Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (6)

(Opaska uredništva: U rubrici Feljton donosimo završnu riječ tužitelja Ante Nobila i njegove šefice, Ivanke Pinter Gajer, na suđenju ustaškom dužnosniku Andriji Artukoviću u travnju i svibnju 1986. Pinter Gajer je izrekla i napisala uvod koji je imao političkih ocjena i kraj, a Nobilo je napisao i pročitao sredinu koja je bila analiza samog postupka protiv Artukovića).

Jedan od oblika genocida nad srpskim stanovništvom bilo je i prisilno prevođenje Srba na rimokatoličku vjeru.

U realizaciji koncepcije ustaške države, tj. njenog političkog uređenja, rasna i vjerska krajnja netolerancija i mržnja bile su temelj prakse ustaškog režima. Za ostvarivanje konačnog cilja da tzv. NDH postane čisti hrvatski životni prostor koji će omogućiti egzistenciju čiste hrvatske nacije, bilo je nužno izvršiti istrebljenje Srba, Židova i Roma.

Drugi bitni faktor ustaškog programa stvaranja ”čiste hrvatske nacije” sastojao se od ”unutrašnjeg pročišćavanja”, tj. od istrebljenja svih onih Hrvata koji nisu prihvaćali ni stranu okupaciju ni ustaške monstruozne zločine, te su zbog toga bili proglašavani od strane ustaša ”ljagom na tijelu čiste hrvatske nacije”.

Stoga je sistem ustaškog terora imao s jedne strane izrazito rasistički i vjerski netolerantni karakter koji je došao do izražaja u genocidu srpskog, židovskog i romskog stanovništva, a s druge strane karakter totalne netolerancije prema većini hrvatskog naroda, koji nije prihvaćao kvislinški položaj svoje zemlje, kao ni ustašku zločinačku politiku rasne, nacionalne i vjerske mržnje. To je naročito došlo do izražaja kada je pod vodstvom komunista hrvatski narod u sve većem broju počeo pružati aktivan otpor i okupatoru i zločinačkoj djelatnosti njihovih sluga, ustaša i četnika.

Rodoljubi antifašisti i demokrati svih naroda i narodnosti, bez obzira na političke, nacionalne i vjerske i ostale razlike su u sve većem broju ulazili u Narodnooslobodilačku borbu protiv terora, genocida i izdaje zločinačkog ustaškog režima i njihovih pokrovitelja nacističkih agresora, koja je uskoro prerasla u općenarodni ustanak.

Zakonodavstvo NDH sastojalo se od proglašavanja odredaba sa ”zakonskom snagom” koje su izražavale isključivo samovolju vrhuške te kvislinške tvorevine, te nisu ni formalno po načinu donošenja ni stvarno izražavale volju pa ni najmanjeg dijela hrvatskog naroda. Stoga razne odredbe, naredbe i uputstva koje su donosili Ante Pavelić bilo sam, bilo na prijedlog svog ministra unutrašnjih poslova optuženog Andrije Artukovića, ili optuženi Andrija Artuković sam, nisu mogle dati ustaškom teroru nikakvu, pa ni prividnu ”formalno-pravnu legalnost”, već su služili isključivo omogućavanju organiziranijeg i efikasnijeg provođenja ustaško-zločinačke politike.

U dokaznom postupku pred vama drugovi suci uvidom u službena glasila Narodne novine iz vremena tzv. NDH, nesporno je utvrđeno da je dana 17. travnja 1941. godine Ante Pavelić donio zakonsku odredbu ”za obranu naroda i države”. Ova zakonska odredba je bila temelj ustaškog normiranja kojim je reguliran teror. Prema toj odredbi svatko ”tko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozio opstanak ‘Nezavisne Države Hrvatske’ ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje”.

Tom odredbom uvode se izvanredni sudovi, a sudi se ”po hitnom postupku i izriču se samo smrtne kazne”. Zakonskom odredbom o prijekim sudovima od 20. svibnja 1941. godine u Narodnim novinama 32 iz 1941. godine uvode su sudovi koji ”sude za djela za koje je određena kazna smrti strijeljanjem”. Protiv osude prijekog suda nije dopuštena žalba, a molba za pomilovanje nije imala odgodne moći. Kazna se izvršavala strijeljanjem nakon tri sata, računajući od časa proglašenja osude. Ubrzo zatim donosi se zakonska odredba o postupku kod komunističkih napadaja kad se počinitelj ne pronađe. Ova zakonska odredba objavljena je u Službenom glasilu Narodne novine 142 od 2. listopada 1941. godine i u istoj se uvodi odmazda nad nevinim osobama.

U paragrafu 1. ove zakonske odredbe navodi se: ”Kad uslijed komunističkih napadaja na život ili imovinu pogine jedna ili više osoba, a za 10 dana od počinjenog čina ne pronađe se počinitelj, odredit će i izvršiti Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu, za svakog poginulog strijeljanje 10 osoba iz redarstveno ustanovljenih prvaka komunista”.

Dana 20. srpnja 1942. godine donosi se zakonska odredba o suzbijanju nasilnih kažnjivih čina protiv državi, pojedinim osobama ili imovini. Ova zakonska odredba objavljena je u Narodnim novinama 162 od 22. srpnja 1942. godine. Ova odredba uvodi upućivanje u sabirne logore, te oduzimanje imovine u korist tzv. NDH. Prema paragrafu 1. ove odredbe ”pojedini članovi obitelji osobe koje same ili u zajednici s oružanim skupinama narušavaju javni red i sigurnost, ili koji ugrožavaju mir i spokojstvo hrvatskog naroda ili koji poduzmu kakav nasilni kažnjiv čin protiv države, pojedinim osobama ili imovini, kao i članovi obitelji od kuće odbjeglih osoba, mogu se uputiti na prisilan boravak u sabirne logore. Ove logore ovlašteno je osnivati Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u pojedinim mjestima NDH. U paragrafu 14. navodi se: ”Da protiv svih odluka donesenih prema ovoj zakonskoj odredbi nije dopušten nikakav pravni lijek niti tužba za upravno sudište”.

Osnovne rasističke odredbe protiv Židova, te Roma, donesene su već 30. travnja 1941. godine, kada se donosi zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, objavljena u Narodnim novinama br. 16 od 30. travnja 1941. godine. Prema ovim odredbama progonima su bile izvrgnute sve osobe koje su zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti proglašene ”Židovima po rasi” bez obzira na to jesu li židovske ili koje druge vjeroispovijesti. Nisu bili izuzeti od progona ni Židovi koji su živjeli u mješovitom braku, a čiji je bračni drug bio ”arijskog porijekla”.

Ubrzo zatim donosi se Naredba o zabrani zaposlenja ženskih osoba u nearijskim kućanstvima, objavljena u Narodnim novinama br. 20 od 6. svibnja 1941. godine, zatim Naredba o promjeni židovskih prezimena i označavanja Židova i židovskih tvrtki koje propisuju znakove koje moraju nositi Židovi, židovske tvrtke i uredi. Odredba o zaštiti narodne arijske kulture hrvatskog naroda objavljena u Narodnim novinama br. 43. od 4. lipnja 1941. godine, zabranjuje Židovima svako sudjelovanje u radu organizacija ili ustanova društvenog, omladinskog, sportskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće, a naročito u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu.

Zakonskom odredbom o obaveznoj prijavi imetka Židova i židovskih poduzeća od 5. svibnja 1941. godine obvezuju se svi Židovi i sve židovske tvrtke da prijave svoju cjelokupnu imovinu, pokretnu i nepokretnu i sva imovinska prava. Na osnovu Zakonske odredbe o podržavljanju imetka Židova i židovskih poduzeća od 10. listopada 1941. godine objavljenoj u Narodnim novinama br. 149 od 10. listopada 1941. godine može se po slobodnoj ocjeni podržaviti imovina svakog Židova.

Zakonskom odredbom o državljanstvu objavljenoj u broju 16 Narodnih novina od 30. travnja 1941. godine u paragrafu 2. određuje se: ”Državljanin je državni pripadnik arijskog porijekla, koji je svojim držanjem dokazao da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i NDH”.

U paragrafu 3. navodi se: ”Državljanin je nosilac političkih prava prema odredbama Zakona”.

Genocidu nad Srbima u NDH nije prethodila onako detaljna normativna aktivnost, kao što je to bilo u odnosu na Židove, kojima je bilo namijenjeno ”posebno rasno zakonodavstvo”. Progon Srba ili se temeljio na postojećim zakonskim odredbama, ili su se masovne fizičke likvidacije vršile bez ikakvog povoda ili bilo kakve osnove.

Dana 25. travnja 1941. godine donesena je Zakonska odredba o zabrani ćirilice objavljena u Narodnim novinama br. 11 od 25. travnja 1941. godine, a isto tako i provedbena Naredba Ministarstva unutrašnjih poslova objavljena u istim Narodnim novinama istoga datuma.

Dana 3. svibnja 1941. godine donesena je zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu, s početkom lipnja iste godine donesena je Naredba o ukidanju svih srpsko-konfesionalnih pučkih škola i zabavišta, a sredinom srpnja iste godine Naredba o ukidanju naziva ”srpska pravoslavna vjera”.

Navedene zakonske odredbe samo su dio pisanih osnova koje su ostale kao dokazni materijal, i koje nesporno upućuju da je ustaška vlada zajedno s Antom Pavelićem, koja je uime hrvatskog naroda, a uz pomoć okupatora prigrabila vlast provodila organizirani teror, genocid i druge oblike napada na ličnost i imovinu čovjeka.

Oblici napada bili su raznovrsni, jednom riječju oni su predstavljali oblike terora koji je negirao pravo na tjelesni integritet, pravo na pripadanje jednoj rasi, jednoj vjeri, pravo na pismo, pravo na ravnopravno življenje, pravo na kulturu, na govor, na međusobno komuniciranje, na slobodno kretanje te konačno pravo na život.

Koju ulogu je u takvom sistemu masovnog terora imao optuženi Andrija Artuković, utvrđivano je i dokazano u ovom postupku, dijelom na osnovu pismenih dokaza, a dijelom na osnovu samog optuženog, te bezbroj iskaza saslušanih svjedoka ili iskaza čiji su iskazi pročitani.

Na osnovu priznanja samog optuženog nesporno je utvrđeno da je optuženi još u emigraciji pripadao kao zakleti ustaša terorističkoj ustaškoj organizaciji. U toj organizaciji uživao je povjerenje zločinca Ante Pavelića, zbog čega mu je ovaj i povjerio da bude upravni i vojni nadzornik svih terorističkih logora u Italiji.

Nesporno je nadalje utvrđeno da je kolaborirao s nacistima iz hitlerovske Njemačke jer je nakon boravka u Berlinu u pratnji njemačkih oficira i u njemačkom avionu stigao u Zagreb na proglašenje tzv. ”NDH”.

Njegova privrženost i povjerenje koje je uživao kod Ante Pavelića najbolje se očituje u tome što ga optuženi Andrija Artuković dočekuje u Karlovcu, gdje ovaj dolazi u pratnji talijanskih fašista te tada zajedno dolaze u Zagreb.

Kao osobi od posebnog povjerenja Ante Pavelić povjerava najodgovorniji resor, te ga imenuje za povjerenika za cjelokupnu javnu sigurnost i unutarnju upravu.

Već dana 16. travnja 1941. godine Ante Pavelić ga imenuje u prvu vladu u kojoj mu dodjeljuje najvažniji resor – ministra unutrašnjih poslova.

Na toj dužnosti optuženi se nalazi do 10. listopada 1942. godine, kad je imenovan za ministra za pravosuđe i bogoštovlje. Na ovoj funkciji nalazi se do 20. travnja 1943. godine, kad ga Ante Pavelić ponovno imenuje za ministra unutrašnjih poslova, a na kojoj funkciji se sada nalazi do 12. listopada 1943. godine, kad je imenovan za državnog pro-bilježnika, te kao takav ostaje članom vlade sve do sloma tzv. ”NDH”.

(Nastavlja se).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (5)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (4)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (3)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (2)
    •  Zločini Andrije Artukovića u službi NDH (1)

> Svi tekstovi ovog autora