10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja

U subotu 19. srpnja 2014. ujutro, prije deset godina, u 84. godini života, u Zagrebu je umro grkokatolički svećenik i novinar don Živko Kustić. Čekao sam ovaj dan sa zebnjom jer među novinarima od formata, među onima koji u Hrvatskoj i u regiji nešto znače, ne postoji nitko tko je don Živka kritizirao više nego što sam to učinio ja: iako sam imao razumijevanja za njegov nacionalizam – ta bio je čovjek koji je stasao nasuprot Jugoslavije, kao onaj tko se bori za slobodu Katoličke crkve, ali i za Hrvate i druge u toj tvorevini, nisam mogao prijeći preko notorne činjenice da je čovjek njegova utjecaja i reputacije odbio, da: odbio svetu dužnost da spasi ugrožene Srbe nakon ”Oluje”.

Kada sam mu došao referirati o zločinima počinjenima nad našim Srbima, a bio sam u društvu pokojnog novinara Vjesnika i mojeg najboljeg prijatelja Branka Madunića, moleći ga da samo prijeđe ulicu do Kaptola 31 (razgovarali smo tada u sjedištu Informativne katoličke agencije na Kaptolu 4) i urgira kod kardinala Franje Kuharića da žestoko digne glas, ode na Pantovčak i na Prisavlje te upozori hrvatsku vlast da odmah zaustavi ubojstva, pljačku i paljevine na netom oslobođenim područjima, Kustić me pogledao i rekao, misleći na Srbe: ”Dobro su i prošli”.

Tada sam mu rekao i za ubojstvo bračnog para Milice i Nikole Damjanića u šibenskom zaleđu, kako smo vadili preostale kosti iz smjese automobilskih guma i ribarskih mreža nad kojima su ih zločinci zapalili. Pitao sam ga, zar bi ti Živko onako relativizirao zločine da su to bili tvoj tast i punica, ili da su ti tast i punica svirepo ubijeni, šta ja znam, u Medačkom džepu? Viknuo je na mene. Okrenuo sam se i otišao od njega, mislio sam tada, zauvijek.

Tih sam dana obolio od PTSP-a, sada to znam i ne može me nitko razuvjeriti. Tih sam dana počeo krvariti iz debeloga crijeva (dijagnoza ulceroznog colitisa će mi biti uspostavljena u jesen 1999.), ali sam okrenuo nebo i zemlju kako bi moje informacije i informacije HHO-a stigle do kardinala Kuharića.

Pomogao nam je tada pokojni već fra Ilija Živković (franjevac trećoredac glagoljaš), čovjek koji će kasnije odigrati, s pokojnim Kustićem i glavnim urednikom Glasa Koncila Ivanom Miklenićem, ključnu ulogu u tomu da me se izbaci iz Hrvatskog društva tzv. katoličkih novinara, ali do Kuharića sam stigao, odnosno stigle su i naše informacije, pojačane i istinitim svjedočanstvom o zločinima kojih je kardinalu podnio pokojni general Zvonimir Červenko.

Dana 13. kolovoza 1995., kada je Franjo Kuharić polagao kamen temeljac u Okučanima na (u potpunosti) srušenoj crkvi svetoga Vida, kardinal je, što se čulo u izravnom radijskom prijenosu, žestoko govorio protiv zločinaca koji su harali oslobođenim krajevima, ali su ga Hrvatski radio i Hrvatska televizija cenzurirali u večernjim informativnim emisijama: cenzura je pala i od strane svih drugih državnih medija (Vjesnik, Hina, itd.), ali sam ostao šokiran kada je Franju Kuharića odlučio cenzurirati i Miklenićev, odnosno Kustićev Glas Koncila.

Shvatili smo ubrzo zašto: Kustić je, iako su ga HHO, a i drugi, informirali o zločinima (don Živko je bio prisutan na prvoj press konferenciji HHO-a koju je vodio prof. Žarko Puhovski jer sam ja tada opet bio na terenu obilazeći spaljena sela i stratišta), na drugoj stranici Glasa Koncila u prvom broju nakon ”Oluje”, koncem kolovoza, objavio, ja smatram, najsramotniju stranicu tzv. katoličkog novinarstva: komentar pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”.

Deset godina od smrti don Živka me ovo pitanje i dalje žestoko proganja.

Od tada, iako sam sposoban za kršćanski oprost, pa sam čak prešao i preko laži Ivana Miklenića, Živka Kustića, fra Ilije Živkovića, fra Mirka Mataušića, Suzane Vrhovski i drugih, laži koje su izrečene da bi se opravdalo moje udaljavanje iz kruga tzv. katoličkih novinara u smislu da u srcu nemam ogorčenje (ali će uvijek ostati potreba da svjedočim istinitost događaja), s don Živkom Kustićem nisam želio više komunicirati: mislio sam da sam humanost pokazao kada se on nalazio usred srčane krize u bolnici Dubrava i kada sam ga pohodio zamolivši da se kršćanski pozdravimo i oprostimo u slučaju da on prije mene napusti ovaj svijet jer, možemo mi biti ljuti jedan na drugoga, ali Isusova ljubav mora biti i ostaje jača od svih naših slabosti i ograničenja.

Kažem da sam sa zebnjom čekao trenutak kada će biti objavljena vijest da je don Živko umro jer sam znao da ću tada biti, s obzirom na to da se smatram časnom i pravednom osobom, primoran da se složim s onima koji tvrde da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ni u BiH) nema, nažalost, osobe njegovih kvaliteta, pa će ispasti da samom sebi proturječim: ako smatram da je don Živko Kustić otišao s ovoga svijeta i sukrivom za smrt nekih ljudi, naših sugrađana (neki će reći da nije kriv, već odgovoran, ali ja tu ne vidim osobite razlike): kako ga pak mogu istodobno smatrali velikom osobom?

Nije to kontradikcija jer nije Kustić prvi koji je bio i herojem i zločincem; eno vam Tita, Tuđmana ili ribara Ante Gotovine koji je za suborce i većinu građana – heroj, premda je odgovoran za veliki ratni zločin koji su počinile hrvatske snage kod Mrkonjić grada u listopadu 1995. pod njegovim zapovjedništvom, što će i dalje čekati trenutak da osoba bez mrlje u biografiji i bez straha od Bijele kuće, Pantovčaka ili neke domaće institucije u BiH, izvuče predmet, dogotovljen, iz ormara u Tužilaštvu u Sarajevu.

U čemu je, dakle, don Živko Kustić za mene velik?

Citiram poruku drugog meni nekarakternog i mizernog čovjeka, umirovljenog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u povodu proslave 50. obljetnice svećeničkog ređenja don Živka Kustića, što se dogodilo u nedjelju 4. svibnja 2008. godine misnim slavljem u kapeli sv. Leopolda Bogdana Mandića Doma za starije i nemoćne osobe ”Centar” Zagreb u Klaićevoj ulici, gdje je tada Živko Kustić već 13 godina živio sa životnom suputnicom, dragom gospođom Maricom, sve do kolovoza 2010., kada je preminula.

Kardinal Bozanić je poručio: ”Vi ste bili novinar, reporter, kolumnist, glavni urednik, pa glavni i odgovorni urednik ‘Glasa Koncila’, više puta i osuđivan. Mnogi su u onim olovnim vremenima prošloga režima živjeli i obnavljali svoju vjeru i nadu zahvaljujući nadahnutim tekstovima sa stranica ‘Glasa Koncila’, a ti tekstovi bili su ponajviše upravo plod Vašega rada, traženja i intelektualnog napora. Pišući tisuće i tisuće kartica pretvorili ste ‘Glas Koncila’ u glas slobode, glas nade u bolju budućnost, glas poniženih i potisnutih na rub.”

Istaknuo je kardinal Bozanić i angažiranost don Živka u Informativnoj katoličkoj agenciji pokrenutoj koncem 1993. (nota bene, dvije godine nakon što smo fra Mirko Mataušić, pastor Giorgio Grlj, Josip Štilinović i ja pokrenuli Kršćansku informativnu službu – KIS) te je pohvalio Kustića u apostolatu žive riječi kao veoma traženog propovjednika, voditelja brojnih misija i duhovnih obnova u domovini i diljem svijeta po hrvatskim katoličkim misijama.

”Uz brojne povjerene Vam službe u crkvenim ustanovama i u drugim tijelima bili ste i biskupov službeni konzultor Križevačke eparhije, a od Svete Stolice odlikovani ste naslovom protoprezbitera stavrofora”, istaknuo je kardinal.

Na kraju poruke, čestitajući don Živku zlatomisnički jubilej, kardinal Bozanić mu zahvaljuje za velikodušnu i nesebičnu svećeničku službu kojom je na osobit način zadužio hrvatski narod i Katoličku crkvu ”u njemu”, te mu odaje priznanje za crkvenost, kojoj je uvijek ostao vjeran, spreman raditi, svjedočiti, pa i trpjeti.

Don Živko Kustić rođen je u Splitu 12. prosinca 1930., bio je suprug i otac petero djece. U Zagrebu je studirao matematiku, fiziku i teologiju. Za svećenika grkokatoličke Križevačke biskupije zaređen je 5. svibnja 1958. u Križevcima. Od 1958. do 1963. godine bio je župnik u Mrzlom Polju i Sošicama na Žumberku. Bila su to teška vremena jer će Kustić teologiju diplomirati tek godine 1975. Svejedno, ovaj prostor kojim obitavamo ne pamti svećenika njegova komunikološkog talenta.

Od 1963. do 1972. bio je pokretač, novinar, reporter i kolumnist Glasa Koncila. Glavni urednik Glasa Koncila bio je od 1972. do 1983., a glavni i odgovorni urednik od 1983. do 1990. Više puta je suđen i osuđivan. Od 1990. do 1991. bio je stručni savjetnik u Ministarstvu iseljeništva – voditelj Odjela za djelovanje vjerskih zajednica među Hrvatima izvan domovine (kada je tu ustanovu vodio Gojko Šušak, razdoblje koje će ostati zapamćeno po navodnoj prepirci Kustića i Šuška oko ubojstva Aleksandre Zec i njezinih roditelja, čin koji će Kustić kasnije i javno osuditi na stranicama Jutarnjeg lista).

Od 1991. do 1993. djelovao je kao urednik lista Živa zajednica za iseljene hrvatske vjernike, u Frankfurtu, Njemačka. Od studenoga 1993. do listopada 1998. bio je pokretač i glavni urednik Informativne katoličke agencije – Zagreb (IKA). Sve vrijeme javljao se kao komentator, kolumnist i autor jedinstvenoga feljtona ili kolumne ”Pismo seoskoga župnika” u Glasu Koncila, bio je pokretač i suradnik Maloga koncila te kolumnist Globusa i Jutarnjeg lista.

Bio je član Hrvatskog društva katoličkih novinara, koje mu je godine 2002. dodijelilo nagradu za životno djelo, Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Hrvatskoga novinarskog društva i član Upravnog odbora Hrvatskoga katoličkog radija. Bio je član Komisije Iustitia et pax Biskupske konferencije Jugoslavije i Hrvatske biskupske konferencije. U Križevačkoj biskupiji bio je biskupov službeni konzultor.

Objavio je brojne katehetske priručnike: ”Velike religije svijeta”, ”Domagoj – misni ključ vjerovanja”, ”Mali ključ Biblije”, ”Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata”, ”Tomica i njegova pisma”, ”Mač duha”, ”Svadbeno ruho”, ”Hoćeš li se krstiti?”, ”Bog za odrasle”, ”Abeceda biblijske vjere” i druge.

Autor je djela ”Hrvatska mit ili misterij?” i romana ”Zaljubljeni robovi” i ”Denis dječak u prozoru”. Pisac je scenarija za više filmova, te autor popularnih publikacija o kardinalu Alojziju Stepincu, o. Anti Antiću, o. Maksimilijanu Kolbeu…

Meni se čini velikom njegova gesta iz vremena kada je služio JNA u Nišu i kada se zatelebao u medicinsku sestru kojoj je napravio dijete: budući da je don Živko rođen kao izvanbračno dijete (njegov ga biološki otac Vinko Ružić, podrijetlom Splićanin, šef solane na Pagu, nikada nije javno priznao za sina), on nije svojoj Marici želio napraviti ono što je Vinko napravio njegovoj majci Josipi, odnosno Bepini, rođenoj u Metkoviću.

