Kad pravda napokon uđe i u ”sakristiju”

Dvadeset tisuća eura nije cijena djetinjstva ukradenog seksualnim zlostavljanjem. Nije cijena straha, liječenja ni gotovo trideset godina života sa sjećanjem na ruku odraslog muškarca koja mu je posegnula u međunožje u sakristiji crkve.

Takva cijena ne postoji.

Novac je ovdje tek nespretan jezik kojim država napokon izgovara: vjerujemo ti, zlo se dogodilo i za njega ne odgovara samo počinitelj nego i ustanova koja mu je dala habit, prostor, službu i autoritet.

Pravomoćna presuda kojom fra Gracijan (Stipe) Gašperov i Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca moraju solidarno isplatiti žrtvi 20.000 eura, kamate i troškove važnija je od dosuđenog iznosa. Kaznenog postupka nije bilo zbog zastare. Građanski je sud ipak utvrdio da se zlostavljanje dogodilo i da Crkva pred državnim zakonom nije skup nedodirljivih duhovnih otoka.

Ne smije se, međutim, prešutjeti da Splitsko-makarska nadbiskupija ovdje nije proglašena odgovornom, pa joj žrtva mora platiti 2.500 eura troškova. To što sud nije utvrdio njezinu građanskopravnu odgovornost ne pere joj automatski savjest.

Portal Imperij.com https://imperij.com/ekskluziv/zrtva-ekskluziv-biskupi-se-bave-komunizmom-a-kriju-pedofilske-zrtve/

objavljuje svjedočenja i ozbiljne tvrdnje o ulozi nadbiskupijskih i redovničkih struktura u pritiscima, diskreditiranju i iscrpljivanju žrtava. U najnovijem razgovoru ova je žrtva rekla da joj je bilo lakše razgovarati s novinarima i sudom nego s biskupom.

Nadbiskupija možda nije građanskopravno odgovorna za sam čin zlostavljanja, ali itekako ima svoje prste u načinu na koji je žrtva tretirana. Nadajmo se da će barem sada pokazati minimum poštenja i odreći se dosuđenih 2.500 eura.

Uzeti taj novac od čovjeka kojega Crkva nije zaštitila, a zatim ga je godinama prisiljavala da pred sudom dokazuje vlastite rane, možda bi bilo zakonito, ali bilo bi moralno bestidno.

Ipak, s obzirom na to da su nas crkveni uredi u mnogim sličnim slučajevima već navikli na ponašanje bez srama i obraza, neće nas iznenaditi ni ako Nadbiskupija odluči naplatiti sve do posljednjeg centa. Bila bi to gorka, ali savršeno precizna slika institucije koja o milosrđu propovijeda drugima, a za sebe uredno ispostavlja račune.

Sutkinja Općinskog suda u Splitu Julijana Ponoš, a potom i vijeće Županijskog suda u Zagrebu, Jadranka Matić, Ksenija Jakovčević i Lidija Bošnjaković, odbili su kanonsku posebnost pretvoriti u građanskopravni imunitet.

U uređenoj državi to bi bila obična vijest. U Hrvatskoj ta običnost djeluje gotovo revolucionarno.

Nemojmo se pritom zavaravati. Crkvena moć ovom presudom nije isparila. Crkva ima političke veze, novac, društveni kapital i institucijski autoritet; može djelovati na političare, urednike medija, birače, pa zacijelo i na ponekog čovjeka u pravosuđu. Ali ne može upravljati savješću svakoga suca niti svakom sudskom vijeću diktirati ishod.

Ove četiri sutkinje pokazale su gdje završava neformalna moć, a počinje članak 115. Ustava: sudbena vlast je samostalna i neovisna, a sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Križ u sudnici ne smije biti ni štit ustanovi ni povez na očima pravde. Hrvatsko pravo ne poznaje presedan na anglosaksonski način, pa ova odluka neće automatski riješiti buduće sporove. Ali ona jest prijelomni orijentir.

Provincija se branila tvrdnjom da Gašperov nije bio njezin zaposlenik. Sud je pogledao stvarnost, a ne njihovo licemjerno izmotavanje: Provincija ga je raspoređivala, povjeravala mu službe i nadzirala, a položaj fratra/svećenika i gvardijana omogućio mu je pristup maloljetniku.

Crkva ne može upravljati ljudima, župama i samostanima kao strogo hijerarhijska ustanova, a kada nastane šteta predstavljati se kao molitveno društvo bez odgovornosti za svoje članove.

