Život u carstvu ravnodušnosti

”Glavna karakteristika hrvatskog nacionalizma je ta da njega stvarna, konkretna zemlja Hrvatska uopće ne zanima. Hrvatski se nacionalizam ne uzrujava kad netko gradi u parku prirode. To je nacionalizam koji će potpaliti požar i spaliti hrvatsko tlo”, veli Jurica Pavičić u Jutarnjem listu 17. avgusta ove godine.

Ta se tvrdnja može još lakše i češće potvrditi kad se riječ Hrvatska zamijeni sa Bosna i Hercegovina. Imamo i mi svoje nacionaliste, kulturno i prirodno nasljeđe i požare.

Golema istina počiva u Pavičićevom tekstu da nacionaliste ne zanima njihova zemlja, sva prirodna blaga i ljepote te da oni ”nikad ne bi podigli papirić u parku” jer su prema svemu ”apsolutno indiferentni”.

Možda je uistinu najtačnija i najkraća definicija nacionalizma potpuna ravnodušnost prema državi i napretku, ljudima i prirodi.

Na izvoru rijeke Une nedavno su se susrele dvije susjedne ravnodušnosti koje uopšte ne zanima sudbina rijeke već profit.

Po principu ne znam plivati ali mogu dobiti uvjerenje da znam, kompanija Pipra iz Gračaca dobila je pravosnažnu dozvolu za izgradnju male hidroelektrane ”Una-mlin” na izvorištu Une.

Uništićemo najljepšu rijeku, ali važno je da sve bude po propisu i zakonu, kazaće ne trepnuvši nacionalisti na obje strane.

Rijeci Uni je prijetila užasna katastrofa, ali u Hrvatskoj se ipak našlo bezbroj divnih ljudi s ukorijenjenom svijesti o nužnosti očuvanja prirode.

Snažan javni pritisak te glas razuma i savjesti čula je hrvatska državna inspekcija zaštite prirode i 19. avgusta zabranila dalje radove. To je najveća ekološka pobjeda na ovim prostorima u ovom stoljeću. Skinimo kapu i naklonimo se nepoznatim i poznatim herojima!

Svim brojnim aktivistima koji su svojim srcem i tijelom branili Unu treba se duboko zahvaliti cijela BiH. Ja to ispunjenim srcem činim u ovom tekstu, a naša država bi to mogla uraditi potpunom zabranom izgradnje bilo kakvih mini hidrocentrala koje uništavaju naše riječno blago.

Nažalost, Bosna i Hercegovina i dalje uništava prirodu, između ostalog i mini hidrocentralama, a ubice prirode bogato nagrađuje. Sve po zakonu, naravno.

Vlasnicima malih hidroelektrana, njih stotinjak, koje ukupno proizvode nebitnih 2,5 posto struje kod nas, nacionalizam u BiH je samo od 2015. do 2020. godine poklonio preko pedeset miliona eura podsticaja, a državu obavezao da po duplo većoj cijeni otkupi svu struju nesavjesnih proizvođača.

Naš nacionalizam je prije tri nedjelje pokazao jednu drugu besramnu ravnodušnost naspram opasnosti od požara u prašumi Perućica.

Čak i u akciji spašavanja rijetkog prirodnog blaga kakvo ne postoji u cijeloj Evropi uspjeli smo se nacionalno podijeliti i izgubiti dva dana u nacionalnim prepucavanjima. Požar se naravno nije zaustavio i čekao kad će se naše prznice dogovoriti.

Nacija nam je važnija od jedinstvene prašume stare oko 20 hiljada godina s netaknutom prirodom s hiljadu vrsta zeljastog bilja i stablima od 50 metara visine.

Kuckanje po drveću devet vrsta djetlića odzvanja vjekovima ovom prašumom, a to kuckanje, poj ptica i huk potoka zajedno stvaraju omamljujući sonorni svijet.

I sve je to prepušteno vatri i ravnodušnosti. U BiH postoji vjerovatno najbolji vozni park u Evropi. Za automobile uvijek ima novca, ali za protivpožarne kamione, helikoptere i kanadere nema.

Pretpostavljam da je to glavni razlog zašto su neke vjerske vođe početkom avgusta ove godine pozvale narod da molitvama prizivaju kišu.

Jedan drugi požar naročito pamte Sarajlije. Tokom rata, 25. avgusta 1992. godine zapaljena je zgrada Vijećnice, državne biblioteke. Tog dana Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH (NUB) pretvorena je u siroče kojem do juče niko nije želio pomagati.

Posljedica je to nedopustive ravnodušnosti politike prema kulturi i institucijama kulture. NUB je bila jedna od sedam institucija kulture koje su poslije rata svjesno nasamarene, ponižene i ugrožene.

Kad je formirana prva postratna državna vlada, januara 1997. godine, najprije je predloženo 16 a potom 7 institucija kulture od državnog značaja: Zemaljski muzej, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Umjetnička galerija, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Historijski muzej, Kinoteka i Biblioteka za slijepa i slabovidna lica.

Za razliku od svih ostalih institucija koje se finansiraju na nižim nivoima vlasti, za ovih sedam institucija zatraženo je da ih finansira onaj ko to ne želi i onaj ko je najsiromašniji: država.

Predlagači su znali da prijedlog ni slučajno neće proći, ali to ih nije ni najmanje zabrinulo. Oni su smatrali da su završili svoj posao predajući, poput neželjenog vrućeg krompira, institucije kulture u ruke onome ko ih ne želi prigrliti.

Zatvorili su odmah oči i uši i u punoj ravnodušnosti žrtvovali naše najvažnije muzeje, biblioteke i galerije, ostavivši ih bez novca i dostojanstva.

Srbi su bili spremni prihvatiti jedino finansiranje Zemaljskog muzeja na državnom nivou, ali glavni pregovarač, Haris Silajdžić, je kazao da se mora prihvatiti svih sedam ili ništa. Ispalo je ništa.

Ko traži direktnog krivca za sva poniženja institucija kulture od kraja rata pa sve do aprila ove godine, treba ga potražiti u osobi koja je pravila nepotrebni spisak institucija kojima su svjesno programirani siromaštvo i moguća smrt. Da nisu prosili i snalazili se kako znaju ne bi opstali.

Na kraju ovog dugog razdoblja prosjačenja, bilo bi veoma važno javno obznaniti ko je osoba koja je pravila spisak 16 pa 7 institucija kulture? Ta je osoba napravila kulturocid i direktno je odgovorna za agoniju državne kulture.

Ta osoba bi nam mogla objasniti zašto na spisku nema vjerovatno najvažnije državne ustanove, Akademije nauka i umjetnosti BiH? Ona je svedena na nivo Kantona Sarajevo!

Zašto je Biblioteka za slijepa i slabovidna lica značajnija za državu od državne Akademija nauka i umjetnosti? Kako je moguće i pomisliti da se državna Akademija baci na kantonalni nivo?!

Odgovor je jednostavan, ali i znakovit: onaj ko je pravio spisak sedam institucija želio je zapravo spasiti Akademiju! Znalo se da predložene institucije čeka višegodišnje grcanje u besparici.

Vrijeme je pokazalo da je najgore prošla NUB. Izbačena iz svojih prostorija u neuslovnu bivšu kasarnu JNA, bez budžeta i razumijevanja, NUB je trpjela strašno poniženje, a ponizila ju je upravo država čiji bi ponos trebala biti.

Čitaonica je postala mala sala u kojoj su nekad kapetani JNA držali političku nastavu, a periodika je smještena tamo gdje je nekad bila konjušnica.

Ne krijem da sam emotivno vezan za Vijećnicu i da sam subjektivan i ljutit zbog onog što je preživjela, a naročito zbog skrivanja pravog krivca za njenu sudbinu i višegodišnjeg izbjegavanja vlasti u Federaciji BiH da joj vrate dostojanstvo.

Svaki kutak Vijećnice sam poznavao zahvaljujući mom prijatelju i dobrom duhu Vijećnice, Dušku Toholju, predratnom zamjeniku direktora. Kad sam prije desetak godina vodio nekoliko francuskih profesora u obilazak Vijećnice, na stepenicama sam sreo Duška. Odavno je bio u penziji, ali ljubav prema Vijećnici ga je stalno vraćala.

Dobili smo najboljeg i najemotivnijeg vodiča. Francuzima sam prevodio svu onu ljubav koju je Duško Toholj osjećao prema svom čedu. Pažljivo je iz džepa izvadio fotografiju Vijećnice od prije rata da nam je s nostalgičnim osmjehom pokaže. Od nje se nije odvajao, a pretpostavljam da je s njom i sahranjen.

