbora za Europski parlament. U članku navodi da je obvezno glasanje predviđeno u zemljama Europske unije kao što su Belgija, Luksemburg, Grčka i Cipar te djelomično Švicarska na razini nekih kantona. A od izvaneuropskih zemalja obvezno glasanje, prema autorici članka, imaju Australija, Brazil i Argentina.
Međutim, obvezno glasanje je raširenije u svijetu nego što se misli. Politologinja Anthoula Malkopulou u svojoj knjizi ”The History of Compulsory Voting in Europe: Democracy’s Duty?” (”Povijest obveznog glasanja u Europi: demokratska obveza?”) navodi još i primjer Liechtensteina i Bugarske, koja je uvela obvezno glasanje 2016. godine.
Prema statistici Ujedinjenih nacija čak 22 zemlje, od kojih je 11 ”konsolidiranih demokracija”, imaju obvezno glasanje. Naravno, to što se obvezno glasuje u Ekvadoru, Peruu, Singapuru, Nauruu i Urugvaju baš i ne može govoriti o tome da je to glasanje unaprijedilo demokraciju u tim zemljama, ali UN je već davno usvojio katalog ”dužnosti prema zajednici” koje se spominju i u Univerzalnoj deklaraciji UN-a o ljudskim pravima.
Ta ”dužnost prema zajednici” ne znači da se ona mora provesti pod prijetnjom sankcija: doista, mnoge zemlje, iako su propisale obvezu glasanja, ne kažnjavaju svoje građane u slučaju neizlaska na birališta.
Doduše, neke od tih zemalja predviđaju, u slučaju duže apstinencije, uskratu građanskih prava i, primjerice, nemogućnost zapošljavanja u javnim službama zemlje ili druge, nenovčane kazne.
Slavica Lukić je intervjuirala ne samo predstavnike stranaka koji su listom bili protiv uvođenja obveznog glasanja, već i politologe koji su se također izjasnili protiv, a među njima Danijelu Dolenec i Višeslava Raosa.
Nasuprot njima smatram da bi uvođenje obveznog glasanja, uz druge mjere redizajna političkog sustava, mogle u istočnoj, postkomunističkoj Europi, u koju i mi sada spadamo (a nekada nismo), predstavljati jednu od brana nadirućem neliberalizmu.
Neliberalizam i neliberalistička demokracija su oblici fasadne demokracije, koja znači svođenje demokracije samo na nominalni politički pluralizam, na postojanje više stranaka i izbore koji su ”slobodni”, ali nisu pošteni.
Takva fasadna demokracija opet nominalno gaji slobodu medija, ali u praksi su gotovo svi mediji u vlasništvu ili pod tutorstvom vodećih političkih stranaka nacionalističke orijentacije, pa je neovisno novinarstvo samo formalna fraza, kao što se to može vidjeti danas u Hrvatskoj.
Ideju neliberalne demokracije formulirao je 2014. godine mađarski premijer Viktor Orban, nazvan zbog svojih ideja ”Viktator”, slično kao što mađarska i poljska demokracija postaju sve više ”demokrature”, kako je u svoje vrijeme Predrag Matvejević nazvao i Hrvatsku.
Sve zlo proizlazi iz liberalne demokracije, ustvrdio je Orban, i zato uvođenje ”neliberalne demokracije” znači uvođenje osnovnih vrijednosti koje su prema njemu trans-demokratskog značenja, a to su patriotizam i nacionalizam, suverenizam, ograničavanje razvoja građanskog društva i nevladinog sektora, a uz to ide jednoumlje, koje se ukorjenjuje u fundamentalistički shvaćeno kršćanstvo.
Naravno da takva ”neliberalna demokracija” proglašava nedemokratskom svaku opoziciju, a neprijatelje identificira u migrantima, etničkim i jezičnim manjinama, drugim rasama i drugim vjerama.
A mediji su, u takvom sustavu, u vlasništvu magnata koji su bliski vladajućoj, domoljubnoj partiji koja unutar sebe replicira autoritarni, liderski model vodstva koji se nameće cijelom društvu.
Vlada većine postaje tako tiranija većine, a oporbi su svi kanali komunikacije opstruirani. Postupno takve neliberalne demokracije postaju demokrature, da bi danas-sutra postale i otvorene diktature.
Da bi se spriječile sve moguće manipulacije i kapilarna korupcija koju takvi sistemi razvijaju, potrebno je demokraciji vratiti njezin izvorni smisao – a to znači omogućiti što širu participaciju građana u procesima upravljanja društvom.
Osnovna je građanska dužnost u zapadnim, konsolidiranim demokracijama plaćanje poraza: engleski su parlamentaristi i skovali slogan ”No taxation without representation” (”Ne smije biti oporezivanja bez političkog predstavništva”).
Međutim, da bi političko predstavništvo moglo funkcionirati, nije dovoljno da građani imaju samo apstraktno pravo glasa koje će koristiti ili ne po svom nahođenju ili će, zgađeno, odbiti sudjelovati u takvim farsama, jer se ”sve već zna unaprijed”.
Apatija izbornog tijela raste iz dana u dan, a samo stranke vlasti – klijentelističke, koruptivne stranke koje se kriju iza lažnog patriotizma, suverenizma i lažne ugroženosti od svega i svačega, uspijevaju zadržati svoje stado privrženika podrazumijevanim obećanjima u boljitak onih koji glasaju za pobjednike.
Jedan od načina osvježavanja demokracije moglo bi biti baš uvođenje obveznog glasanja. Ne stoji argument da građani moraju imati pravo da uopće ne glasaju – oni to mogu učiniti i u sustavu obveznog glasanja glasanjem bijelim izbornim listićem, odnosno križanjem svih kandidata.
To bi bila daleko jača poruka političkim liderima i manipulatorima vlasti nego što je to sada neizlazak na izbore.
Povijest, uostalom, poznaje i druge primjere, a ne samo onaj grčkog polisa u kojemu su građani bili kažnjavani ako ne bi sudjelovali u radu agore. U doba renesanse, u talijanskim gradovima-državama, kao na primjer u Firenci, uvedena je obveza glasanja uz prijetnju novčane kazne. To je, uostalom, bio i način rada u Velikom vijeću Dubrovačke Republike. Doduše, to su pravo imala samo vlastela za razliku od renesansne Firence, ali dok je trajalo, vlast je bila relativno efikasna i zadovoljavala interese i raspoloženja građana.
Zato, ali u prvom redu zbog krize demokracije u svijetu, a posebice u istočnoj, postkomunističkoj Europi, uvođenje obveznog glasanja moglo bi biti prvi korak u osvježavanju demokratskih institucija i način da se bar pokušamo spasiti od nadirućih neliberalnih demokracija i njihovog jednoumlja.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.