Teološki je stvar još poraznija. Isus nije stavio ustanovu u sredinu. Stavio je dijete. Nije govorio o zaštiti ugleda, nego o mlinskom kamenu za onoga tko sablazni malene.

Papa Lav XIV. u lipnju ove godine je rekao da crkvena zajednica mora na zlostavljanja odgovoriti ”slušanjem, istinom, pravdom, naknadom štete te sve odlučnijom prevencijom”.

Dokument Vos estis lux mundi zahtijeva ”konkretna i učinkovita djela”, a jedno Pismo pape Franje upućeno Božjem narodu priznaje: ”Nismo brinuli za malene; napustili smo ih.”

Što od toga ostaje kada žrtva dobije žaljenje u nekom dopisu, a zatim godine iscrpljivanja na sudu? Pokajanje bez pune istine, odgovornosti i naknade nije milosrđe. To je jeftina milost na tuđi račun.

”Tko čovjeka koristi kao sredstvo za očuvanje ugleda zajednice ili navodnoga ”Božjeg djela”, gazi njegovo dostojanstvo. A kada se čovjeka prinese kao žrtvu instituciji, institucija više nije Crkva. Postala je idol.

Od Šalate do Galovca – Crkva reagira tek nakon novinarskih upita

O slučaju Šalata na Autografu smo već detaljno pisali, pa ga nećemo ponovno prepričavati. Bit je jasna, crkvene su strukture godinama imale ozbiljne informacije, a svećenik je i dalje ostao uz djecu, mjera je uslijedila tek kada je novinarsko pitanje razbilo šutnju. Šalata je rendgenska snimka sustava koji se pokrene kada zataškavanje postane preskupo.

I onda don Josip Radić. Istina, Radiću se ne sudi za silovanje, nego zbog navodnog neprijavljivanja kaznenog djela, i do pravomoćne presude on se smatra nevinim. Josip Glasnović, suprug suutemeljiteljice zajednice Omnia Deo Jozefine Glasnović, optužen je za pet silovanja, dvije bludne radnje i pet prijetnji postulantici zajednice Omnia Deo. Optužnica tvrdi da se djevojka Radiću u rujnu 2024. povjerila da je Glasnović seksualno uznemirava i prisiljava na spolne odnose, a da joj je Radić savjetovao samostan, molitvu i ”pročišćenje” te šutnju kako ne bi ”uništila Božje djelo”.

Ako se ti navodi dokažu, to nije samo neprijavljivanje. To je duhovna vlast pretvorena u sredstvo prisile, Božje ime stavljeno je preko usta mlade žene koja govori o nasilju.

No i prije presude ostaje pitanje crkvenog upravljanja. Sama je zajednica Omnia Deo objavila da je Radiću krajem lipnja 2025. na Duhovnom stolu Zagrebačke nadbiskupije priopćeno kako je vodstvo zajednice (a Radić je bio poglavar zajednice) razriješeno jer je navodno znalo za kažnjive radnje, a nije reagiralo. Već u rujnu 2025. Radić javno nastupa kao novi župnik Župe sv. Mihovila u Galovcu, a zadarski nadbiskup Milan Zgrablić u listopadu 2025. ga službeno pozdravlja među svećenicima koji su se ponovo uključili u pastoral Nadbiskupije, jer Radić je svećenik Zadarske nadbiskupije.

Kako je to bilo moguće? Što je nadbiskup Zgrablić znao? Je li od Zagreba zatražio dokumentaciju prije nego što je Radiću povjerio župu, vjernike, djecu i ranjive osobe? Ako nije znao, tko ga nije obavijestio? Ako jest, zašto je procijenio da je takvo imenovanje prihvatljivo?

I zašto je Radić maknut tek 28. kolovoza 2026., nakon početka suđenja i medijske objave sadržaja optužnice?

Priopćenje https://ika.hkm.hr/novosti/priopcenje-za-javnost-o-statusu-don-josipa-radica/

Zadarske nadbiskupije o crkvenom statusu Josipa Radića školski je primjer institucionalne samozaštite. Mjera je, kažu, donesena ”radi zaštite dobra Crkve, sprječavanja moguće sablazni i osiguranja urednoga tijeka kanonskoga postupka”. To jest jezik kanona 1722. i ta mjera nije kazna. Ali isti kanon govori i o zaštiti slobode svjedoka te tijeka pravde.

U zadarskom priopćenju nema žrtve, suosjećanja, zaštite ranjivih ni kronologije. Nema ni odgovora na najvažnije pitanje: zašto je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić imenovao Radića župnikom nakon što je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, pod čijom se jurisdikcijom nalazi zajednica Omnia Deo, razriješio njezino vodstvo zbog sumnje da je znalo za kažnjive radnje, a nije reagiralo?

Radićevo imenovanje skriveno je u pasivu: ”bio je imenovan”. Pasiv ovdje nije bezazlena stilska nespretnost. On iz rečenice briše donositelja odluke, njegovo ime, znanje i odgovornost. Kao da Radića u Galovac nije poslao nadbiskup, nego ga je župi dodijelila neka meteorološka pojava.

Nadbiskupija već u prvoj rečenici priopćenja kaže više nego što je vjerojatno namjeravala: oglašava se ”s obzirom na informacije koje su već objavljene u javnosti”. Dakle, alarm nije aktivirala bol žrtve, ozbiljnost optužbe ni odgovornost prema vjernicima, nego činjenica da je slučaj dospio u medije. Je li i sama crkvena mjera donesena tek nakon novinarskog upita?

Neka objave datum primitka upita, datum pokretanja kanonskog postupka i datum donošenja odluke. Dok to ne učine, kronologija ostaje porazno jasna: najprije početak suđenja i sadržaj optužnice u medijima, a tek potom naglo probuđena crkvena ”budnost”. To nije budnost. To je upravljanje krizom nakon što je šutnja postala neobranjiva.

Ako sud pravomoćno utvrdi da je Radić znao za silovanja i odlučio ih ne prijaviti, odgovornost se neće smjeti zaustaviti na njemu. Morat će se utvrditi i što su znali nadbiskupi (zagrebački i zadarski) koji su o njegovu statusu odlučivali, kada su to doznali i zašto mu je, unatoč razlozima zbog kojih je uklonjen iz vodstva zajednice, povjerena nova pastoralna služba.

Jesu li znali za iste činjenice zbog kojih je danas optužen? Ako jesu, hoće li i protiv njih biti pokrenuti kanonski postupci? Ili će se još jednom kazniti posljednja karika, dok će oni koji su znali, imenovali i šutjeli ostati zaštićeni pasivom vlastitih priopćenja?

Ne trebaju nam istraživanja javnog mnijenja da bismo razumjeli razmjere zgražanja nad svime ovime. Dovoljno je pročitati tisuće komentara ispod tekstova o ovim slučajevima, potpisanih imenima i prezimenima.

Među vjernicima više nije prisutna samo ljutnja. Prisutan je osjećaj mučnine i gađenja. To gađenje nije usmjereno prema vjeri ni prema Evanđelju. Ljudi ne okreću leđa Kristu, nego mehanizmu koji žrtvu pretvara u problem, šutnju proglašava poslušnošću, premještaj okrivljenika naziva pastoralnom odlukom, a zakašnjelu reakciju nakon medijskog razotkrivanja predstavlja kao dokaz odgovornosti. To više nije administracija koja je pogriješila. To je moralni kvar, sablazan i institucionalna izdaja Evanđelja.

Crkva koja se više boji novinskog naslova nego krika zlostavljanog čovjeka, koja najprije štiti ”svoje dobro”, a tek potom traži žrtvu, izgubila je pravo drugima držati lekcije o savjesti, moralu i odgovornosti.

Kada državni sud mora Crkvu podsjećati da je čovjek važniji od njezina ugleda, problem više nije samo u pravilnicima, protokolima ili nekoliko loših odluka. Problem je u ustanovi koja propovijeda Evanđelje, a zaboravila je njegovu prvu gramatiku: istina prije ugleda, žrtva prije moćnika, čovjek prije institucije.

Zahvaljujući hrabrim, savjesnim i nepotkupljivim sutkinjama, pravda je napokon ušla i u ”sakristiju”.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Kultura šutnje'' u Crkvi nije kultura, to je izdaja
    •  Zlostavljanje se prijavljuje, korupcija se proziva – a biskupi šute
    •  Odgovornost za seksualno zlostavljanje u Crkvi
    •  Jesu li odluke biskupa iznad Ustava Republike Hrvatske?
    •  Lefebvristi i njihovi saveznici protiv Koncila
    •  Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu
    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje
    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću

> Svi tekstovi ovog autora