novinarstvo s potpisom
Recite ”avangarda”, recite ”Dalmacija” i čekajte da vas pogodi munja. Riječi kojima je zajedničko tek to da se vrlo uspješno i postojano ne podnose spojio je ovih dana prvi grad hrvatskog priobalja koji nije nastao na slavenskom pokolju antičkog stanovništva.
Šibenik je u ponedjeljak 25. kolovoza pokazao srednji prst crkvenom autoritetu, njegovim sekularnim i policijskim pipcima u skandalu vezanom za klub Azimut, a zbog kojeg biskup navodno ne može spavati. Jasno, prečasni Ante Ivas & co. htjeli bi da svi još dugo, dugo, za sve vijeke vjekova – spavamo.
Predugo je Šibenik spavao i sanjao biskupske snove. Snove u kojima ljudi odrađuju kreposne, obiteljske i tihe egzistencije, jednom tjedno napune ulice u spustu do crkve, a ostatak vremena – ako su bili te sreće i tih poznanstava – skrušeno rade. Sve, dakako, uokvireno idejama i načelima iz ideološke tvornice lokalnih moćnika i vjerodostojnika u kojoj se visokoparni moralni i vjerski principi nekim alkemijskim čudom pretvaraju u čisti i nepatvoreni keš.
Dogovorni rođački kapitalizam pogonjen raspelom i klecalom nije nikakav šibenski izum, ali trajao je puno predugo. Predugo su njegovi mladi ljudi tavorili po kućama i čekali studentski azil u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili inozemstvu. Predugo je grad bio ispražnjen poput nebrojenih crkava čija se funkcija mahom svela na materijal za fotografske leće. Šibenik je još ne tako davno baratao s nekoliko kina, šest-sedam klubova, najjačom punk i demo scenom u Dalmaciji…
Od svih ispostava duhovnog života grada unazad desetak godina ostala je samo biskupska propovjedaonica na kojoj Ante Ivas izgoni đavle, krivokletnike, izdajice, sluge Zloga, prokazuje nemoral, locira Sodomu i Gomoru i javno strepi za hrvatski samobitak u otvorenom incestu s političkim zaštitarima.
Čistka javnog prostora bila je toliko snažna da i dan danas bez beda možeš sresti Šibenčana koji u svoj grad odlazi kao u goste, doživljavajući ga poput stranog tijela koje tu i tamo nuždom mora ophoditi, a onda trk nazad u svijet privatnih fikcija ograđen kućnim zidovima.
Šibenik je sve donedavno bio grad bez vlastite javnosti, bez prostora za ekspresiju, bez kulturnog i intelektualnog okvira unutar kojeg bi se ljudi susretali. Grad ukraden i pospremljen u sefove sakristije i džepove šačice delegiranih pojedinaca.
No da, voda uvijek nađe put. Možeš muljati neke ljude neko vrijeme, ali ne i sve ljude sve vrijeme. Biskupov lelek da mu glazba iz Azimuta ne da spavati nije akustičke prirode. Biskup se buni ne protiv grada koji je iznebuha postao ”multi-kulti”, koji ”priređuje noćne zabave uz izluđujuću buku u nizbrdici prema ‘bludu, drogama i opijatima”. Ne.
Čovjek se buni zato što mu je Šibenik pobjegao iz sakristijskog sefa. Što mu je iz ruku isparila ideološka štafeta i što će te stotine mladih Šibenčana koji se druškaju na nekoliko gradskih punktova zadnji put vidjeti eventualno na krizmi. I sasvim realno, iz rakursa crkvene politike, staviti kalibar seoskog kapelana u kontekst urbanog okoliša, mazohizam je koji ne priliči ni najžešćim flagelantima iz klerikalnog vrha.
Biskup kojeg se blago srami i pozamašan dio vlastite pastve i u usporedbi s kojim je papa Franjo duhovni genij iz daleke galaksije, trebao bi se prije svega potužiti svojoj hijerarhiji na strateškom propustu.
Oko Čavoglava ga ionako obožavaju; Ivas bi se ondje kameleonski stopio s okolišem i mogao bi si napraviti pet roštilja od milodara, a ne da gradi jedan uz samu katedralu i obara Guinnessove rekorde s prvom pečenjarom pod UNESCO-ovom zaštitom.
Šibenik je grad o kojem ćete znati sve u narednih pet godina. Za razliku od Splita i Zadra koji su profitirali od nekadašnjih HDZ-ovih regionalnih prioriteta, prometnica, članova u Vladi, činjenice da služe kao lansirna rampa za popularne otoke, ovaj je ostao zakucan u zapećku koji se sada ispostavlja kao izuzetna prednost.
Ono što se jučer zvalo vukojebina danas se zove šansa za nešto bolje i zanimljivije. Neopterećen svojim pedigreom i lokalpatriotizmom, otvoren i fleksibilan za novo, pod invazijom pametnih nemainstream festivala i glazbenih koncepata koji bi i u Zagrebu figurirali kao luksuz, i s ljudima koji su napokon počeli konzumirati vlastiti grad, bez obzira što to još čine sramežljivo i na prstima, vidim ga kao najprogresivnije mjesto hrvatskog juga u bližoj budućnosti.
Šibenik se probudio i odmah širom rastvorio oči. Koliko je jak ponos na scenu koja se krenula odmatati zadnje dvije godine s Azimutom kao zamašnjakom, vrhunski je pokazalo ovo masovno okupljanje u obranu postignutog.
Jedan biskup na odlasku, ljubomorna konkurencija, petparački politikanti koji u novom šibenskom entuzijazmu vide odbjeglu nevjestu i minus na računu imaju još jedno jedino historijsko poslanje. Da stoje i promatraju. Danas. A nadam se i zauvijek.
Uspjeh revolucije mjeri se danom poslije. Želim moćnoj gomilici pred Azimutom da to ne zaboravi.
Drugim riječima, dobro jutro, Šibeniče. Neću te pitati kako si spavao.
(Prenosimo s tportala).