6 ključnih laži katoličkih ekstremista o Istanbulskoj konvenciji

Građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj” tiskala je letak u kojem, pod geslom “Recimo NE rodnoj ideologiji”, objašnjava razloge zbog kojih se Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ne smije ratificirati.

U letku, u kojem tvrdi kako oštro osuđuje svako nasilje, mehanizmima borbe protiv nasilja koje propisuje Konvencija se ne bavi, već poziva na sprečavanje ratifikacije jer bi se njezinim prihvaćanjem “ugrozile vrijednosti koje temeljno određuju hrvatski narod i njegov vrijednosni identitet”.

U nastavku, u kojem taksativno navodi što je neprihvatljivo u Konvenciji, Inicijativa iznosi niz netočnih, pa i apsurdnih tvrdnji.

Kad djevojčica dobije batine jer nije oprala suđe, nije dobila batine zato što nije oprala suđe, nego zato što je djevojčica koja nije oprala suđe; njezin brat zbog toga ne dobiva batine. Jednako tako dječak nije ukoren zato što se rasplakao, nego zato što je dječak koji se rasplakao. To je rodno utemeljeno nasilje i protiv njega se bori Istanbulska konvencija – jednako prema oba roda

1.Pod krinkom zaštite žena od nasilja Istanbulska konvencija uvodi pojam “roda” i rodnu ideologiju koja je znanstveno potpuno neutemeljena. Prema toj ideologiji, čovjek se rađa kao neutralno biće koje kasnije može odabrati hoće li biti muškarac ili žena ili neki od brojnih drugih “rodova” – homo, gay, lesbian, queer, trans, incesty, animal, pedo…

Istanbulska konvencija kaže da se termin rod temelji na dva spola, ženskom i muškom. Naglašava da termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” te pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Istraživanja su, dodaje se, pokazala da određeni stereotipi pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim.

Sasvim konkretno, društvo je konstruiralo stereotipe prema kojima se od djevojčice očekuje da bude nježna, uredna i da pomaže u kući. Od dječaka se očekuje da bude čvrst. Kad djevojčica dobije batine jer nije oprala suđe, nije dobila batine zato što nije oprala suđe, nego zato što je djevojčica koja nije oprala suđe; njezin brat zbog toga ne dobiva batine. Jednako tako dječak nije ukoren zato što se rasplakao, nego zato što je dječak koji se rasplakao. To je rodno utemeljeno nasilje i protiv njega se bori Istanbulska konvencija – jednako prema oba roda.

Tvrdnje da čovjek može birati rod, među kojima su “animal” ili “incesty” – i još to stavljati u kontekst Istanbulske konvencije – naprosto su bizarne.

2.Konvencija obvezuje stranke potpisnice da svoju kulturu, vjeru i tradiciju podčine ciljevima Konvencije.

Konvencija nema intenciju ulaziti u kulturu i tradiciju nekog naroda, ali inzistira da se borimo protiv predrasuda i štetnih tradicija sukladno kojima, primjerice, vršimo nasilje nad djevojčicama koje žele igrati nogomet ili nad dječacima koji žele plesati balet.

3.Po zakonu o “rodnom samoodređenju” osoba može na temelju obične izjave “promijeniti spol” u osobnim dokumentima. Muškarci tako mogu ulaziti u ženske zahode i svlačionice, natjecati se u ženskoj kategoriji.

Tvrdnje da čovjek može birati rod, među kojima su “animal” ili “incesty” – i još to stavljati u kontekst Istanbulske konvencije – naprosto su bizarne

Ovim se pitanjem Istanbulska konvencija ne bavi uopće, ali se hrvatsko zakonodavstvo bavi: u Hrvatskoj je, naime, već niz godina moguća administrativna promjena spola kod osoba kod kojih se biološki spol (koji je nepromjenjiv) ne poklapa s rodom. Do toga dolazi kod otprilike 0,01 posto svjetske populacije. Radi se, kolokvijalno rečeno, o “osobama zarobljenima u tuđem tijelu”, koje su od ranog djetinjstva svjesne nesklada svojeg roda i spola, a taj nesklad najčešće prati teška duševna patnja.

