1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć

George Orwell je u vrijeme pisanja ”1984.” iza sebe imao bogato životno iskustvo iz kojeg je mogao crpiti inspiraciju za taj roman kojim će se uzdići i do danas održati na Olimpu distopijskog žanra književnosti.

Kada se, naime, samo površno sagleda Orwellova biografija, očito je da izvor životnosti njegova najpoznatijeg romana proizlazi upravo iz različitih crtica njegova života: kolonijalni policajac u Burmi, skitnica u siromašnim četvrtima Londona i Pariza, dobrovoljac u Španjolskom građanskom ratu, socijalno angažirani novinar, esejist i propagandist u službi britanske vlade za vrijeme Drugog svjetskog rata. U širem smislu, utjecaj će ostaviti i politički događaji i previranja toga vremena koji su svoje utjelovljenje pronašli u Hitlerovom i Staljinovom režimu.

Nesumnjivo, sve nabrojano našlo je svoje mjesto u romanu ”1984.” kojeg je Orwell, smrtno bolestan od tuberkuloze, dovršio na samotnom, udaljenom škotskom otoku Jura krajem 1948. godine.

Svijet koji je Orwell izgradio u ”1984.” podijeljen je na tri superdržave koje su u neprestanom ratu: Oceaniju, Istaziju i Euroaziju. Radnja se odvija u dijelu Oceanije koji se naziva Pista 1 (današnja Engleska). Otkrivamo kako je Oceanija uređena po principima Inglsoca (engleski socijalizam).

Temelje tog totalitarnog društvenog poretka čine četiri ministarstva: Ministarstvo istine, mira, ljubavi i obilja. Njihovi nazivi su ironični jer ”Ministarstvo mira bavi se ratom, Ministarstvo istine lažima, Ministarstvo ljubavi mučenjem, a Ministarstvo obilja izgladnjivanjem”.[i]

Orwell u lombrosovskom stilu opisuje tipičnog službenika u državnoj upravi: ”Čudno je bilo kako je taj insektoliki tip bio rasprostranjen po ministarstvima; mali, zdepasti ljudi… kratkonogi, brzi, nervoznih pokreta i ugojenih bezizražajnih lica s vrlo sitnim očima. Takav tip najbolje je cvjetao pod upravom Partije”.[ii]

Državni službenici članovi su Partije koja upravlja svim aspektima života u Oceaniji. Na njezinom čelu nalazi se V. B. – Veliki Brat, koji je više mitsko biće negoli stvarna osoba jer ga nitko nikada zapravo nije vidio uživo. Ipak, njegov lik urezan je u kolektivnu svijest stanovništva posredstvom sveprisutnih propagandnih plakata.

Upravljačku strukturu ispunjavaju članovi uže Partije koji čine jedva dva posto ukupnog stanovništva. Obrazovaniji dio stanovništva, njih oko 13 posto, čini širu Partiju i njezini pripadnici rade u državnoj upravi kao službenici. Ostatak stanovništva neobrazovani su prolovi (proletarijat) koji čine radničku klasu i koji nisu članovi Partije.

Orwell ovako opisuje život prolova: ”Sve dok su radili i razmnožavali se, ostale njihove aktivnosti bile su nevažne. …Rađali su se, rasli na ulici, u dvanaestoj godini počinjali su raditi, prolazili kroz kratak procvat ljepote i seksualne želje, vjenčali bi se u dvadesetoj, postajali sredovječni u tridesetoj, umirali najčešće u šezdesetoj. Težak fizički rad, briga o kući i djeci, sitne svađe sa susjedima, filmovi, nogomet, pivo i, iznad svega, kocka ispunjavali su njihov duhovni horizont …Što se morala tiče… seksualni puritanizam Partije nije im bio nametan. …Bila bi im dozvoljena i religija da su pokazali kakav znak potrebe ili želje za njom.”[iii]

Osim pripadnika partijske elite, svi ostali građani Oceanije živjeli su u krajnjoj oskudici. Tako je vladala posvemašnja nestašica odjeće, obuće, hrane i ostalih potrepština. Unatoč tome, niži članovi Partije istinski su vjerovali da žive u državi blagostanja u kojoj prolaskom vremena životni standard nezaustavljivo raste.

Taj rascjep između stvarnosti i fikcije bio je pomiren silnim naporom koji je Partija ulagala u propagandu. Tako su službenici Ministarstva istine neumorno namještali, falsificirali i ispravljali dokumente te novine i izvješća iz prošlosti kojima bi se slučajno moglo dokazati da proizvodne kvote u sadašnjosti nisu tako idealne kao što bi Partija htjela da se vjeruje.

Takva medijska manipulacija išla je korak dalje kada bi se Oceanija iznenada našla u ratu s Istazijom dok bi s dojučerašnjim neprijateljem Euroazijom postala saveznik. Tada bi se u Ministarstvu istine radilo prekovremeno kako bi svi dokumenti iz prošlosti neupitno dokazivali kako je ta novonastala situacija zapravo postojala oduvijek.

Podložno dnevnopolitičkim potrebama i oportunizmima Partije, pojedini njezini članovi bili bi na sličan način izbrisani kao da nikada nisu niti postojali (postupak koji Orwell naziva ”isparivanjem”) ako bi postali percipirani kao nepoželjni.

U svrhu kontrole i nadzora svojih članova, braće i sestara kako su se međusobno oslovljavali, Partiji je na raspolaganju stajala široka lepeza mogućnosti. Tako su posvuda, na javnim površinama i u privatnim prostorima, bili postavljeni telekrani pomoću kojih se moglo pratiti sve što se zbiva u njihovu vidokrugu.

Osim toga, iz telekrana je neprestano dopirao prijenos izvještaja o državnim poslovima (koji uvijek služe kao dokaz nepogrešivosti vizije Velikog Brata), kvotama proizvodnje (koje uvijek bivaju ostvarene ili premašene), stanju na fronti (na kojoj se uvijek pobjeđuje) ili recitacija postulata Inglsoca (jer najvažnije je uvijek biti ideološki ispravan – ”dobromislen” po rječniku novogovora). Telekran je, dakle, služio kao sredstvo postupnog, ali sigurnog pranja mozga.

Nadalje, Partija je manipulaciju jezikom koristila kao dugoročno učinkovitiju metodu društvene kontrole, jer koliko god telekrani bili svrsishodni, oni su ipak djelovali kao sredstvo izvanjske represije što je značilo da je njihovo djelovanje prestajalo tamo gdje nisu bili postavljeni.

S druge strane, misli pojedinca uvjetovane su i ograničene jezikom kojim on raspolaže. Drugim riječima, jezik koji služi kao okvir unutar kojeg se misli pojedinca oblikuju bio je sveprisutan jer je proizlazio iz svakog člana Partije pojedinačno.

Zato je Partija iznimnu pažnju posvećivala stvaranju novog standardnog jezika, novogovora. Svrhu novogovora otkrivamo iz razgovora koji je Winston, glavni lik i službenik u Ministarstvu istine, vodio s kolegom Symeom, lingvistom koji je radio na 11. (definitivnom) rječniku novogovora: ”Vjerojatno misliš da nam je najveći posao pronalaženje novih riječi. Ni govora o tome! Mi uništavamo riječi – na desetine, na stotine svakog dana. Svodimo jezik na sam kostur. …Zar ne shvaćaš da je cilj Novogovora upravo u tome da smanji opseg mišljenja? Na kraju ćemo postići to da ‘zlomisao’ postane doslovno nemoguća jer neće biti riječi kojima bi se mogla izraziti. …Mišljenja u današnjem smislu te riječi neće biti. Biti ideološki ispravan znači ne misliti – nemati potrebe da se misli. Biti ideološki ispravan znači biti nesvjestan.”[iv]

Ishod uspješnog usvajanja poruka s telekrana i jezika kojima se one mogu nanovo samostalno reproducirati Winston doživljava od kolege koji je sjedio u blizini njegova stola u menzi Ministarstva: ”Taj čovjek nije govorio iz mozga, nego iz grkljana. Ono što mu je izlazilo iz usta sastojalo se od riječi, no to nije bio pravi govor; to su bili samo zvukovi proizvedeni u nesvjesnom stanju, kao pačje gakanje.”[v]

Partija je prepoznala da je način na koji njezini članovi provode slobodno vrijeme jednako važan kao i posao koji obavljaju u ministarstvima. Pri tome se posebna pozornost posvećivala tome da se vrijeme koje pojedini član provodi u samoći maksimalno smanji ili u potpunosti onemogući. Prema doktrini Partije, vrijeme provedeno u samotnoj dokolici predstavljalo je potencijalnu klicu razvoja devijantnog ponašanja.

Ovako to opisuje Orwell: ”U principu, član Partije nikada nije imao slobodnog vremena i nije nikada bio sam, osim u krevetu. Kad ne radi, jede ili spava trebao je sudjelovati u nekoj kolektivnoj rekreaciji. Činiti bilo što što je odavalo sklonost k osamljivanju, čak i šetati sam, uvijek je bilo pomalo opasno. U novogovoru je i za to postojala riječ; ‘svoježivot’, što je označavalo individualizam i ekscentričnost.”[vi]

Posebna pažnja Partije bila je posvećena indoktrinaciji djece članova Partije. U tu svrhu, ta djeca obvezno su bila članovi društva Mladih špijuna, svojevrsnog udruženja nalik pionirima u socijalističkim zemljama. Tamo su prije svega učila kako prepoznati disidente i neprijatelje Partije. Pri tome su djeca bila posebno poticana da špijuniraju i prokazuju članove vlastite obitelji što su ona bespogovorno i nemilosrdno radila.

Najveći izazov pred kojim se Partija našla bilo je ovladavanje nad seksualnim nagonom svojih članova. Iz toga razloga, partijski su adolescenti postajali pripadnicima Lige mladih protiv seksa koja je kao ideal zastupala potpuni celibat, umjetnu oplodnju te odvajanje djece od obitelji i njihovo smještanje u odgojne institucije.

Ipak, do ostvarenja toga ”ideala”, međufaza koju Orwell opisuje izgledala je tako da je ”svaki brak između članova Partije trebao odobriti poseban odbor, a to odobrenje uvijek je bilo uskraćivano… ukoliko bi se stjecao dojam da između njih postoji fizička privlačnost. Seksualni odnos trebalo je smatrati nekakvom manjom operacijom, malčice odvratnom poput klistiranja. …Partija je išla na to da uguši seksualni nagon ili, ako to ne može, da ga deformira i uprlja.”[vii]

U takvim okolnostima, Winston se upustio u (zabranjenu) ljubavnu aferu s Julijom, članicom Partije i službenicom u Ministarstvu istine. Prije svega, za Winstona je uzbuđenje proizlazilo iz ideje da oni tim (u partijskim očima) nemoralnim, devijantnim aktivnostima iskazuju otpor i podrivaju društveni poredak: ”On je htio, ne toliko da bude voljen, koliko da sruši taj zid vrline… Seksualni čin… predstavljao je pobunu. …Njihov zagrljaj bila je bitka, njihov orgazam pobjeda. Ono što su učinili bio je udar na Partiju – bio je politički akt.”[viii]

Krajnji cilj Partije, međutim, nije bilo potpuno uništavanje seksualne energije, već njezina transmutacija u oblike upražnjavanja koji su bili društveno poželjni. Julija je taj fenomen opisala ovako: ”Kad spavaš sa ženom, trošiš energiju, a poslije si sav sretan i baš te briga za sve. Oni ne podnose da ti bude tako; žele da stalno pucaš od energije. Sve to marširanje gore-dolje, klicanje, mahanje zastavama – sve ti je to neiživljeni seks. Ako si sretan u sebi, što te briga za Velikog Brata… i sva ona njihova sranja.”[ix]

Kao ventil za otpuštanje nakupljene energije, Partija se, između ostalog, poslužila idejom neprijatelja iznutra koji samo vreba priliku da ugrabi vlast i državu odvede u propast. U slučaju ”1984.”, peta kolona bila je utjelovljena u liku Immanuela Goldsteina, vođi terorističke organizacije pod nazivom Bratstvo.

Kao čitatelji, otkrivamo da Goldstein niti Bratstvo zapravo ne postoje, već da su u potpunosti konstrukt same Partije. Na kraju dana, međutim, njihovo postojanje ili nepostojanje nisu uopće važni jer sama ideja o postojanju izdajnika iznutra postiže svoju svrhu.

Tako se za članove Partije redovito organiziraju manifestacije pod nazivom ”Dvije minute mržnje” tijekom kojih oni bivaju izloženi strašnim prizorima svih navodnih Goldsteinovih zločina protiv ”divne” vizije Velikog Brata. Cilj jest da se takvim podražajima stimulira izljev bijesa u članove Partije posredstvom kojeg oni doživljavaju katarzu i oslobođenje svih nakupljenih frustracija proizašlih iz inače nepodnošljive svakodnevnice njihovih života.

Winston i Julija naposljetku su bili uhvaćeni u svojoj aferi. Završili su u Ministarstvu ljubavi sa svrhom prolaska preodgoja koji pratimo iz Winstonove perspektive.

Prva faza njegova preodgoja sastojala se od izgladnjivanja, uskraćivanja sna i redovitog prebijanja. Cilj svega toga bilo je uništavanje njegova dostojanstva i svođenje njegove psihe na sušti instinkt za preživljavanjem.

U drugoj fazi brigu nad Winstonovim preodgojem preuzeo je O´Brien, član uže Partije. Cilj druge faze bilo je ne toliko usvajanje partijske doktrine koliko poistovjećivanje s istom tako da onaj koji je izložen tome pranju mozga postane sljedbenik iz uvjerenja. O´Brien je pri tome na Winstonu koristio elektrošokove, a kao konačan korak te faze na Winstonu je bila izvršena i lobotomija.

Treća, završna faza sastojala se u tome da je Winston, pod prijetnjom daljnjeg mučenja, izdao Juliju tako što je zapomagao da muče nju umjesto njega.

U razgovorima koje su Winston i O´Brien vodili otkivamo glavni mehanizam kojim Partija vlada: ”Reci mi, Winstone, kako jedan čovjek uspostavlja svoju moć nad drugim? Winston porazmisli: ‘Primoravajući ga da pati’, reče. Upravo tako. …Ako ne pati, kako ćeš znati da se pokorava tvojoj volji, a ne svojoj? … Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik. U našem svijetu neće biti drugih emocija do straha, gnjeva, trijumfa i podčinjenosti. …Neće biti odanosti osim odanosti Partiji. Neće biti ljubavi osim ljubavi prema Velikom Bratu.”[x]

Winston je na kraju svoga preodgoja istinski počeo živjeti po principima Inglsoca sažetim u ovom sloganu: Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć. Drugim riječima, jedinstvo je pronašao u mržnji prema neprijatelju, slobodu je pronašao u služenju Partiji, a znanje počeo crpiti iz diktata Partije jer niti jedan pojedinac ne može znati više ili bolje od Partije same: ”Niz nos mu procuriše dvije suze… Ali bilo je u redu, sve je bilo u redu, borba je bila završena. Izvojevao je pobjedu nad sobom. Volio je Velikog Brata.”[xi]

__________________________________

[i] Orwell, G., ”1984.”, Kontrast, Beograd, 2016., str. 173.

[ii] Ibid., str. 51.

[iii] Ibid., str. 60-61.

[iv] Ibid., str. 44-45.

[v] Ibid., str. 46.

[vi] Ibid., str. 68.

[vii] Ibid., str. 55-56.

[viii] Ibid., str. 57., 102.

[ix] Ibid., str. 107-108.

[x] Ibid., str. 211-212.

[xi] Ibid., str. 235.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1) – Konačna revolucija
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (3)
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (2)
    •  Poricanje (2016.) – Historijski revizionizam i holokaust (1)
    •  Generacija X (1998.) – Mržnja kao pokretačka snaga ideologije

> Svi tekstovi ovog autora