Kustić se oženio još kao bogoslov, početkom 1955. godine, nakon četvrte od šest godina studija. Tri godine stariju Maricu Radenković upoznao je za služenja vojnoga roka 1953. u JNA, u Nišu. Bila je bolničarka, a kasnije radila u Upravi Doma JNA. Mladić koji do tada, kako sam kaže, nije ni za ruku prihvatio neku djevojku, ”civilno” se oženio još za boravka u Nišu. U tom razdoblju mu više ni na pamet nije padalo da će postati svećenik.

Otišao je u Zagreb i prekinuo studij teologije. Marica je došla za njim, pa su unajmili podstanarsku sobicu. Ona se zaposlila u bolnici, a on tri godine studirao teorijsku fiziku.

Godine 1957. njegov ispovjednik pater Scheibel iznio mu je iznenađujući prijedlog da se ipak zaredi – u Križevačkoj biskupiji grkokatoličkog obreda. Treće dijete bilo je na putu, ali se prvi šok ubrzo pretvorio u radost. Živko i Marica Kustić vjenčali su se u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Zaređen je 4. svibnja 1958. Jer je s rimokatoličkoga prešao na grkokatolički obred u kojemu nema obavezna celibata.

Iz Križevaca, nakon zaređenja, raspoređen je u grkokatoličku župu Mrzlo Polje, a kardinal Alojzije Stepinac, koji je bio zatočen u Krašiću, poručio mu je preko svoga župnika ”da je proučio njegov slučaj i da mu čestita”. Četiri godine poslije Kustić je služio u župi Sošice. Marica, žena iz ”posve drugoga svijeta”, u svemu ga je pratila.

Meni se čini izuzetno značajnim da ga, iako formalno grkokatolički svećenik, šira javnost nije doživljavala kao takvoga, već kao svećenika s ”Kaptola” koji ima ženu i petero djece (jedan sin mu je bio umro), što smatram izuzetnom porukom za Crkvu u kojoj je svakoj iole pametnoj osobi sasvim jasno da je zapovjeđeni i obavezan celibat potpuno deplasirana stvar koju treba što prije prevladati, pa i kao put približavanja katolika i pravoslavaca baš onako kako su si bliski katolici i grkokatolički svećenici i popovi.

Bilo je domišljato sve što je činio u Glasu Koncila i treba pohvaliti njegove važne knjige, ali mislim da ne treba pretjerivati s pohvalama na račun njegove vrlo čitane kolumne ”Jutarnja propovijed” u Jutarnjem listu; bila je to OK forma, ali daleko ispod kvalitete za mene, ponajboljih Kustićevih tekstova, kolumni iz Globusa (”Zrenik iz zapećka”, koje je pisao 1991. i 1992., u najtežim vremenima naše novije povijesti), a koje će ostati zapamćene jer su ukoričene u knjizi, jednom od najboljih publicističkih djela devedesetih ”Hrvatska, mit ili misteriji – Političko-religiozni ogledi”, koju je uredio genijalni Marko Grčić (Minerva, Zagreb, 1995.).

Najme, kako sam magistrirao iz oblasti Političke teologije, kvalificiran sam vrednovati tu knjigu iz rakursa perfektne Kustićeve konstatacije da ”iz misterija izvire poezija stvaralaštva, a mit stvara koračnice kojima se maršira u smrt”.

Kustić je velik i kao arhitekt silnoga zahvata, devetnice (od 1975. do 1984.), što je označeno jubilejem ”Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” ali mu se kuća, zgrada, to što je projektirao i sagradio, urušava, pa se moramo pitati na kakvim je to temeljima arhitekt Kustić gradio, odnosno s kojim to elementima iliti materijalima?

Složit ću se da je Kustić bio prorokom i da ga se može tretirati i kao apostola, ali mu se u velikoj mjeri dogodilo sljepilo koje je zahvatilo i Stepinca i većinu biskupa, sljepilo koje pokojni fra Bono Zvonimir Šagi definira kao ”domoljubna blokada duha”.

Kustić je bio superpametan čovjek i vrstan praktičar, ali nije imao širinu i proročku viziju jednoga Željka Mardešića, pa treba biti oprezan kod vrednovanja njegova doprinosa tzv. ”Crkvi u Hrvata”. Naime, to jest svakako jedan golemi evangelizacijski doprinos, ali don Živko Kustić nije do kraja niti znao vrednovati niti je shvaćao što je to Crkva u svijetu i što je to Crkva u demokraciji onako kako to shvaćaju mnogi drugi, pa i u nas, od dominikanca Frana Prcele, pentekostalca Miroslava Volfa, naših kolumnista Petera Kuzmiča, Marka Vučetića, Anne Marije Grünfelder pa nadalje.

Pribojavao se Kustić totalitarnih manira Franje Tuđmana i HDZ-a jer ”premda je Crkva za demokraciju, ona strepi pred mogućnostima da se u rukama jednog čovjeka, ili jedne skupine, nađe previše vlasti”, ali se često ponašao nadmeno i nedemokratski po svemu sudeći, jer su se u njemu međusobno borili osjećaji superiornosti, koje je imao prema intelektualno daleko inferiornijim svećenicima kojima se javljao (ne ubrajam ovdje, naravno, pokretače Kršćanske sadašnjosti: Turčinovića, Šagi Bunića, Bajsića, itd.) i potreba da se bude duhovan, što znači ponizan i bratski raspoložen.

Nisam pozvan da konačno sudim don Živku Kustiću, to je u Boga: osim toga, o njemu više je znala pokojna supruga, a znaju i članovi obitelji, ispovjednici, dobri prijatelji, zna dakle i Bog, pa je potpuno nebitno što bilo tko od nas kaže o bilo komu. Ali imam potrebu izraziti žaljenje što njegovi talenti nisu do kraja maksimalno dobro iskorišteni: njegova ”Crkva u Hrvata” se često ponašala kao sekta razularenih nacionalista, njegov Glas Koncila je sada beznačajan list (za kojeg većina (nad)biskupija i ogromni broj župa više ne mari), te s desetkovanom tiražom u odnosu na one brojke koje je iza sebe ostavio Kustić niti vidimo i jednoga relevantnoga crkvenoga novinara ispod Kustića ili iza njega.

Kako rekoh, ipak smatram da je bio veliki čovjek koji je na vrijeme shvatio da će njega i kolege, koji su se toliko desetljeća borili za slobodu protiv boljševizma, ubrzo pregaziti neki ”super-pobožni, super-čestiti, super-desni, super-katolici i super-Hrvati, osobito super-organizirani” koji su u nas stvorili kraljevstvo mediokriteta i drek, totalni drek od države.

Kada ovo govorim o Kustiću, u mislima mi dolaze riječi Brune Bušića iz 1975.: ”No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?!”

Kustić je meni blizak ako ništa drugo onda po kršćanskoj nadi: on se čvrsto nadao da će Hrvatska tim napastima odoljeti, da će opstati i rasti, ”uvijek vrijedna naše požrtvovne ljubavi, jer ona nije mit nego misterij”.

Ali, kažem, uhvatila me je kada je umro nelagoda, zebnja. Jer bih volio sada moći potpisati, ako ne hagiografski in memoriam, onda tekst koji mi neće donijeti novu žalost.

Šteta, silna je šteta što don Živko Kustić nije ostao arhitektom do kraja i što je hrvatsku zbilju kompromitirao toliko nepromišljeno, toliko nekršćanski, toliko antiekumenski, na tako osjetljivim područjima u kojima se u doba SFRJ činio nepobjedivim herojem – na području ljudskih prava, na području na kojem će se sredinom devedesetih pridružiti društvu samim zločinaca.

Ne mogu vam opisati koliko mi je zbog toga žao!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora