autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Željka Markić preko referenduma podmeće nacionalizam

AUTOR: Dragan Markovina / 02.05.2018.

Dragan Markovina

Pompozno najavljena inicijativa za pokretanje referenduma o reformi političkog sustava, pored toga što ima do zla boga dosadan, populističan i patetičan naziv ”Narod odlučuje” bila je potpuno izvjesna.

Kao što smo već duže vrijeme najavljivali, nakon istospolnih zajednica i žena, na meti klerikalnih fanatika su se konačno našle i nacionalne manjine.

To što sada nije u prvom redu istaknuta Željka Markić, nego splitska revolucionarka Sanja Bilač, koja je na svojedobno izglasavanje kredita Hajduku od strane gradskog vijeća došla u majici tog kluba, nepogrešivo ukazavši na vlastiti neostvareni populistički potencijal neke vrste splitske Kolinde, predstavlja tek neuspješnu kamuflažu onoga o čemu se ovdje zapravo radi.

Pri tome je potpuno bizarno to da se nacionalne manjine, a u prvom srpska, na čelu s Miloradom Pupovcem, koja je zapravo glavna meta ovih nastojanja, zapravo već samoinicijativno ponaša upravo u skladu s onim što bi klerikalci sada željeli ustavno propisati stvarajući građane i zastupnike prvog i drugog reda.

Pravo pitanje je zbog čega se na njihove inicijative uhvati i dobar dio ljudi koji ih inače ni u čemu drugome ne bi podržali, kao što je to bilo s prethodnim pokušajem referenduma o reformi političkog sustava i kao što će sasvim sigurno biti slučaj i sada?

To što oni uopće ne razumiju i potpuno krivo tumače aktualno djelovanje manjina može biti samo rezultat potpunog nerazumijevanja ili zlonamjernog krivog tumačenja nečijih poteza.

Vrlo vjerojatno je riječ o kombinaciji oba elementa, no to je sada manje bitno.

Kako se dakle ponašaju predstavnici nacionalnih manjina u Saboru, s naglaskom na srpsku?

Pa upravo tako da se u pravilu priklone onoj stranci ili grupaciji koja je dobila većinsku podršku među građanima, slagali se idejno s njom ili ne.

Zbog toga često trpe logično argumentirane pa i bijesne kritike, koji u zadnje vrijeme uglavnom dolaze s lijevo-liberalnog spektra komentatora.

No, pokušajmo zamisliti situaciju u kojoj bi, npr. tri srpska zastupnika srušila HDZ-ovu Vladu.

Histerija koja bi se na njih i na čitavu zajednicu srušila, bila bi potpuno nepodnošljiva i ne bi ni po čemu zaostajala za onom iz devedesetih godina.

Kako su manjine toga savršeno svjesne, one se i po cijenu gubitka političke dosljednosti neće odlučiti na takav potez.

Što onda zapravo smeta klerikalce?

Pojednostavljeno govoreći, smeta ih svaka situacija u kojoj predstavnici nacionalnih manjina, a posebno srpske, imaju ikakav utjecaj u političkom, društvenom i javnom životu društva i zemlje.

Odatle i tolika povika na Novosti i želja da se srpski mediji zatvore u folklorni geto i neku vrstu autistične samodostatnosti.

S obzirom da etablirane političke stranke, preciznije govoreći mainstream stranke, nemaju želje ili odlučnosti da konačno reformiraju i demokratiziraju izborni sustav, o čemu sasvim dovoljno svjedoči činjenica da je još uvijek na snazi Izborni zakon skrojen po hitnom postupku i s ciljem da što više umanji izvjestan poraz HDZ-a na izborima od 3. siječnja 2000., tim su ponašanjem otvorili prostor raznim populističkim strankama, pokretima i zahtjevima, koji rastu na realnom osjećaju prosječnog građanina da živi loše, a onemogućeno mu je da bitnije utječe na političke procese

Kako se ta vrsta netrpeljivosti zove, ne treba posebno objašnjavati.

No, pravo pitanje je zbog čega se na njihove inicijative uhvati i dobar dio ljudi koji ih inače ni u čemu drugome ne bi podržali, kao što je to bilo s prethodnim pokušajem referenduma o reformi političkog sustava i kao što će sasvim sigurno biti slučaj i sada?

Stvar je vrlo jednostavna.

S obzirom da etablirane političke stranke, preciznije govoreći mainstream stranke, nemaju želje ili odlučnosti da konačno reformiraju i demokratiziraju izborni sustav, o čemu sasvim dovoljno svjedoči činjenica da je još uvijek na snazi Izborni zakon skrojen po hitnom postupku i s ciljem da što više umanji izvjestan poraz HDZ-a na izborima od 3. siječnja 2000., tim su ponašanjem otvorili prostor raznim populističkim strankama, pokretima i zahtjevima, koji rastu na realnom osjećaju prosječnog građanina da živi loše, a onemogućeno mu je da bitnije utječe na političke procese.

To s jedne strane rađa apatiju i izbornu apstinenciju, a s druge otvara mogućnost da se na valu razumnih želja građana podmeću kukavičja jaja netolerancije, nacionalizma i klerikalizma, ovisno o prigodi.

Tako da je jedini ispravan lijek protiv takvih nastojanja u tome da oni koji o tome odlučuju, dođu do svijesti o nužnosti demokratizacije i decentralizacije, kako političkog sustava, tako i državne uprave.

(Prenosimo s portala Telegram).

Još tekstova ovog autora: