Neće političari na tržište

Samo dvadeset i devet (29) od stotinu pedeset i jednog (151) saborskog zastupnika izjasnilo se za uvođenje preferencijskoga glasanja u hrvatski izborni sustav.

 

Manje od 20 posto članova hrvatskoga parlamenta opredijelilo se za pojedinačno dokazivanje političara na slobodnome tržištu – na koje se već godinama s većine političkih govornica ultimativno usmjerava marangune, piture, škverane, novinare, programere i sve druge hrvatske građane – dok bi skromni ostatak njihovih kolega i dalje radije ostao zaštićen od svih blagodati modernoga vremena vrhovnom voljom partijskoga šefa u ulozi sudbinskoga krojača izborne liste.

Niti jedan od 29 hrabrih vitezova s Markova trga koji su poduprli preferencijsko glasanje nije, naime, iz redova najdržavotvornije stranke. Iako se jako trude ispasti odgovorni pučani i zakleti antitotalitaristi, izgleda da hadezeovci ipak potiho cijene dobro staro komitetsko odlučivanje

 

Ovakva bilanca i nije naročito iznenađenje s obzirom na ljudske potencijale Hrvatskoga sabora, ali svejedno iziskuje barem ad-hoc analizu. Vidi, Boga ti: nama trajna neizvjesnost i neprekidno dokazivanje do sve udaljenije penzije, a njima siguran hlad Markova trga makar tamo i ne navraćali? Socijalizam svima, a ne samo njima!

 

Zbog čega je pozadina stranačkoga vođe mnogima poželjniji karijerni orijentir od prevrtljive naravi iznevjerenog puka, neobjašnjivo sklonog igrače ocjenjivati i po osobnom doprinosu utakmici, a ne isključivo po rasporedu na terenu i boji dresa?

 

Odgovor zacijelo ne leži u čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri u vlastite kreativne potencijale, kao ni masovnoj zastupničkoj želji da ubuduće više vremena provode u sabornici, u puno kvalitetnijoj borbi za rejting i simpatije birača.

 

Kušnja je to pred kojom padaju i najveći zagovornici slobodnog tržišnog natjecanja i najgrlatije deklarirani europejci: HDZ, na primjer, od novoga šefa Europske komisije traži funkciju povjerenika za totalitarizam s koje bi se mogli nesmetano obračunavati s neželjenom prošlošću, ali baš nikome iz te stranke ne pada na pamet obračunati s neželjenom sadašnjošću pa i kod nas implementirati europsku praksu po kojoj građani na izborima slobodno daruju opredjeljenje svakom pojedinom kandidatu.

Razloga za busanje u demokratska prsa nema, doduše, ni vladajući SDP, stidljivi baštinik mnogih dogmatskih ideja: samo dvojica zastupnika iz njihovih redova – Gvozden Flego i Darko Ledinski, zapamtimo im imena – usudila su se javno poduprijeti misao da im raspored ulazaka u Sabor ubuduće ne određuje isključivo Zoran Milanović

 

Znamo, takvo ponašanje elektorata potencijalno je iznimno opasno, moglo bi iznjedriti istinsku tržišnu kvalitetu ili nepatvorene pučke tribune. Niti jedan od 29 hrabrih vitezova s Markova trga koji su poduprli preferencijsko glasanje nije, naime, iz redova najdržavotvornije stranke. Iako se jako trude ispasti odgovorni pučani i zakleti antitotalitaristi, izgleda da hadezeovci ipak potiho cijene dobro staro komitetsko odlučivanje.

 

Razloga za busanje u demokratska prsa nema, doduše, ni vladajući SDP, stidljivi baštinik mnogih dogmatskih ideja: samo dvojica zastupnika iz njihovih redova – Gvozden Flego i Darko Ledinski, zapamtimo im imena – usudila su se javno poduprijeti misao da im raspored ulazaka u Sabor ubuduće ne određuje isključivo Zoran Milanović.

 

U redovima simpatizera GONG-ova prijedloga izborne reforme je, sasvim logično, puno više bivših esdepeovaca: od Mirele Holy preko Slavka Linića pa do Josipa Kregara. Oni su dosegli punu spoznaju o slobodi prema definiciji iz stare pjesme Chrisa Christoffersona: to je samo druga riječ za situaciju u kojoj više ne možeš izgubiti nijedan partijski privilegij.

 

Glavni tajnik SDP-a Igor Dragovan ovih dana pitijski tvrdi da on i njegovi stranački kolege zapravo ne bježe od preferencijskoga glasanja, nego sve svoje raspoložive snage usmjeravaju na saniranje gospodarstva. Da ta verbalna figura u kontekstu aktualnih ekonomskih pokazatelja nije tragična, bila bi još i zabavna.

Koliko god se politički fantasti iz HDZ-a i SDP-a zanosili idejama o svojemu vječnom trajanju (…) ono što je uspostavljeno kao europski politički standard i civilizacijski doseg kad-tad će im se popeti do vrata, kao plima. Što prije shvate da vrijeme preferencijskoga glasanja neminovno dolazi, to su im veće šanse da na tom valu zajedre i nekako pokušaju preživjeti

 

Pokušaj da se sva politička moć u zemlji zadrži u rukama nepopularnih i nesposobnih partijskih voždova – što je temeljna intencija svakog despotizma – naročito je licemjeran u kontekstu SDP-ova doprinosa kvaliteti radničkih prava. Iz perspektive društveno-političke snage koja je radnom pučanstvu kroz nedavne izmjene ZOR-a uvela dulji radni tjedan i lakše uvjete otpuštanja bilo bi moralno i vjerodostojno da barem približnu fleksibilizaciju naugodnijega radnoga mjesta u državi istodobno osiguraju i sebi.

 

Zašto bi njihov poslodavac – građani – i dalje morao financirati i okorjele neradnike i lezileboviće, a ovi iz Hrvatske udruge poslodavaca to odavno ne moraju? Jesu li možda poslodavci obnoć postali hrvatska ustavna kategorija, a narod izgubio deklarirano pravo na neposredno odlučivanje o svojoj vlasti?

 

Koliko god se politički fantasti iz HDZ-a i SDP-a zanosili idejama o svojemu vječnom trajanju, i koliko god im stranački šefovi umirali od straha pred neposrednom biračkom voljom, ono što je uspostavljeno kao europski politički standard i civilizacijski doseg kad-tad će im se popeti do vrata, kao plima. Što prije shvate da vrijeme preferencijskoga glasanja neminovno dolazi, to su im veće šanse da na tom valu zajedre i nekako pokušaju preživjeti.

 

Ne omoguće li velike stranke uskoro ovakvu izbornu reformu, nametnut će im je građani sami, referendumom. No u tom slučaju kao omču, a ne kao lovorov vijenac.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Marko Vučetić: ''Mi smo država bez društva''
    •  Tko se još sjeća Tomislava Karamarka?
    •  Vladimir Putin, neskriveni uzor Zorana Milanovića i Tim Oreškovića
    •  Mandatar mekog srca
    •  Radost bezvlađa
    •  Izračunajmo koliko smo svjetlosnih godina do Kanade
    •  Hoće li i 8. studenog pobijediti cinizam?
    •  Neoboljševika poput Karamarka nema sve do Bjelorusije
    •  Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
    •  Panika raste kao plima u plitkome mozgu

> Svi tekstovi ovog autora