autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Zubić vila na Maksimiru

AUTOR: Ante Tomić / 02.08.2014.

Čudesan preokret, uzvikivale su oduševljeno zagrebačke novine prije dva dana. Nemreš bilivit, ponavljali su zapanjeno gosti kafića na trešnjevačkom placu i Remizi, razdragano se grleći i zovući piće za cijeli lokal, i ne bi zapravo stigli vlahovcem i gemištom ni zaliti prethodni zgoditak zagrebačkih modrih, a već bi idući zatresao mrežu Lokomotive.

Takav se strahotni pljusak golova iznenada, iz vedrog neba spustio na stadion u Kranjčevićevoj.

Za nogometnu povijest valja zabilježiti tri nedokučiva trenutka, kad je Dinamo dobio izgubljenu utakmicu, iz pakla poraza od 1-3 u jedva nešto više od deset minuta vinuo u nebesa pobjede od 4-3.

81. minuta – nakon Brozovićeva kornera Soudani glavom spušta loptu za Djeda Mraza, koji pogađa za 3:2!

88. minuta – izjednačenje! Pjacin ubačaj s lijevog krila sletio je na glavu Zubić vile, koja precizno pogađa suprotni kut!

Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”

94. minuta – u posljednjim sekundama Uskršnji zeko je primio loptu na 18 metara od gola, prošao dvojicu obrambenih igrača i pogodio donji desni Zelenikin kut za rijetko viđeni preokret i pobjedu Dinama!

Kafići su eksplodirali. Skakali su od oduševljenja i u suzama se ljubili Dinamovi navijači koji još uvijek vjeruju u Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku.

Za sve druge, odraslije, razumnije, bila je to, međutim, jedna smiješna predstava.

Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”.

Nevjerojatna pobjeda Dinama, rođenog djeteta Zdravka Mamića, protiv Lokomotive, Mamićeva posvojčeta i sirote što nosi kopačke koje je stariji brat prerastao, bila je bijedna i sramotna točka u otrcanom cirkusu što se zove MAXtv prva liga.

Čak i meni, ravnodušnom za nogomet, bilo je mučno i uvredljivo to gledati. Epizoda me je u mislima vratila na jednu sličnu, otprije nekoliko godina, kad sam, nesmotrenošću pokojnog Milorada Bibića, prvi put, zadnji put i nikad više završio u svečanoj loži nekog našeg stadiona.

Ljuštio sam koštice okružen ozbiljnom i uglednom nogometnom gospodom, ili su mi barem oni djelovali ozbiljno i ugledno do trenutka kad je u ložu stupio Zdravko Mamić. Njegovo ukazanje izazvalo je socijalni fenomen koji mi dosta uvjerljivo objašnjava čudesnu završnicu subotnje utakmice.

Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi

Moćni muškarci našeg nogometa redom su ponizno prilazili notornom prostaku i nasilniku. Ulizivački mu se cerekali i klanjali. Mučno i uvredljivo bilo je to gledati, upravo kao i zadnjih deset minuta Dinama protiv Lokomotive.

Majke mi, svaki je krnjavi navijač koji na zidiću kod samoposluživanja pije pivo na dug imao više dostojanstva od te gospode s najboljim ulaznicama.

Taj tip naprosto može sve, shvatio sam tada.

Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi.

Na volju mu je, napokon, i uvesti s klupe Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku koji će čarobno rasplesti ogled u korist maksimirskih modrih.

Kontrolirajući nogometnu organizaciju, medije i sponzore, on čini sve nevjerojatnije ludosti, sve grublje ismijavajući sve što je u ovoj igri jednom možda bilo pametno i pošteno, a jedina su mu opozicija siromašne i neutjecajne navijačke grupe.

Cijela je čast hrvatskog nogometa završila na bijelim lancunima transparenata. Osim tih nekoliko krpa ništa ljudski vrijedno nije tu ostalo.

Nekolicina se uglednika, istina, nedavno pobunila i pozvala klubove da napuste cirkus, ali od toga, znate i sami, neće biti bogzna kakve vajde.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora:

• Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
• Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
• Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
• Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
• Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
• DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
• Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
• Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
• Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
• Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: VLAŠKA POSLA
Oznake: Ante Tomić, autograf.hr, Dinamo, kazalište, Kerempuh, klub, kolumna, liga, lokomotiva, Maksimir, nogomet, Slobodna Dalmacija, utakmica, Vlaška posla, zbubić vila, Zdravko Mamić

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

18 Sep

Jesu li teroristi pobijedili nakon 11. rujna? SAD su odgovorile na napad u New Yorku upravo onako kako su napadači priželjkivali, pridonoseći stvaranju svijeta u kojem je terorizam postao toliko uobičajena pojava da više ni ne znamo kada tu riječ treba upotrijebiti.