Ova će godina biti upamćena kao godina kad je konačno riješeno pitanje sedam institucija koje država nije željela proglasiti svojim a entitet na čijem tlu se nalaze nije želio preuzeti finansiranje.

Prvi ko se odvažio prekinuti trodecenijski lanac nacionalizma i licemjerja i ko je želio pokazati kako nije nikakva velika mudrost pomoći važnim kulturnim institucijama ako postoji iskrena želja da se pomogne, je ministar kulture u Vladi Kantona Sarajevo Kenan Magoda.

U aprilu 2024. godine Skupština Kantona Sarajevo po hitnom postupku izglasala je ”Zakon o privremenom preuzimanju sufinansiranja institucija kulture i obrazovanja čiji je osnivač Bosna i Hercegovina”.

Tim zakonom je preko noći riješen status pet institucija. Bolje ikad nego nikad, ali to nas navodi na pitanje zašto to nije uradio nijedan dosadašnji ministar, odnosno vlada, u posljednjih četvrt vijeka jer to je tako jednostavno, a drugo rješenje nije postojalo?

Po istom principu Ministarstvo visokog obrazovanja u vladi Kantona Sarajevo trebalo bi riješiti status dvije preostale institucije, Zemaljskog muzeja i NUB, ali nešto se još dvoumi.

Univerzitet u Sarajevu je u junu 2022. godine preuzeo Zemaljski muzej kao svoju nastavnu, naučnu i umjetničko-istraživačku bazu i obezbijedio 60 posto godišnjeg budžeta pa Muzej lakše diše.

NUB je i dalje na čekanju. Djelatnici biblioteke već nekoliko mjeseci nisu dobili platu pa su najavili da će zatvoriti vrata NUB upravo na dan požara, 25. avgusta ove godine. To su i uradili na konferenciji za medije 26. avgusta.

Sutradan, 27. avgusta, razgovarali su s premijerom Federacije BiH i prebrzo odlučili ponovo otvoriti vrata! I to na osnovu obećanja da će federalna Vlada finansirati NUB do kraja ove godine i da će s drugim partnerima obezbijediti budžet za 2025. godinu.

Igra s bibliotekom ipak se nastavlja mada ne bi smjela dugo trajati. Konačno rješenje je blizu jer se najzad shvatilo i prihvatilo ono što se moglo i moralo uraditi i 1998. godine: državu treba zaboraviti i tražiti novac na drugoj strani, federalnoj ili kantonalnoj!

Poslije 26 godina siromaštva, svih sedam institucija kulture trebale bi konačno dobiti svoj redovni budžet. Za biblioteku to iznosi nevelikih 690 hiljada eura godišnje, manje nego što je prije dvije nedjelje Vlada Federacije BiH potrošila za kupovinu 19 novih automobila.

Da se vratimo na onih 50 miliona eura za izgradnju mini hidrocentrala, bačenih u privatne džepove šačice ljudi bliskih vlastima. Nisam ih slučajno pomenuo.

Da je taj novac dat Biblioteci, mogla je bezbrižno funkcionirati 74 godine! A da je podijeljen svima, to bi bilo dovoljno za funkcioniranje svih sedam institucija tokom 23 godine!

Odavno nisam vidio znakovitiju i simboličniju sliku na šta liči naša država. Za uništavanje prirode i rijeka, država je spremna krimogenim ljudima dati milionske nagrade, a za one čija je misija očuvanje kulturne tradicije rezervisani su poniženja, laži i prazne riječi.

Bilo kako bilo, važno je da se završio jedan sramni period u istoriji ove zemlje, period kad se država poigravala s vlastitim kulturnim nasljeđem. Ugrožene institucije kulture barem će imati vlastiti budžet ali šteta je već učinjena. U našoj zemlji namnožilo se odveć mnogo ljudi kojima pomenute institucije kulture ne znače baš ništa.

Stoga su bili ravnodušni prema problemu koji se, po shvatanju brojnih sljedbenika ravnodušnih, tiče neke male grupe čudnih ljudi kojima su stalno u glavi neki neobični pojmovi kao što su knjiga, kultura, umjetnost, nauka…

Do juče je institucijama kulture nedostajalo novca, a od sutra bi im moglo nedostajati posjetilaca. Državna ravnodušnost proizvela je ravnodušnost masa, a kakve mase takva i država.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?

> Svi tekstovi ovog autora