Živjela nečista Hrvatska

“Narodna država osniva se na dosljednom provađanju principa narodnosti. Narod je skup ljudi sa zajedničkom tradicijom, zajedničkim duhovnim dobrima i voljom za zajedničkim promicanjem tih dobara. Kod narodnosti igraju uz ekonomske, političke i ine komponente bitnu ulogu duševni momenti.

Duhovnost imade svoj izvor u psihi pojedinaca, koja je uvelike izraz njegovih nasljednih duševnih svojstava. Rasa je skup ljudi, koji se podudaraju u bitnim nasljednim svojstvima. Duhovna bit naroda je dakle uglavnom funkcija njegove rasne građe.

Na izgrađivanju samoniklih, kulturnih dobara naroda mogu uspješno surađivati samo pripadnici rasne zajednice, koji sačinjavaju narod.

I nije možda gospođa Kovač najgore što nam se događa. Nije osobito pošteno previše tražiti i očekivati od nekoga kojemu je najveća životna muka izbor boje laka za nokte i visine potpetica. Veći je problem premijer Milanović koji s punim pravom ustašovanje nabija na nos predsjednici Grabar Kitarović i HDZ-u, ali ustašluke u vlastitim redovima ipak tolerira, pogotove one svog splitskog gradonačelnika Baldasara, koji se sada već tradicionalno svake godine klanja uspomeni na “čistu Hrvatsku

Samo oni mogu biti punopravni državljani narodne države, a ne one osobe, skupine i narodi, koje su po rasi tuđe narodnosti drukčije karakterne i duševne strukture. Rasno tuđi elementi ne smiju se uplitati u pitanja upravljanja naroda i promicanja narodne kulture, jer če djelovati razorno i skretati život narodnim pravcem, narodno stranim i protivnim njegovoj tradiciji i duhovnosti.

Zato narod, koji želi očuvati svoj narodni individualitet, ne može dati osobama, tuđima po rasi, ista ona prava, koja daje osobama, koje su jednake porijeklom i rasnom strukturom. Arijskom narodu može se asimilirati samo pripadnik drugog arijskog naroda, jer mu je po rasi i duhovnosti istovjetan.”

“Volja za samoodržanjem nalaže svakoj narodnoj državi, da raščisti i točno odredi odnose sa tuđim rasnim zajednicama, pogotovo sa onima, koje su u neznatnim, vremenskim razmacima kao gosti i prolaznici u mnogom pogledu sudbonosno i negativno utjecali na sudbinu naroda.”

“Time, što značenje rase dolazi do izražaja u zakonu o državljanstvu, fiksirano je jedam-put zauvijek, da je Nezavisna Država Hrvatska nacionalna država i da samo Arijci imaju pravo, da u njoj zauzimaju odgovorne položaje i da ravnaju njezinom sudbinom.”

“Konačni cilj svake arijske nacionalne države mora biti, da se riješi nearijskih elemenata, napose Židova, koji stalno nastoje, da dođu do uplivnih položaja i da na narod utječu svojim političkim i moralnim nazorima i da ga materijalno iskorištavaju. Da se taj cilj postigne potrebno je onemogućiti biološku vezu između Arijca i nearijca. Tome cilju u prvom redu služi zabrana mješovitih brakova.”

Dio je to tek Tumačenja rasnih zakonskih odredbi pokrivenih Zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti, Zakonskom odredbom o državljanstvu i Zakonskom odredbom o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, nastalih po uzoru na nacističke zakone iz 1935. godine, a koje u proljeće 1941. godine ponosno potpisuju poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić i ministar pravosuđa i bogoštovlja dr. Mirko Puk. I pod kojima su u 2. svjetskom ratu izdahnuli milijuni nedužnih, “nečistih” ljudskih duša.

Očito prepoznavši se u ispravnom “duševnom momentu”, baš onako kako su ga propisali rasni zakoni NDH, bivša misica Anica Kovač sa subotnjeg braniteljskog skupa na Trgu bana Jelačića osjetila se pozvanom poručiti napaćenom puku da je “vrijeme za čistu Hrvatsku”.

Svoju poruku nadahnutu zločinačkim ustaškim epistolama odaslala je u biranom društvu onih koji, baš poput nje, vjeruju da “na izgrađivanju samoniklih, kulturnih dobara naroda mogu uspješno surađivati samo pripadnici rasne zajednice, koji sačinjavaju narod, samo oni mogu biti punopravni državljani narodne države, a ne one osobe, skupine i narodi, koje su po rasi tuđe narodnosti drukčije karakterne i duševne strukture”, poput Darija Kordića i Branimira Glavaša. Jasno, uz neizostavne zvučne kulise “za dom spremni” i “u boj, u boj”.

“Time, što značenje rase dolazi do izražaja u zakonu o državljanstvu, fiksirano je jedam-put zauvijek, da je Nezavisna Država Hrvatska nacionalna država i da samo Arijci imaju pravo, da u njoj zauzimaju odgovorne položaje i da ravnaju njezinom sudbinom”

Gospođa Kovač evidentno nije, za razliku od “čistohrvatskih” zakona koje preferira, proučila važeći Kazneni zakon u kojemu u glavi Javno poticanje na nasilje i mržnju (jer što je apel za “čistom Hrvatskom” ako ne upravo to) u članku 325. sasvim jasno stoji :

“Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine”.

