autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Zubić vila na Maksimiru

AUTOR: Ante Tomić / 02.08.2014.

Čudesan preokret, uzvikivale su oduševljeno zagrebačke novine prije dva dana. Nemreš bilivit, ponavljali su zapanjeno gosti kafića na trešnjevačkom placu i Remizi, razdragano se grleći i zovući piće za cijeli lokal, i ne bi zapravo stigli vlahovcem i gemištom ni zaliti prethodni zgoditak zagrebačkih modrih, a već bi idući zatresao mrežu Lokomotive.

Takav se strahotni pljusak golova iznenada, iz vedrog neba spustio na stadion u Kranjčevićevoj.

Za nogometnu povijest valja zabilježiti tri nedokučiva trenutka, kad je Dinamo dobio izgubljenu utakmicu, iz pakla poraza od 1-3 u jedva nešto više od deset minuta vinuo u nebesa pobjede od 4-3.

81. minuta – nakon Brozovićeva kornera Soudani glavom spušta loptu za Djeda Mraza, koji pogađa za 3:2!

88. minuta – izjednačenje! Pjacin ubačaj s lijevog krila sletio je na glavu Zubić vile, koja precizno pogađa suprotni kut!

Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”

94. minuta – u posljednjim sekundama Uskršnji zeko je primio loptu na 18 metara od gola, prošao dvojicu obrambenih igrača i pogodio donji desni Zelenikin kut za rijetko viđeni preokret i pobjedu Dinama!

Kafići su eksplodirali. Skakali su od oduševljenja i u suzama se ljubili Dinamovi navijači koji još uvijek vjeruju u Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku.

Za sve druge, odraslije, razumnije, bila je to, međutim, jedna smiješna predstava.

Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”.

Nevjerojatna pobjeda Dinama, rođenog djeteta Zdravka Mamića, protiv Lokomotive, Mamićeva posvojčeta i sirote što nosi kopačke koje je stariji brat prerastao, bila je bijedna i sramotna točka u otrcanom cirkusu što se zove MAXtv prva liga.

Čak i meni, ravnodušnom za nogomet, bilo je mučno i uvredljivo to gledati. Epizoda me je u mislima vratila na jednu sličnu, otprije nekoliko godina, kad sam, nesmotrenošću pokojnog Milorada Bibića, prvi put, zadnji put i nikad više završio u svečanoj loži nekog našeg stadiona.

Ljuštio sam koštice okružen ozbiljnom i uglednom nogometnom gospodom, ili su mi barem oni djelovali ozbiljno i ugledno do trenutka kad je u ložu stupio Zdravko Mamić. Njegovo ukazanje izazvalo je socijalni fenomen koji mi dosta uvjerljivo objašnjava čudesnu završnicu subotnje utakmice.

Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi

Moćni muškarci našeg nogometa redom su ponizno prilazili notornom prostaku i nasilniku. Ulizivački mu se cerekali i klanjali. Mučno i uvredljivo bilo je to gledati, upravo kao i zadnjih deset minuta Dinama protiv Lokomotive.

Majke mi, svaki je krnjavi navijač koji na zidiću kod samoposluživanja pije pivo na dug imao više dostojanstva od te gospode s najboljim ulaznicama.

Taj tip naprosto može sve, shvatio sam tada.

Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi.

Na volju mu je, napokon, i uvesti s klupe Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku koji će čarobno rasplesti ogled u korist maksimirskih modrih.

Kontrolirajući nogometnu organizaciju, medije i sponzore, on čini sve nevjerojatnije ludosti, sve grublje ismijavajući sve što je u ovoj igri jednom možda bilo pametno i pošteno, a jedina su mu opozicija siromašne i neutjecajne navijačke grupe.

Cijela je čast hrvatskog nogometa završila na bijelim lancunima transparenata. Osim tih nekoliko krpa ništa ljudski vrijedno nije tu ostalo.

Nekolicina se uglednika, istina, nedavno pobunila i pozvala klubove da napuste cirkus, ali od toga, znate i sami, neće biti bogzna kakve vajde.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: