1943.: Došla je naša ura

U četvrtak 25. srpnja 2024. godine bit će svečano otvorena dugo zapuštena muzejska zbirka o Joakimu Rakovcu, u našoj rodnoj kući u selu Rakovci, kod Baderne. Uzgred, zapravo, naše selo smo uvijke zvali RaHovci i naše prezime (najbrojnije u selu) smo pisali RaHovac, a ne Rakovac…

Prije oko već pola stoljeća napisao sam knjigu o Joakimu iz koje ću za Autograf objaviti nekoliko nastavaka, moj ”libar proti pozabljenja”, u ovom dobu čija je ”mantra” upravo – ZABORAV…

Istarski pjesnik Ive Pilat u pjesmi ”Joakimu Rakovcu”:
        
I tvoj se glas dviga kako sunce u zoru
u Smolici, u boškah poli Rapavela i Fapci,
u Brgucu, na Planiku, Račijoj Vasi,
na vrščiću Rušnjak i na sto drugih misti
di jasen i grabar restu
i di se lišće ne čisti.
I ni bilo muža ni hiže
da ni čula tvoje beside:
– Drugovi, Istrija se dviže!…

Komunistička partija Hrvatske (KPH) radi sa svoje strane na pripremanju ustanka u Istri, znajući za teškoće koje su tu vladale uslijed dugogodišnje fašističke vladavine, kao i za potrebnu taktičnost, jer je Istra bila teritorij u nadležnosti druge komunističke partije – Komunističke partije Italije (KPI).

Nekolicina komunista hrvatske narodnosti već od 1941. prešli su iz Partito Comunista d’Italia (PCI) u redove KPH, a neke talijanske komuniste (Aldo Negri, Giorgio Sestan), fašisti nadziru, progone, zatvaraju i prije kapitulacije Italije.

U tim složenim međustranačkim odnosima, KPH je ipak smogla načina da neke svoje komuniste i simpatizere (mahom Istrane) pošalje u Istru, a neki su otišli i samoinicijativno i počeli raditi na organiziranju Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), naišavši na plodno tlo, na ljude koji su ih željno očekivali. Bili su to, između ostalih, Mario Špiler, Božo Kalčić, Josip Matas, Ivan Motika, Dušan Diminić, Mijo i Alma Pokunić, Moša Albahari, Zvane Črnja i mnogi drugi…

Među njima i dva brata Drndić, koji su se naročito istakli u pripremanju NOP-a i ustanka na Poreštini i cijeloj Istri, i ubrzo došli u dodir s dvojicom istaknutijih boraca u tom kraju, Joakimom Rakovcem i Jožom Šuranom. Mladi intelektualci, komunisti, Istrani rodom iz Pazina Ante Drndić ”Stipe” i Ljubo Drndić ”Vladlen”, došli su iz Dalmacije i bez krzmanja počeli povezivati ljude i, osobito važno, stvarati prve organizacije KPH u Istri.

Prvi je sastanak s Antom Drndićem organiziran u Smolicima, u kući Jože Šurana, 18. siječnja 1943. godine. Slavio, Đovanin i Joakim ponijeli su pištolje, ne znajući mogu li potpuno vjerovati tom ”gospodinu ki je naš čovik”, ali ih je Ante ubrzo razoružao riječima, a Joakim je pak sebe razoružao poklonivši novostečenome suborcu svoj pištolj.

Bilo je na tim sastancima i onih koji su morali služiti dva kralja, dvije tuđe vojske, austrijsku i talijansku, i zacijelo su odahnuli kad im je taj stasiti mladić, ”šinjor, a ni šinjor”, objasnio da neće služiti i trećega, nego da će sami oni stvoriti svoju narodnu vojsku.

Razbuktao se bunt koji je vjekovima tinjao u istarskom seljaku, razmahala se organizirana akcija okupljanja aktivista, sabiranja pomoći za naše borce preko Učke u oružju, novcu, odjeći, hrani.

”Naše vrime”, ”Došla je naša ura!” Vruće vrijeme, događaji sustižu jedni druge, ljudi se zbijaju, spremaju na oružje…

Ljeta 1943. godine Joakim Rakovac s drugovima okupio je već poveći broj dobrovoljaca za odlazak u partizane u Gorski kotar. Srpnja 1943. godine pao je Mussolini. A 29. srpnja kolone ljudi kreću iz Rahovaca, Krunčića, Medaka, Šušnjića, Medvidića, Heraka, Baderne, Katuna, Štifanića, Seline, Jurcana… prema Rušnjaku, opremljeni za dugi put, s pokojom puškom, makar i lovačkom. Dolaze s njima majke, sestre, očevi…

”Tih dana”, sjeća se Dušan Rakovac, naš rođak, koji je tada imao šesnaest godina, ”pozvao me Joakim u stranu i rekao:

– Slušaj, ti si već momak, mi se spremamo da se dignemo, osnovat ćemo i omladinsku organizaciju…

Odmah me poslao na zadatak – znam da sam nosio neku poruku Joži Šuranu u Smolice. Već treći dan dao mi je pištolj, posuđivao svoj bicikl, okupljao sam, s drugima, omladinu, i svi s kojima sam razgovarao odmah su prihvaćali borbene ideje i spremnost za akciju.”

Odlazak veće grupe, od sedamdesetak boraca, iz ovih sela u partizane pripreman je pomno i dugo. Dušan Rakovac piše: ”Nas šezdeset i devet, najveća grupa do tada iz tog dijela Istre, otišli smo oko jedanaest sati uvečer prema Smolici, Zamaskom Dolu i Učki…”

Joakim Rakovac je ovako sam opisao taj događaj u ratnom Glasu Istre broj 2 od rujna 1943. godine:

”A sada, već u slobodi, odmarajući se u gustoj jelovoj šumi, sjećamo se rastanaka i suznih očiju majki, sestara i žena, koje smo tamo, kraj mora, ostavili. Ali mi im sada dovikujemo: ‘Ne plačite, ne plačite za nama! Mi smo otišli putem časne borbe. Mi smo se odazvali pozivu druga Tita. Ne oplakujte, istarske žene i majke, sretne vojnike, koji će se vratiti preko Učke goneći ispred sebe crni fašistički mrak i donoseći toplo sunce slobode! Oplakujte radije one jadnike koji su otišli u fašističku Italiju da ginu za naše najveće neprijatelje. Oplakujte i one koji još čekaju, i koje neprijatelj hvata i trpa u svoje kamione. Kažite vašim drugovima da se ne kolebaju, neka ni časa ne čekaju, već neka idu za nama dok je još vrijeme. Upamtite da se neće spasiti onaj koji želi u ovom najodlučnijem času ostati po strani. Stotine je takvih već propalo. Sloboda se ne kupuje na sajmu, a niti se daruje. Nju ćemo samo puškom i borbom postići’.”

Joakim je bio stalno u pokretu, stalno s narodom, pješačeći Istrom uzduž i poprijeko, skupljajući ljude. Zbog takvog njegovog predanog rada, zbog upornosti, organizatorske sposobnosti i ugleda koji je uživao među ljudima, Joakim Rakovac je u kolovozu 1943. godine postavljen za predsjednika NOO-a za Istru.

Uvijek gdje je najteže, uvijek među ljudima, uvjerava, pomaže, organizira, okuplja i vodi dobrovoljce, osniva NOO-e – općinske, kotarske, okružne… danas je na Pazinštini, sutra na Poreštini, Rovinjštini, Puljštini, Bujštini…

Ovdje moram zastati, i opisati jednu Joakimovu fotografiju iz tih vremena; kao i uvijek, odjeven je u civilnu gradsku odjeću, uvijek sa šeširom na glavi, bez ikakvih oznaka, a od vojničke opreme ima tek široki remen, i na njemu ovješen pištolj i ručnu bombu, preko ramena nehajno prebačenu deku. Na licu mu širok osmijeh, premda nije bilo veselo vrijeme. I upravo taj osmijeh za me je ključ razumijevanja toga čovjeka, vlastitoga oca, osmijeh, vele, po kojemu i mene i moga brata naši ljudi razaznaju…

Joakim je stizao da uza sve ostalo dosta i piše: članke za novine, govore, pisma, izvještaje… A što je još važnije, velik je broj tih njegovih iskaza, neposrednih, nepatvorenih, živih… očuvan.

Evo kako on sam opisuje te borbene akcije na dan 8. rujna 1943. godine, akcije kojima je istarski narod, snagom revolucionarne lavine, srušio talijanski fašistički režim:

”U Gračišću naiđem na veću skupinu seljaka. Iz njihovih živahnih lica i vesela razgovora, kao i radoznalih upitnih pogleda, koje su na mene upravili, osjetio sam da se mora raditi o nekom važnom događaju.

– Zdravo drugovi, što je nova?

– E, druže, vesele su novosti, ti ih sigurno i znaš, Italija je propala…

U prvi mah sam mislio da se radi o uobičajenim alarmantnim vijestima, ali ljudi oko mene stadoše me uvjeravati: taj i taj bio je kod toga, koji ima radio i čuo…

Njihovo razlaganje prekine jedan veseli mladić, vičući i pjevajući:

– Ljudi, pala je Italijaaa!

U ruci je imao posljednje vijesti. Čitao sam zapovijed Badogliov: ”Sklopili smo primirje s Engleskom i Amerikom…” Malo se zamislim. Oko mene sve više ljudi. Djevojke i momci igraju kolo, ori se pjesma. Ali trebalo je odmah nešto poduzeti i kušati sreću.

– Drugovi – kažem – pokupite lovačke puške, poći ćemo razoružati karabinjere u Cerovlju.

Održao sam novomobiliziranim kratak govor o novoj situaciji i razjasnio našu namjeru. Pozvali smo dobrovoljce koji žele s nama na Cerovlje u akciju. Javili su se mnogi, ali dovoljno je bilo 40 ljudi, jer nismo imali više oružja, a i ono koje smo dobili bilo je vrlo starog tipa i prilično zarđalo…”

Ono do čega je Joakim osobito mnogo držao, prilika je i to napomenuti, bilo je i naoružanje, uvijek se trudio imati što bolje primjerke, u pravilu noseći strojnicu, pištolj i po koju bombu.

”Pazi na oružje, svagdje legneš, padne rosa, prašina. Očisti ga, ispali koji metak da ga provjeriš”, sjeća se jedan Joakimov suborac stalnih njegovih upozorenja. Edo Šegando, tada mladić, sjeća se da je jednom sreo Joakima i zamolio ga da mu pokaže kako ”nečujno” puca njegov automat s prigušivačem…

Jedna grupa oružanih ljudi krenula je na stanicu da razoruža stražu, a mi ostali uputimo se prema Marečićima. Videći nas ljudi oboružane onim istim oružjem koje je do jučer na njih pucalo, pomamiše se od veselja. Dolete nam u susret žene i djeca, nose nam hranu, vino, šunke…

Uto stiže kurir s punkta ”01”, nosi pismo druga Vladlena. Otvorim i čitam: ”Razoružali smo Lanišće, Tonić juriša na Roč, učini što možeš, doći ćemo i mi brzo da ti pomognemo razoružati Pazin”.

Sa svih strana pristiže narod. Na mnogima se vide partizanke s crvenim zvijezdama. Viju se narodne zastave. Ljudi se grle i pjevaju ”Još Hrvatska ni propala dok mi živimo”… Jedna starica otire suze radosnice. Javljaju se sa svih strana novi dobrovoljci da odu u Pazin. Oko nas se okuplja sve više i više naroda.

– Hajdemo, drugovi, razoružati Pazin!

Odmah potom, Joakim Rakovac vodi ustanički narod na Pazin, fašisti pružaju otpor, naši upadaju u grad i primoravaju ih na predaju, odbivši prethodno talijanske jedinice iz Pule koje dolaze k Pazinu. Zatim se Joakim upućuje s borcima prema Poreču…

Istarski borci, bolje rečeno naoružani narod, pružali su žestok otpor, organizirali nekoliko zasjeda koje su presijecale nadiranje njemačkih motoriziranih snaga, zloglasnih jedinica Romelovog ”Afričkog korpusa”, koji se poslije poraza u Sahari bio ovamo povukao.

Čuvene su, tako, borbe: kod Tićana, gdje je u žestokom sukobu partizanskih pušaka i njemačkog oklopa stradalo blizu stotinu naših boraca, ali i dobar broj Nijemaca; na ušću Mirne, gdje su naši uspjeli odbiti Nijemce; u Limskom kanalu, gdje je partizanska zasjeda također zakočila neprijateljevo napredovanje i gdje je bilo znatnih gubitaka s obje strane…

Teške su se borbe odigrale tih prvih dana u novooslobođenoj Istri. Cijeli rujan 1943. godine je Istra bila slobodna – učvršćena narodna vlast i vojska imale su kontrolu nad čitavim istarskim teritorijem.

U Pazinu se 25. i 26. rujna održava Istarski narodni sabor, s nekih 150 delegata; Narodnooslobodilački odbor (NOO) za Istru prerasta u Pokrajinski NOO za Istru s proširenim delegiranim sastavom, na čijem čelu ostaje Joakim Rakovac. Pokrajinski NOO obavlja 25. rujna velik i značajan posao, potanko pravno razrađujući Pazinske odluke od 13. rujna.

U ime ZAVNOH-a Saboru prisustvuje Jakov Blažević (zapanjen što ga u Opatiji dočekuje svećenik, i automobilom vozi u Pazin!), a Joakim Rakovac, zajedno s još nekolicinom Istrana, biva izabran i za vijećnika ZAVNOH-a te delegacija sudjeluje na drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom 14. listopada 1943. godine.

Nijemci u međuvremenu okupljaju vojne snage da zavladaju Istrom, te 2. listopada iz pravca Trsta, u tri kraka, kreću na Istru dijelovi divizije ”Adolf Hitler”, tenkovske divizije ”Herman Gering”, 44. i 71. pješadijske divizije, još neke jedinice iz sastava njemačkog elitnog 1. korpusa, kao i fašisti Mussolinijeve marionetske ”Republica di Salo” – ukupno 30.000 vojnika i 500 tenkova.

Prvi krak odsijeca Istru od zaleđa, drugi kreće sredinom, k Pazinu, a treći kroz zapadnu Istru. Slijedi strahovita ofenziva, na terenu pogodnom za kretanje motoriziranih jedinica i povoljnom u manevarskom smislu.

Na tom tijesnom trokutu, čije stranice ne prelaze sto kilometara, desetine tisuća Nijemaca i talijanskih fašista tvori gigantski vatreni češalj koji nemilice pročešljava Istru s kraja na kraj. U isto vrijeme njihovi avioni bombardiraju Pazin, Žminj, Roč, Brgudac…

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije
    •  Fulvio Tomizza jedini čovjek 20. stoljeća prihvatljiv za sve
    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima

> Svi tekstovi ovog autora