novinarstvo s potpisom
Ne, to nije bio pojedinačni ispad neodgovornog pojedinca, kao što tvrdi potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved. Kad god neki visoko pozicionirani politički moćnik zaurla to pitanje “Znate li vi tko sam ja!?”, to je uvijek i svagdje indikator stanja društva, a osobito političke kulture i klime u državi.
Tako je bilo i u slučaju sada već bivšeg državnog tajnika u Ministarstvu branitelja Stjepana Sučića koji je upravo tim pitanjem prijetio policajcima u Vukovaru dok su radili svoj posao i brinuli se za provođenje mjera koje je donijela upravo Medvedova i Sučićeva Vlada.
I sam ministar Medved upravo je svojim reakcijama pružio dokaz da incident, počinjeni prekršaj, a možda i krivično djelo nisu problem samo počinitelja, nego i čitavog sustava koji je u njegovoj glavi doveo do kratkog spoja i osjećaja nedodirljivosti. U svojoj prvoj reakciji na događaj ministar Medved se najprije pravio lud.
– Poznato mi je što se dogodilo s državnim tajnikom, ali ne znam detalje cijelog slučaja. Apsolutno osuđujem što moj državni tajnik nije postupio prema uputama i mjerama Nacionalnog stožera koje je u obraćanju predstavio i sam premijer Andrej Plenković. Takvo ponašanje ne mogu prihvatiti i postupit ćemo u skladu sa zakonom i dokumentacijom koju dostavi policija. Bilo bi neodgovorno donositi odluke dok još nemamo sve parametre – rekao je pred novinarima ministar Medved te nastavio nabrajati pitanja i nepoznanice koje ga u čitavom slučaju najviše muče: je li lokal u vrijeme kad se to dogodilo bio zatvoren ili otvoren za goste, je li u lokalu bilo deset ljudi koliko propisuje mjera vezana za obiteljsko okupljanje ili osam, tko je davao iskaze i je li Sučić nekome prijetio ili ugrožavao nekoga, a tu su i segmenti koji su vezani za samo postupanje policije.
U trenutku kada je ministar davao tu izjavu, javnosti su već bili poznati detalji događaja, između ostalog i iz opširnog priopćenja predsjednika Nacionalnog sindikata policije Nikole Kajkića.
Kršenje antiepidemijskih mjera koje su baš te večeri stupile na snagu u toj su priči mnogo manji problem od nasilničkog ponašanja alkoholiziranog državnog tajnika Sučića koji je zbog vrijeđanja policije, razbijanja inventara i odbijanja da postupi prema naređenju službenih lica na kraju završio u lisicama priveden u policijsku postaju.
Samo su ministru Medvedu najvažnija bila pitanja o (ne)poštivanju epidemioloških mjera. Da je čitava stvar problem ne samo prekršitelja, nego i čitavog sistema, bilo je očito i iz načina na koji je ministar Medved dva dana kasnije gotovo pa hvalio Stjepana Sučića što je pokazao da je svjestan svog ponašanja i što je, zamislite, sam napisao i potpisao svoju ostavku.
Koja svijest, koja čast, koje poštenje!
U nekom drugom i drukčijem sistemu državni tajnik Sučić ne bi ni dobio priliku da sam piše i potpisuje ostavku.
U nekom drugom i drukčijem sustavu, državni tajnik Sučić te noći ne bi slobodno napustio policijsku stanicu, nego bi barem do jutra ostao na triježnjenju i hlađenju.
U nekom drugom i drukčijem sustavu ne bi bilo šanse da državnom tajniku Sučiću, ma koliko pijan bio, uopće padne na pamet da policiji u lice zaurla “Znate li vi tko sam ja?” zato što je odgovor na to pitanje uvijek i posvuda isti: da, znamo, ti si bahato đubre i bagra.
Te je večeri u Vukovaru, gradu heroju, mjestu posebnog pijeteta i najvećeg nacionalnog i domovinskog ponosa, Sučićev kompanjon u “provodu” bio i Krunoslav Šeremet, također uhićen pa pušten ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru.
Da, u pravu je ministar Medved, i dalje je tu puno nepoznanica. Recimo, tko je bio tajanstveni treći čovjek s navedenom dvojicom? Ili, tko je koga zvao i intervenirao da se prekršitelji i pijani razbijači nakon što su policajcima prijetili smrću puste iz pritvora.
Koronavirus je u čitavom slučaju mali problem u usporedbi s virusom bjesnila i obijesti koje već trideset godina neometano hara Hrvatskom pogađajući gotovo isključivo pripadnike najrizičnije skupine: vladajuće hadezeovce na svim razinama vlasti.
Stjepan Sučić je, uz to, pripadnik i druge rizične skupine, profesionalnih hrvatskih branitelja i heroja Domovinskog rata.
Ta epidemija sukobljavanja s vlastitom državom, njenim zakonima, predstavnicima vlasti i policijom ne da se nije suzbijala, nego se i poticala i širila s najviše razine HDZ-a, osobito dok je stranka bila u opoziciji. Kao onda u svibnju 2015., kada je tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, upitan o zakonima koje na Markovom trgu krše šatoraši iz Savske, izjavio ono čuveno: “Koji zakon? Pa to su hrvatski branitelji!”
Događaju se, doduše, i čudesna izliječenja, barem privremena, ovisno o konstelaciji političke moći i interesa u kojoj se trenutno pacijent nalazi.
Tako smo neki dan na Markovu trgu, onom istom gdje su prosvjedujući branitelji prije pet godina hvatali za grkljan hrvatske policajce, i gdje je nedavno na hrvatske policajce pucano iz vatrenog oružja, vidjeli vukovarskog gradonačelnika Penavu kako demonstrirajući nultu toleranciju prema svakom omalovažavanju i vrijeđanju hrvatske policije govori: “Nema tu dilema, tu nema a, ali, nego, već i nema pa znate trebamo ispitati okolnosti… Tu su stvari vrlo jasne, vrlo decidirane…”.
Simptomatičan je i slučaj u ovom slučaju pravdoljubivog Nikole Kajkića, inače inspektora koji je već neko vrijeme pod još uvijek nepravomoćnom suspenzijom zbog sumnje da je lažirao izjave svjedoka u istrazi ratnih zločina u Vukovaru.
O Sučićevom psovanju četničke majke hrvatskom policajcu srpske nacionalnosti on je decidirano izjavio da “to nije lijepo”. I to zamislite gdje? U Bujici, uz zdušno odobravanje voditelja.
Rekao je Kajkić i da svatko, pa i Srbin koji nosi odoru hrvatskog policajca predstavlja hrvatsku državu, Vladu, zakone i Sabor koji ih je donio.
I njega i voditelja koji ga je ugostio ja bih samo priupitao ne predstavljaju li na isti način hrvatsku državu, zakone i Sabor koji ih je donio i ćirilična slova ispisana na službenoj ploči na vukovarskoj policijskoj stanici.
Sučić i Šeremet nisu pojedinačni slučajevi, nego eskalacija sistemskog poremećaja koji pojedince dovodi do osjećaja nadmoći i nedodirljivosti, a plodno tlo zaraze je svaka neopravdana privilegija.
Recimo ona kad u zemlji zatvorenih kafića konobari smiju kave raznositi samo u Saboru. Tako počne, a završi urlanjem znate li vi tko sam ja.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Znate li vi tko sam ja?! Odgovor na to urlajuće pitanje uvijek je i posvuda isti: bahato đubre i bagra).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.