No, zašto bi o tome marila ona, kada zakon koji je dužna provoditi ignorira i legalna vlast, tolerirajući širenje diskriminacije i etničke netrpeljivosti s korijenima u Savskoj 66? I zato neće biti u krivu drčni srpski ministar rada Aleksandar Vulin koji hrvatskim vlastima poručuje da umjesto što lekcije dijeli Srbiji, najprije počisti u vlastitom dvorištu.

Ustrašena i nevoljna da se prihvati društvenih komunalnih radova, poslove dezinfekcije i deratizacije država je prepustila gospođi Kovač. Istina, misterij je zašto je pojedinim medijima relevantna povijesno-sociološko-pravna ekspertiza gospođe kojoj su najveća životna postignuća paradiranje polugola dupeta i udaja za nogometaša, ali to samo govori o “čistoći” našeg dvorišta.

Novinarima Index.hr-a gospođa Kovač dan poslije ponudila je i obrazloženje svog “vremena čiste Hrvatske”. Kakvo drugačije nego prostodušno: “Što se tiče moje izjave o tome kako je vrijeme za čistu Hrvatsku, jasno mi je kako se to može krivo shvatiti i da je to u tom obliku možda krivo reći. Ono što sam mislila je to da se puno ljudi borilo za našu slobodu, za našu samostalnu državu, a Vlada i dio ljudi općenito ponaša se kao da to ne želi, kao da žele neku drugu prošlost…

Kada kažem da je vrijeme za čistu Hrvatsku, mislim na to, da se ponosimo izborenom slobodom i samostalnom državom. Razumijem i da novinari samo rade svoj posao te da se mogu zakačiti za jednu rečenicu, no, eto, radi se o stvarno osjetljivoj i emocionalnoj situaciji. Pa ti su ljudi tamo toliko dugo, bili su primorani prezimiti tamo. Da se ne može naći zajednički jezik, to me stvarno rastužuje i ne shvaćam to”.

Pa je ponosna, a rastužena gospođa Kovač “u stvarno osjetljivoj i emocionalnoj situaciji” ponovno objavila rat krivim krvnim zrncima.

Ako smo opet u predvorju “čiste Hrvatske”, i ako smo došli do toga da bi nam za sve nas istinski zabrinuta i sućutna Anica Kovač po svojoj “rasnoj građi” trebala biti sestra, čovjek nekako poželi da mu Aleksandar Vulin bude brat. Jer samo “nečista” Hrvatska može biti dobra Hrvatska

I nije možda gospođa Kovač najgore što nam se događa. Nije osobito pošteno previše tražiti i očekivati od nekoga kojemu je najveća životna muka izbor boje laka za nokte i visine potpetica.

Veći je problem premijer Milanović koji s punim pravom ustašovanje nabija na nos predsjednici Grabar Kitarović i HDZ-u, ali ustašluke u vlastitim redovima ipak tolerira, pogotove one svog splitskog gradonačelnika Baldasara, koji se sada već tradicionalno svake godine klanja uspomeni na “čistu Hrvatsku”.

O njemu ni od Milanovića ni od SDP-a glasa čuti nije. Jer oni očito nisu čuli onu Martina Luthera Kinga: “Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja nego šutnju naših prijatelja”.

A u aktualnoj izgradnji “čiste Hrvatske” svojim zatvaranjem očiju pred nacionalističkim divljanjem i etničkom diskriminacijom nemali broj cigli zazidala je upravo sadašnja vlast. Baš je ova, navodno lijeva i socijaldemokratska, vlastodržačka postava otvorila mogućnost da se gospođa Kovač postavlja kao mjera ljudskosti i arbitar društvenih odnosa. Gospođa je samo uzela dano joj na pladnju.

I zato, ako smo opet u predvorju “čiste Hrvatske”, i ako smo došli do toga da bi nam za sve nas istinski zabrinuta i sućutna Anica Kovač po svojoj “rasnoj građi” trebala biti sestra, čovjek nekako poželi da mu Aleksandar Vulin bude brat. Jer samo “nečista” Hrvatska može biti dobra Hrvatska.

(Prenosimo s portala Forum.tm).

    •  Ljudi koji nisu čuli glazbu
    •  Ustaše: zarobljeni ste u pustoši svog mrtvog srca
    •  Jasenovac 15.04.2016.
    •  Politički prostakluk i nekorektnost prema Mesiću
    •  Zoran Pusić: ''Predsjednica izjednačava Jasenovac i Bleiburg''
    •  O, Zorane! Moj Zorane!
    •  Milorad Pupovac: ''Nismo za rušenje, ali jesmo za promjene''
    •  Propalica kreira politiku
    •  Trula elita u našoj mahali
    •  Slobodno prebrojavanje Srba

> Svi tekstovi ovog autora