Zdravlje u RH sve više postaje roba dostupna mahom bogatima

Na pripremnoj konferenciji u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji 1946. godine je više od 60 delegacija prihvatilo definiciju zdravlja dr. Andrije Štampara: ”Zdravlje nije samo odsustvo nemoći i bolesti, već i stanje tjelesnog i mentalnog dobroga stanja i pripravnosti koje proizlazi iz pozitivnih čimbenika kao, npr., adekvatna ishrana, smještaj i školovanje”.

Kako je bio vrlo samozatajan (no ne introvertiran), tek poslije njegove smrti iz arhiva SZO-a pronađeno je i objavljeno tko je bio stvarni autor definicije koja je postala svjetski prihvaćena i nadahnućem za generacije.

Zagovarao je zdravlje za svakoga, a kasnije je jedna od baza epidemioloških podataka dobila sličan naziv – ”Zdravlje za sve” (engl. Healh for all), da bismo već iz naslova mogli doznati glavnu poruku kako ti pokazatelji moraju pomoći da oni s lošijim pokazateljima dostignu one s dobrim pokazateljima te tako omoguće dostupnost zdravlja svima.

Štampar je ujedno postavio aksiome koji svima daju jasne smjernice za rad: zdravlje je pravo čovjeka, a dužnost liječnika je da pomogne da se to pravo ostvari.

Isto vrijedi i za narod koji ima pravo na zdravlje, a dužnost vlada država je da to pravo omogući. Liječnik je uz liječenje dužan podučavati narod o načinu očuvanja zdravlja dok je svaki čovjek dužan čuvati zdravlje.

Štampar bio je odličan organizator i izvanredan voditelj (ne vođa), a gdje god je radio stvarao je multidisciplinarne grupe ljudi s preciznim ciljevima, ostavljajući mogućnost prilagodbe lokalnim prilikama. Pri tom radu tražio je od suradnika hrabrost i maštu, odnosno ideje.

Svjesni smo da je od osnutka Republike Hrvatske započeo proces privatizacije zdravstva uz deklarativno očuvanje u početku velikog dijela javno financiranih usluga koje se s vremenom sve više smanjuju i ograničavaju bez nekih vidljivih i pisanih novih odluka.

Dva od Štamparovih principa od trenutka privatizacije u zdravstvu dovedeni su u pitanje:

1. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o svom bolesniku, jer ga to ometa u ostvarivanju njegovih glavnih zadataka.

2. U pitanjima nacionalnog zdravlja ne treba praviti razliku između bogatih i siromašnih.

Glavni začetnik privatizacije je jedan drugi Andrija, bivši ministar, koji je na žalost, omogućio urušavanje mnogo toga izgrađenog u zdravstvu do kraja Domovinskog rata.

Sadašnji sustav teško je upravljiv, jer se dogodila znatna podijeljenost pojedinih dijelova sustava i usluga koji su u bivšoj državi, pod djelovanjem Štampara, bili odlično zamišljeni.

Tadašnji domovi narodnog zdravlja objedinjavali su cjelovitu skrb na razini primarne zdravstvene zaštite tzv. ambulante opće prakse, školske medicine, higijensko-epidemiološka služba, medicina rada, zubna ambulanta te hitna pomoć. U većim mjestima to su bili medicinski centri koji su imali i svoj stacionar.

Uz pružanje bolničke specijalističke usluge koja je prijeko potrebna prilikom dijagnostike (radiološka, ultrazvučne pretrage, ortopedija, okulistika) ili pripreme za bolničko liječenje te liječenje kroničnih bolesti (npr., internistička, ginekološka, dermatološka itd.), tako organizirana skrb osiguravala je da se van bolnica zbrinu svi slučajevi koji ne zahtijevaju bolničko liječenje.

Neke od tih usluga i danas postoje, ali ne svugdje, i funkcioniraju kao privatne ambulante koje samo koriste prostore doma zdravlja.

Ravnatelji tih ustanova mogli su i morali biti odgovorni za cjelovitu zdravstvenu skrb nekog geografskog područja, osigurati pravovremene zamjene za vrijeme godišnjih odmora i u slučaju bolesti jer je uvijek bilo mladih liječnika i sestara koji su radili na određeno vrijeme, osigurati hitnu medicinsku pomoć te imati uvid što se gdje događa.

Danas je to potpuno segmentirano na dom zdravlja koji to dijelom nije ono što je tada bio (jer dio liječnika su privatnici), zavode za javno zdravstvo, zavode za hitnu medicinu, zavode za medicinu rada (privatizirane ambulante), a laboratoriji su među prvima privatizirani.

Ovako više nema jedne osobe i jedne uprave koja će znati što se događa u kojem dijelu zdravstva i ako, npr., nema dovoljno osoblja (a nema) za timove hitne pomoći, posao trebaju ugovarati s privatnim liječnicima obiteljske medicine i domom zdravlja.

O tome smo nedavno čitali i slušali. Štoviše, činjenica je da oni nisu specifično školovani za rad u vanbolničkoj hitnoj pomoći nego za drugu vrstu posla.

Ujedno se u državnim strategijama zdravstva, uporno, bez argumenata gura, najprije objedinjavanje hitnih bolničkih prijema, a uskoro njih s vanbolničkom hitnom, iako po stručno-znanstvenoj literaturi nema dokaza da je to bolje ili da će rezultirati ikakvim pozitivnim pokazateljima poput bolje stope preživljavanja u hitnim internističkim, pedijatrijskim ili kirurškim stanjima.

Naime, pojam hitne medicine izuzetno je širok i nemoguće je da sve vrste hitnih stanja zbrinjava jedna vrsta stručnjaka.

Čemu trošiti silnu energiju na to objedinjavanje van i unutar bolničke hitne službe, ako će ishodi biti isti, a u dugom periodu izmjena možda i lošiji jer je najosjetljivije mijenjati organizaciju, pogotovo ako nema pisanih protokola tko što radi.

Osim toga, na djelu već jest reorganizacija, jer bolnički hitni prijemi funkcioniraju na potpuno drugačiji način nego prije pet godina. A o tome nitko nije obaviješten. Niti postoje pisani protokoli.

Bolesnici se i dalje prevoze u najbliže, a ne u najbliže kompetentne bolnice (drugim riječima, zašto se osobu s ozljedom glave vozi u najbližu bolnicu iako tamo nema neurokirurgije?).

Uvele su se nove granske specijalizacije liječnika koje također segmentiraju i edukaciju tako da u velikim bolnicama imamo granske umjesto nekadašnjih općih specijalista i subspecijalista.

Organizaciju UEMS (United European Medical Specials), ali i naše reorganizatore pri tome je samo brinulo da omoguće jednostavan odlazak liječnika specijalista automatskim priznavanjem specijalizacije unutar zemalja Europske unije.

Istodobno ih nije zanimalo to što su s tim promjenama učinili drastičnu izmjenu u organizaciji rada i izgovor je bio da se ”to od nas traži”. Naravno da se ”tražilo” kako bi brzo došli do liječnika i njih nije brinulo kako će se to odraziti na Hrvatsku baš kao i na ostale tzv. tranzicijske države i na njihovo zdravstvo.

Znali su da će to uzrokovati veći i brži odljev skupo školovane zdravstvene radne snage koja emigrira uglavnom zbog manjkavosti u organizaciji ovdje kao i uvjetima rada, opterećenosti poslom i opremljenosti.

Školovanje medicinskih sestara i sve izmjene na tom području iziskuje poseban osvrt, jer su se tu zbile tektonske promjene, no uglavnom formalne prirode, a rezultiralo je produženjem školovanja te cijenom tog školovanja. Njima je za sada tek ovih dana priznata visoka sprema, no samo na voditeljskim mjestima.

S druge strane, tradicija odlične srednjoškolske edukacije se jedva održava, jer su bolje plaćena mjesta namijenjena onima s visokom spremom. Uz dio sestara koje su završile tu zdravstvenu školu, na dalje školovanje odlaze i one/oni koji su završili druge srednje škole te nikada nisu radili te poslove, npr., gimnazije ili druge strukovne škole.

Ni u jednom dokumentu planova i strategija reformi zdravstva nisu pozvani svi oni koji sudjeluju u školovanju te nisam sigurna niti koliko njih zna kurikulume odnosno planove školovanja svakog od kadrova koji sudjeluju u zdravstvu.

Ujedno je na djelu i pokušaj zamjene doktora medicine, kao regulirane profesije, raznim drugim vrstama zdravstvenih radnika, s tim da njihova profesija nije regulirana na razini EU-a.

Bilo kakva reforma mora na početku definirati imaju li svi ljudi pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu na način kako je to zamislio i proveo prof. Andrija Štampar. Moraju odgovoriti je li zdravlje roba, a ako jest, hoće li dopustiti da se više ne zna što je financirano javnim novcem kojeg svi mi prema prihodima uplaćujemo, a što privatnim plaćanjem iz tzv. džepa?

Valja se podsjetiti i činjenica da nakon Obamacarea u Sjedinjenim Američkim Državama stručnjaci odlaze o organizaciji zdravstva učiti na Kubu koja ima sustav sličan Štamparovom.

Naime, u SAD-u su došli do zaključka da kad zbroje novac uplaćen za obavezno osiguranje i sva ona dodatna osiguranja te plaćanje izravnih usluga, građani troše enormne svote novaca, a uza sve to na Kubi imaju jednake ili bolje pokazatelje.

Štoviše, na Kubi su prije nekoliko godina pokrenuli zdravstveni turizam što znači da popodne rade u državnom sektoru za inozemne turiste, ali dobit ne ide u privatne džepove nego u poboljšanje javnog zdravstva, uvjeta rada i plaće zdravstvenog osoblja. Tako njihovi liječnici više ne moraju u malo slobodnog vremena, primjerice, voziti taksi da bi preživjeli.

I što sad?

Bez otvorenih karata i procjene kolike bi trebale biti plaće da ljudi ostanu raditi u javnom sustavu, bez na taj način prirodnog ograničenja korištenja količine privatnih usluga i bez jasno postavljenih pravila na duži rok, reforma će se odvijati van kontrole što god tko napisao u strategiji ili planu i zasigurno dovesti do onoga što je u SAD-u bilo prije više desetljeća: skupa i teško dostupna usluga za široke mase, zdravlje samo za bogate.

Ukratko, nerazumno trošenje novca.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ukidamo li liječničku profesiju?
    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja

> Svi tekstovi ovog autora