Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (3)

(Opaska uredništva: U rubrici Feljton donosimo završnu riječ tužitelja Ante Nobila i njegove šefice, Ivanke Pinter Gajer, na suđenju ustaškom dužnosniku Andriji Artukoviću u travnju i svibnju 1986. Pinter Gajer je izrekla i napisala uvod koji je imao političkih ocjena i kraj, a Nobilo je napisao i pročitao sredinu koja je bila analiza samog postupka protiv Artukovića).

Optuženi priznaje da je u vladi tzv. NDH bio ministar za unutrašnje poslove u dva navrata, zatim ministar za pravdu i bogoslužje te državni pra-bilježnik.

Njegovo ime je nešto predstavljalo u to vrijeme u vladi tzv. NDH, te šef države nije mogao samo tako da ga smijeni.

U obavljanju svoje funkcije, prema priznanju optuženog, bio je samostalan te samostalno donosio odluke.

U svom radu, kako kaže, ”pridržavao se moralnih načela koja nisu u suprotnosti ustaškim načelima te nisu protivna zakonu”. Moralni principi koje je primjenjivao u radu, jesu principi Katoličke crkve.

Na njega se obraćalo mnogo ljudi i to oni koji se nisu ni trebali obraćati jer su njihovi problemi spadali u rješavanje drugih resora, odnosno drugih ministarstava. Međutim, priznaje da kompetencije Ministarstva unutrašnjih poslova nisu bile ograničene, iako je bio samo činovnik u vladi NDH i radio prema programu i djelokrugu rada svog ministarstva.

U djelokrugu Ministarstva unutrašnjih poslova spadala je i Ustaška nadzorna služba. U tom dijelu optuženi navodi, tj. UNS-u odlučivao je Dido Kvaternik u suglasnosti sa šefom države. Priznaje da njega u radu nije ometao Dido Kvaternik, ali da nije ometao ni on njega. Navodi nadalje da se zna kakvu je funkciju on imao.

Priznaje, nadalje, da je on mogao kao ministar unutrašnjih poslova izdati naredbe Didi Kvaterniku, no da on to nije činio.

Suočen s pitanjem donošenja rasnih zakona, odnosno zakonskih odredbi, posebno ”židovskim pitanjem”, genocidom prema Srbima, Romima, kao i vršenom likvidacijom nad svim onima koji su bili protiv ustaškog pokreta, isti je izjavio: ”Postojalo je židovsko pitanje, no ono je raspravljeno s više strana, a gdje se što potpisivalo to nema pojma”.

U vezi donošenja zakonskih odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti, odredbe o zaštiti narodne arijske kulture hrvatskog naroda, o zabrani ćirilice, isti je naveo da je bio pozvan kod šefa države, tu su mu predočena razmišljanja kao ministru unutrašnjih poslova i kao bivšem advokatu. Nakon izvršenih konzultacija, stručnjaci su sačinili nacrte i prijedloge tekstova zakonskih odredbi.

Dozvoljava da je kao ministar unutrašnjih poslova o svim ovim zakonima razgovarao i s dr. Mladenom Lorkovićem. No poriče, da bi za vrijeme svog boravka u Njemačkoj neposredno prije dolaska u Zagreb čitao i pratio zakonske odredbe o rješavanju rasnog pitanja, kao i posebno u odnosu na navedene zakonske odredbe.

Optuženi opisujući svoj životni put, priznao je, da je nakon svog odlaska u emigraciju još 1939. godine pristupio ustaškom pokretu, da je pred Pavelićem položio ustašku zakletvu, a da je ustašku ideologiju prihvaćao iz principa jer je takova nužda bila.

Antu Pavelića upoznao je u Zagrebu, gdje je s njim više puta kontaktirao, znao je da je isti bio prvak stranke prava, u to vrijeme sam se nije bavio politikom, sve dok nije otišao u emigraciju, gdje je nakon toga što se susreo s Pavelićem, isti ga je postavio za nadzornika ustaških terorističkih logora u emigraciji.

Priznaje da je za vrijeme svog boravka u Njemačkoj kontaktirao s dr. Mladenom Lorkovićem i dr. Ivanom Jelićem, a u Milanu s Eugenom Didom Kvaternikom. Odbija svaku mogućnost da je u svojim kontaktima u Njemačkoj vršio pripreme za donošenje rasnih zakonskih odredbi, koje su se u praksi primijenile u tzv. ”NDH”.

U Zagreb stigao je iz Berlina dana 10. travnja 1941. godine, i to njemačkim avionom i u pratnji njemačke uniformirane osobe. Priznaje da se odmah uključio u hrvatsko vodstvo te uskoro postao i član prve hrvatske vlade. Ante Pavelić došao je kasnije i to u pratnji talijanskih oficira iz Karlovca. Kad govori o fašizmu kao sistemu optuženi navodi da je to blaži oblik diktature, dok je nacizam discipliniraniji, savršeniji, misleći pritom na ljude.

Za Antu Pavelića navodi da je bio diktator, da su ustaše bile na vlasti, a u to vrijeme on je bio ministar unutrašnjih poslova i sam zakleti ustaša.

Na postavljeno pitanje o rješavanju ”rasnog pitanja” u NDH, optuženi odgovara: ”Na to pitanje ne mogu odgovoriti”. Isto tako ne želi govoriti detaljnije ni o progonu Židova, iako dozvoljava da je progona Cigana, odnosno Roma u vrijeme NDH bilo neznatno.

Na pitanje primjene sile i nedozvoljenih sredstava za koje tvrdi da su primjenjivana i da se sila silom izbija, navodi da je to pravilo koje se primjenjivalo i u NDH, kao načelo rimskoga prava. A kad mu je u toku obrane predočeno je li to značilo progon Srba, Židova, Hrvata, antifašista i drugih, navodi da su to bile ”individualne stvari”. Sam priznaje da nije bilo sredstava koja bi bila isključena kad je bilo pitanje postojanja države.

Nakon što mu je predočeno da se u vezi židovskog pitanja jasno izjasnio u svom govoru održanom u saboru početkom 1942. godine, naveo je, da je u tom govoru iznio svoje izričito principijelno stanovište o primjeni moralnih načela i zakona. Dozvoljava mogućnost da je tom prilikom nešto rekao i o rješavanju židovskog pitanja.

Istovremeno poriče da je bilo kada čuo za plinske komore, da nema pojma koju je funkciju u nacističkoj Njemačkoj obavljao Himmler te poriče da se bilo kada s njim susreo u Zagrebu. Nema pojma i nikad nije čuo za pokolj Srba u glinskoj crkvi, a isto tako ne zna ni o prisilnom pokatoličavanju srpskog stanovništva.

(Nastavlja se).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (2)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (1)

> Svi tekstovi ovog autora