No, da bi mogle promijeniti spol, te osobe ne mogu dati “izjavu”: moraju proći niz liječničkih pregleda i razgovora, moraju živjeti u suprotnom rodu, poprimiti izgled suprotnog spola i tek tada – ako im posebne komisije i nacionalna vijeća dozvole – mogu u dokumentima promijeniti ime i spol. Fokusiranost protivnika Istanbulske konvencije na “muškarce koji će ulaziti u ženske zahode” teško je objašnjivo.

4.Prema tim zakonima sve je moguće: npr. Kanađanin (52) ostavio je suprugu i djecu da bi živio kao šestogodišnja djevojčica koja se “igra” s unucima svojih posvojitelja. Amerikanac (22) je prošao 110 operacija kako bi postao “bespolni izvanzemaljac”…

Doista, sve je moguće. Evo, u Slavoniji jedan čovjek smatra da je sjevernoamerički Indijanac i 22 godine živi u vigvamu. U Britaniji je čovjek odlučio da više nije čovjek, nego koza. Nijemac (39) je shvatio da je zapravo vampir te je vlastitom ocu pokušao popiti krv. Amerikanac je napravio desetke operacija jer je on – tigar. Preminuo je prije nego što je Istanbulska konvencija napisana.

5.Uvodi se “gender-switch-day” kada djeca dolaze u školu u odjeći suprotnog spola.

U hrvatskim školama u pravilu se posljednje srijede u veljači obilježava Dan borbe protiv vršnjačkog nasilja. Na taj dan svi dječaci dolaze u ružičastim majicama kako bi upozorili zbog čega sve djeca mogu biti žrtve nasilja. Obilježavaju dan kad je jedan dječak 2007. godine došao u školu u ženskoj, roza majici. Kolege su ga ismijali i prebili.

To je rodno uvjetovano nasilje. I protiv njega se i Istanbulska konvencija i hrvatska djeca – bore.

Da bi mogle promijeniti spol, te osobe ne mogu dati “izjavu”: moraju proći niz liječničkih pregleda i razgovora, moraju živjeti u suprotnom rodu, poprimiti izgled suprotnog spola i tek tada – ako im posebne komisije i nacionalna vijeća dozvole – mogu u dokumentima promijeniti ime i spol. Fokusiranost protivnika Istanbulske konvencije na “muškarce koji će ulaziti u ženske zahode” teško je objašnjivo

6.Postupno, ali sigurno, djecu i mlade se zbunjuje, rastače se zdrava spolnost. Sve je manje brakova, rađa se sve manje djece. Postupno i neprimjetno se ruši obitelj, a time i cijelo društvo jer je obitelj nositelj društva.

Obitelj je apsolutno nositelj društva, a što je obitelj većina država, u koje se, nakon skandala, svrstala i Hrvatska – ne može definirati.

Obiteljske strukture se mijenjaju, a rađanje djece sve je manje u korelaciji s brakom. Štoviše, najviše se djece rađa upravo u državama u kojima se sklapa najmanje brakova, u kojima osobe homoseksualne orijentacije uživaju najvišu razinu prava i koje (poput Norveške) letak apostrofira kao one koje su prihvatile “rodnu ideologiju”.

U Norveškoj se 56 posto djece rađa izvan braka, istospolni brakovi su legalizirani još prije desetak godina, istospolni parovi mogu posvajati djecu.

U Hrvatskoj se 82 posto djece rađa u braku, istospolni parovi ne mogu posvajati djecu, a brak je Ustavom zaštićena “zajednica muškarca i žene” i Istanbulska konvencija na to ne namjerava utjecati. Ipak, u Norveškoj je 2016. godine broj rođenih bio 45 posto veći od broja umrlih, a u Hrvatskoj je 2016. broj umrlih bio 37 posto veći od broja rođenih.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Nepostupanje institucija bilo bi krajnje nehumano
    •  Istine i laži o Istanbulskoj konvenciji
    •  Nije htio prodati svoj integritet za plaću Državnog tajnika

> Svi tekstovi ovog autora