Domišljenost “Uzvišenosti”

Rijetko je koji snimatelj kroz povijest uspio karijeru iza kamere proširiti na redateljski poziv. Komercijalno najuspješniji među njima bili su, u skorije vrijeme, Barry Sonenfeld, dugogodišnji snimatelj braće Cohen koji je kao redatelj potpisao serijale Obitelj Addams i Ljudi u crnom, te Jan de Bont, snimatelj Paula Verhoevena i redatelj hitova ”Brzina” i ”Twister”, ako ih se tko još sjeća.

 

Direktori fotografije inače se angažiraju kao redatelji uglavnom zato što se producenti mogu pouzdati u njihovu sposobnost suvislog koordiniranja zbivanja na snimanju, što je možda najbolje jamstvo izbjegavanja probijanja rokova i odobrenih sredstava. Stoga ne čudi što su snimatelji s dugogodišnjom redateljskom karijerom uglavnom potpisivali B ili C naslove, poput Freddieja Francisa ili Ronalda Neamea ili epizode ambicioznijih televizijskih miniserija, poput Mikaela Salomona ili Alika Saharova.

Koliko god sličan bio kultnom klasiku “Čovjek koji je pao na Zemlju” još jednog snimatelja Nicholasa Roega, debi snimatelja Wallyja Pfistera opterećuju prevelika financijska sredstva i premalo dorađen scenarij

 

Stvarno autorstvo među bivšim direktorima fotografije – usput, pojam ”direktor fotografije”, ma koliko bio uvriježen među hrvatskim snimateljima, pomalo je birokratski preuzetan; na engleskom je, jasno, riječ o ”redatelju” fotografije – povijest filma pripisuje još rjeđima. Jedan od njih bio je Jack Cardiff, legendarni snimatelj ”Crvenih cipelica” i ”Afričke kraljice”. Drugi je pak Nicholas Roeg, novovalni snimatelj koji je tijekom sedamdesetih snimio nekoliko klasika te ere, među kojima svakako najkultniji status uživa film ”Čovjek koji je pao na Zemlju”.

 

Postoji mnogo paralela između tog Roegova filma i redateljskog debija Wallyja Pfistera, donedavnog snimatelja Christophera Nolana ovjenčanog Oscarom za rad na ”Početku”. Oba se filma bave bićem koje nadilazi naše poimanje ljudskosti, a posvećeno je radu na tehnologiji koja bi mogla preobraziti čovječanstvo. U oba filma pratimo nepovjerenje čovječanstva i sve viših sfera vlasti prema tom nadljudskom uplivu u svakodnevicu, te pratimo priču koja polako nastoji zaslužiti patos kroz problematiziranje odnosa svjetine prema mesijanskoj figuri kojom se bavi.

 

Sličnost Roegove i Pfisterove tematike dodatno je podcrtana usporedivim odnosom prema fakturi filmske naracije. Obojica donekle pokušavaju zaobići uvriježene strategije igranog Hollywooda, zadržati ambivalentan odnos prema nazivnim antagonistima u radnji i ostaviti gledatelju prostora za tumačenje prikazanog. Vizualizacija je u oba slučaja ključan čimbenik konačnog dojma – i ”Čovjeka koji je pao na Zemlju” i ”Uzvišenost” valja prije svega osjetiti.

Da nije morao imati skupo plaćenog Johnnyja Deppa u cijelom trajanju filma, Pfister je mogao razraditi intimnu, dirljivu priču o znanstvenici koja se predano trudi vratiti ljubljenog supruga u život kroz tehnološki ostvareno transcendiranje smrti

 

Naravno, razlike su uočljive barem u jednakoj mjeri. Roeg je za predložak imao izvrstan roman Waltera Tevisa, zaokruženu i domišljenu cjelinu s kojom se mogao poigravati nakon što je filmu zajamčio čvrsto uporište u pojavi Davida Bowieja, tada popularnog medijskog fenomena koji je dobar dio karijere izgradio upravo na stvaranju svoje izvanzemaljske pojavnosti. Dekonstrukcija Tevisove radnje omogućila je Roegu da stvori jedan od svojih tipično snolikih filmova, otvoreno i gotovo halucinogeno iskustvo koje će tijekom desetljeća steći kultni status.

 

I, naravno, Roeg je radio s oskudnim sredstvima koja su mu dala slobodu eksperimentiranja.

 

Pfister je, pak, upravo s Nolanom završio megauspješnu trilogiju o Vitezu Tame čija se zarada zbraja u deseteroznamenkastim iznosima. To mu je smjesta donijelo stotinu milijuna dolara za potrebe ovog filma. Kako to već kod velikog novca u kreativnim poduhvatima biva, taj je iznos, ispostavit će se, postao pozamašan kamen oko vrata ”Uzvišenosti”.

 

Nigdje to nije tako očito kao u odabiru Johnnyja Deppa za protagonista filma. Doktor Will Caster, pionir u izučavanju umjetne inteligencije koji će – doznajemo već s plakata – sâm postati prva umjetna inteligencija svijeta, mogao bi djelovati kao uloga baš po Deppovoj mjeri. Napokon, ovaj je glumac od samog početka birao zahtjevne i ambiciozne projekte, što ”Uzvišenost” svakako jest, a nakon što je na vrapčjim krilima kapetana Jacka Sparrowa zašao u šesto desetljeće života kao globalna megazvijezda, zadržao je nestvarno mladenački izgled tako neophodan za utjelovljivanje jednog bestjelesnog, onostranog bića.

 

Ali Depp nije mogao ne biti megazvijezda pri potpisivanju ugovora za ovaj film: honorar od dvadeset milijuna dolara, uz još 15% ukupnog utrška, do te mjere su opteretili Pfistera da je morao unijeti njegovu pojavu u film čak i tada kad bi za priču koju pripovijeda bilo bolje da ga nema. Kad bi virtualnog Castera u filmu bilo manje, početak i kraj imali bi veću težinu.

 

Priča se, naime, vrti oko originalnog pristupa rješavanju problematike umjetne inteligencije – upravo onoga što filmovi o ”elektronskim mozgovima” od ”Odiseje u svemiru” do ”Nje” vole pomesti pod tepih kao nešto samorazumljivo, koliko god bilo neutemeljeno u razvoju informatike.

 

Doktor Caster i njegov najbolji prijatelj Max Waters razmimoilaze se u pristupu: tradicionalist Waters htio bi razviti računalni sustav koji stvara vlastitu inteligenciju, dok Caster želi zaobići problem i jednostavno učitati ljudsku inteligenciju u stroj – koji će zatim, služeći se golemim resursima današnjeg umreženog svijeta, dati čovjekovu učitanom umu beskrajno veće mogućnosti od onih koje u pojedinačnome mozgu ima. Kao znanstvenofantastični koncept, ovo je rješenje upravo genijalno i potpuno originalno u odnosu na sve što smo na filmu dosad vidjeli.

 

Prohtjevi radnje traže da skupina ludističkih fanatika prepozna u Casterovu projektu prijetnju čovječanstvu kao takvom, te da ga ustrijeli radioaktivnim metkom koji će mu donijeti smrt u roku od mjesec dana. To u njegovoj supruzi Evelyn, također uspješnoj znanstvenici, stvori paničnu potrebu da ga spasi primjenom njegova teoretskog načela u praksi.

 

Ona i Max u paničnoj utrci s vremenom učitaju Willa u informatički kôd koliko mogu – i onda on zatim umre, a da ne znaju do koje su mjere njegova osobnost i njegov genij završili unutar računalnog sustava.

 

Da je ”Uzvišenost” bio niskobudžetni film, ostatak bi se radnje posvetio dirljivim nastojanjima Evelyn da pronađe Willa unutar kôda – pratio bi put jedne prerano okončane ljubavi nakon groba kroz tehnološki ostvareno transcendiranje smrti. Da, ali ovo nije niskobudžetni film, a Pfister radi ne s dokazanim predloškom, nego s predloškom još jednog debitanta.

 

Istina je da je scenarij Jacka Paglena bio vrlo ”vruća roba” u Hollywoodu nakon što je dospio na takozvanu ”Crnu listu” najboljih još neproduciranih scenarija, ali to ne znači da ga redatelj – ili sâm Nolan, angažiran na filmu kao izvršni producent – nije trebao doraditi u smjeru onoga što mu je očita emocionalna jezgra.

 

Paglena se još može ispričati na tome što je u priču umetnuo niz likova koji tu služe samo da bi vrtjeli kotačiće radnje u smjeru još veće zavjere i još veće akcije i još većeg spektakla (napokon, svaki scenarist-početnik želi ostaviti dojam), ali mudriji su kreativni umovi trebali bar malo spustiti loptu na zemlju – kao i čovjeka u žarištu radnje.

 

Jer činjenica da Will razmjerno brzo rekonstruira samoga sebe u virtualnom svijetu i da krene na put globalne dominacije prebrzo odvuče film u stranputice mješavine žanrovskih tropa od kojih nijedan ne dobije dovoljno domišljen oblik da se razradi do kraja.

Scenarij još jednog debitanta, Jacka Paglena, odviše napora troši na žanrovske trope koji teže spektaklu i zavjeri, te gubi iz vidika ljudsko žarište svoje neprijeporno intrigantne priče

 

Svi prateći likovi – od Maxa, preko njegova i Willova mentora Josepha Taggera i njegova kolege iz FBI-ja Donalda Buchanana, do ludista koji preko noći prestanu biti antagonisti FBI-ja i postanu mu saveznici – odjednom počnu doživljavati virtualnog Willa kao prijetnju i počnu poduzimati ratoborne mjere da mu stanu na kraj. Nitko od njih ni trenutka ne djeluje kao osoba od krvi i mesa, eventualno tek (budući da ih glume Morgan Freeman i Cillian Murphy) kao podsjetnik na galeriju likova iz bivših Nolanovih filmova.

 

A kad njihov nesuvisli antagonizam na kraju izgubi pravo postojanja, jer se ispostavi da Caster nije htio zločinački dominirati svijetom, nego se preobrazio u virtualno i posve benevolentno božanstvo željno nanotehnologijom izliječiti svijet, to ni izdaleka ne ostavlja onaj dojam sretnog obrata koliko je moglo, jer mu je prethodilo previše lutanja.

 

Šteta: ako možete zažmiriti na jedno oko tijekom manje sretno domišljenih dijelova filma, u srcu ”Uzvišenosti” uspjet ćete pronaći začetak intrigantne SF priče, rijetke na velikim ekranima još otkako su autorski nastrojeni redatelji pristupali žanru u doba prije nego što je, dolaskom ”Ratova zvijezda”, znanstvena fantastika postala sinonim za blockbustere.

 

Kao suštinski intiman film u kojemu su samo konotacije trebale biti vrhunaravne, ”Uzvišenost” je svejedno fascinantno djelo koje, nadam se, neće ni Pfistera ni Paglena spriječiti da nastave kročiti svojim razmjerno hrabro odabranim putem.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora