Zbor Crvene armije pod petokrakom pjevao je o miru

More, pusti vojsku neka spava, to su samo djeca daleko od kuće.

Ovaj stih ne samo da je nešto najljepše i najljudskije što je ove godine skladano i otpjevano u Hrvatskoj, nego je i čitava pjesma Udica jedna od najboljih koju je ikada napisao Zlatan Stipišić Gibonni.

Dojam pojačava i čudesno potresan video-spot koji je, na čelu kreativne ekipe u produkciji kuće Antitalent, napravio Zdenko Bašić ispisujući slikom, montažom i animacijom vlastitu poetiku, u suglasju s Gibonnijevom, a obje su duboko ljudske, univerzalne.

Divan je to i istodobno strašan rekvijem za sve mrtve vojske, naše i njihove.

U Gibonnijevoj pjesmi more blago majčinski i očinski ljulja mrtve, a u pjesničkom obratu izriče osudu onima koji su ih u smrt poslali.

Posljednjih dana ove 2016. godine ta mi pjesma naročito zvoni u pameti svaki put kad pomislim na vojnike-glazbenike čiji se avion na Božić sunovratio u Crno more.

Bili su vojnici, nosili su uniforme, išli su u umjetničku misiju u Siriju, razveseliti, ohrabriti i oplemeniti glazbom svoje sunarodnjake, djecu na bojištu, daleko od kuće.

Ali, Zbor Crvene armije, kako su se zvali ti vojnici-pjevači, najbolji na svijetu, članovi ansambla Aleksandrov zbog čega su ih, od milja, zvali i Aleksandrovcima, premda je u nadleštvu Ministarstva obrane Ruske Federacije, imao je višu, mnogo višu komandu, iznad svih zemaljskih generalata.

Bili su vojnici, nosili su uniforme, išli su u umjetničku misiju u Siriju, razveseliti, ohrabriti i oplemeniti glazbom svoje sunarodnjake, djecu na bojištu, daleko od kuće

Građani Moskve, prijatelji i rodbina polagali su za njih ovih dana crvene karanfile i palili svijeće pred njihovom bazom, zgradom na kojoj stoji ploča s grbom Ruske Federacije. Njihova tijela, ona koja su izvučena iz Crnog mora, uz državne i vojničke počasti pokopana su na moskovskom memorijalnom vojnom groblju. Od njih su se govorima opraštali njihovi nadređeni iz vojnog i državnog vrha.

Ali, u ime one više i najviše umjetničke komande, za njih upravo sada, dok pišem ovaj tekst, u četvrtak 29. prosinca 2016., u dvorani Konzervatorija Čajkovski njihova subraća i prijatelji po notama sviraju i pjevaju Verdijev Requiem.

Za maestra-generala Valerija Halilova, dirigenta koji je skončao u Crnom moru sa svojim pjevačima, za svog suradnika i prijatelja, žalobnom izvedbom Verdijeva remek-djela ravna maestro Valerij Gergijev.

Bilo da su pjevali ruske narodne pjesme, klasične skladbe i obrade hitova popularne glazbe, od brujanja tipično ruski svijetlih tenora i dubokih basova uvijek bi me prolazili trnci. A moj pacifizam bio bi na ozbiljnoj kušnji osobito kada bi, uz gromoglasnu pratnju svog orkestra, koji srećom nije pošao na ovu sirijsku misiju, zapjevali koračnicu “Sveti rat” (Священная война).

https://www.youtube.com/watch?v=7aEF1qgIFfE

Upravo tim maršem, strašnijim od zvuka stotinu tenkovskih brigada, počinje svake godine 9. svibnja velika vojna parada u čast Dana pobjede na Crvenom trgu.

Skladao ga je, baš kao i sovjetsku, a danas rusku himnu, Aleksandar Vasiljević Aleksandrov, jedan od osnivača i ratni dirigent Zbora Crvene armije.

Premda je vrhunski ruski umjetnički vojni ansambl ubrzo nakon smrti Aleksandrova 1946. godine nazvan njegovim imenom, ovi pjevači kod kuće i u svijetu i danas redovito nastupaju pod imenom Zbor Crvene armije. I nakon raspada Sovjetskog Saveza i komunizma, odnosno onog što se tako nazivalo, premda nikada nije bilo ostvareno.

Kod nas, međutim, ako ćemo imati priliku ugostiti Zbor Crvene armije, koji će se obnoviti i dalje nastupati pod tim imenom, sigurno će se postaviti pitanje može li glazbeni ansambl tog imena i s petokrakom zvijezdom na vojničkim kapama pjevati o miru?

Glazba, čak i kad je vojna, pa tako čak i onda kada je upregnuta u propagandu jedne države i političkog sistema, ima višu komandu i može, čak i pjevajući ratne koračnice, pronositi mir.

Svijet to uglavnom prepoznaje i razlikuje. Kod nas, međutim, ako ćemo imati priliku ugostiti Zbor Crvene armije, koji će se obnoviti i dalje nastupati pod tim imenom, sigurno će se postaviti pitanje može li glazbeni ansambl tog imena i s petokrakom zvijezdom na vojničkim kapama pjevati o miru?

Jedan papa rekao je da može, štoviše, osobno ih je bio pozvao u Vatikan da pjevaju pred njim i publikom koja je dupkom ispunila najveću vatikansku dvoranu za papinske audijencije.

I to ne bilo koji papa, nego papa Ivan Pavao II koji je, to valjda nitko neće sporiti, itekako dobro znao za sva zla i zločine počinjene u ime komunizma. Papa Poljak za kojeg slobodno možemo reći da je na vrlo konkretan način bio i antikomunist. Papa Poljak koji je itekako dobro znao što je sve kroz povijest njegov narod istrpio pod ruskom, sovjetskom i boljševičkom čizmom.

Bio je to jedan od posljednjih koncerata kojima je Ivan Pavao II osobno prisustvovao, samo pola godine prije svoje smrti.

Bio je to veličanstveni događaj u listopadu 2004. godine. Zbor je umarširao na pozornicu kao prava vojska, pod zastavama. Pjevali su Kaljinku, pjevali su Verdija, papi na dar otpjevali su i jednu poljsku narodnu pjesmu, ali orio se Vatikan i od već spomenute Aleksandrovljeve koračnice Sveti rat, sa svim kletvama na račun fašista i nacista u njenim stihovima.

Tko god poznaje strogost i promišljenost vatikanske diplomacije i protokola, shvatit će da koncertni program nije bio nikakva improvizacija, nego pomno dogovorena stvar. Je li sveti papa Ivan Pavao II znao za pakt Hitler-Staljin? Je li znao za strahote Gulaga u kojem su stradali i zaglavili milijuni? Je li osjetio na svojim leđima diktaturu i totalitarizam i je li imao pijetet prema žrtvama vlastitog poljskog naroda ubijenima pod crvenom zvijezdom?

Tko god poznaje strogost i promišljenost vatikanske diplomacije i protokola, shvatit će da koncertni program nije bio nikakva improvizacija, nego pomno dogovorena stvar. Je li sveti papa Ivan Pavao II znao za pakt Hitler-Staljin? Je li znao za strahote Gulaga u kojem su stradali i zaglavili milijuni? Je li osjetio na svojim leđima diktaturu i totalitarizam i je li imao pijetet prema žrtvama vlastitog poljskog naroda ubijenima pod crvenom zvijezdom? Naravno da jest

Naravno da jest.

Ali, znao je isto tako za ogromnu žrtvu ruskog i ostalih naroda Sovjetskog Saveza i Crvene armije u ratu protiv fašizma i nacizma. I očito nije zahtijevao da vojnici-pjevači pred njega izađu bez svojih vojničkih kapa s petokrakom zvijezdom, ni ne pomišljajući izjednačiti taj simbol s obilježjima fašističkih i nacističkih režima.

Već teško bolestan, jedva izgovarajući riječi, poljski je papa ruskim vojnicima-pjevačima održao i govor, zahvaljujući im na glazbi i izražavajući svoju naročitu osobnu privrženost i ljubav ruskom narodu.

Koja veličina i mudrost, a sve pod višom komandom umjetnosti i ljudskosti.

Želim nam svima u novoj godini barem mrvicu te mudrosti i umijeća razlikovanja simbola i duhova.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora