Pakleni šund

Negdje duboko ”U mraku katakombe” krije se zanimljiv, originalan pustolovni film.

 

Nažalost, prikriven je odabirima filmaša, kako žanrovskim tako i izvedbenim, koji ga pretvaraju u naizgled nešto već previše puta viđeno. Ne zavaravajte se; nije to cijela priča.

 

Čini se da je to kletva žanra found footagea, pronađenog materijala, osuđenog na šegrtovanje u žanru horora usprkos svojoj izuzetnoj intimnosti koja bi se na prvi pogled mogla činiti beskrajno prilagodljivom. Zašto je postupak koji se nekada zvao cinéma vérité postao cinéma strašité?

Izvedbeni postupak “found footagea”, pronađenog materijala, osuđen je na šegrtovanje u žanru horora usprkos izuzetnoj intimnosti koja bi se na prvi pogled mogla činiti beskrajno prilagodljivim. Zašto je postupak koji se nekada zvao “cinéma vérité” postao “cinéma strašité”?

 

Možda je za to odgovoran prvi suvremeni found footage film, eksploatacijski ”Cannibal Holocaust” Ruggera Deodata iz 1980. godine. Služeći se motivom pronalaska snimki ekspedicije koja je zaglavila u dubinama Amazonije, Deodato je i nehotice dao odgovor na pitanje točke gledišta i prisutnosti kamere u prizorima strave – osnovna pitanja rušenja barijere artificijelnosti filma.

 

Svejedno, found footage nije se nužno zadržao u okvirima horora: Peter Jackson ga je, recimo, u svojem uvjerljivo najboljem filmu ”Zaboravljeno srebro” iskoristio za duhovito kontekstualiziranje Novog Zelanda u širu povijest kinematografije. Pronađeni materijal bio je doslovce pronađen i u filmu ”Projekt: Vještica iz Blaira” iz 1999.; ali film Sáncheza i Myricka postigao je nešto drugo, nešto bitnije – nije se posvetio nalaznicima, nego autorima materijala.

 

Ništa nije tako uvjerljivo kao snimke za koje znamo da su stvarne, a ”Vještica iz Blaira” djelovala je posve stvarno. Format filma, inače snimljenog s ultramalim sredstvima i ultradobrom idejom, unio je posve novu fakturu uvjerljivosti za naraštaje stasale na reality showovima i izravnim prijenosima policijskih potjera. Nakon njega postalo je očito da su tradicionalno insceniranom hororu, s raskadriravanjem i rasvjetom i očitom prisutnošću filmske ekipe iza proscenija, dani odbrojeni. Ultravisok omjer uloženog i zarađenog natjerao je Hollywood da naćuli uši.

 

Found footage filmovi rijetko kad imaju značajniji proračun (jedina iznimka koja mi pada na pamet je ”Cloverfield”), pa bi se očekivalo da će im biti pružena sloboda eksperimentiranja i riskiranja kakva proizlazi iz niskog financijskog rizika. Stvarnost je upravo suprotna: mogućnost da netko snimi film s pronađenim materijalom koji ne bi bio horor, ili SF-horor, danas je otprilike jednaka izgledima da Terry Gilliam snimi film kakav želi sa sedmeroznamenkastim proračunom. Nije se dogodilo samo to da se fingirana stvarnost snimki počela podrazumijevati u hororu, nego i obrnuto, da se fingiranje stvarnosti snimki počelo smatrati istovjetnim hororu.

Zbog uspjeha filmova poput “Projekta: Vještica iz Blaira” ili “Paranormalnog”, nije se dogodilo samo to da se fingirana stvarnost snimki počela podrazumijevati u hororu, nego i obrnuto, da se fingiranje stvarnosti snimki počelo smatrati istovjetnim hororu

 

Za sve je očito zaslužan serijal ”Paranormalno” Orena Pelija, nastao deset godina nakon ”Vještice iz Blaira”, i to potpuno u kućnoj radinosti: za uloženih petnaest tisuća, donio je studiju Paramount gotovo dvjesto milijuna dolara. Premda je s vremenom počeo pokazivati znake zamora u svojoj nikad posve suvislo razvijenoj mitologiji vještičjih sila koje dovode Nečastivog u svijet, koeficijent dotičnog klađenja na box officeu natjerao je sve u industriji noćnih mora da slijede njegov primjer. I obično su ga slijedili doslovce: pitanje rakursa kamere u suvremenim se found footage filmovima rješava dobrim dijelom kroz fingiranje nadzornih sustava, kao u ”Paranormalnom”, dok se identitet osobe koja je taj materijal naposljetku montirala u film više i ne spominje.

 

Isti je slučaj i s filmom ”U mraku katakombe”, utjeranom u dotični žanr možda zbog toga što se produkcijskoj kući Legendary Pictures svidjelo imati i found footage film u svojoj ergeli – inače žanrovski neprikosnovenoj u proteklom desetljeću, s naslovima u rasponu od ”300” i ”Čuvara” Zacka Snydera, do trilogije ”Tamni Vitez” Christophera Nolana.

 

Svejedno, čini mi se da je Thomas Tull, glavar Legendaryja, trebao shvatiti da u ovoj građi ima mnogočega što nadilazi danas već umorne trope ovog postupka, te da će upravo postupkom onemogućiti filmu da bude prepoznat kao samostalna i intrigantna priča, umnogome drugačija od pandana u žanru. Redatelj John Erick Dowdle vjerojatno je bio dovoljno sretan što mu se pružila prilika za igru s takvim prvoligašima da se nije pretjerano bunio oko prisilnog sabijanja svoje priče u zadani format.

 

Naprotiv, riješio ga je začudno dovitljivo. ”U mraku katakombe” priča je o Scarlett Marlowe, ženskom pandanu Indiane Jonesa, s dva doktorata i crnim pojasom u izraelskoj borilačkoj vještini Krav Maga – o štemerici koja bi vjerojatno bila u stanju poraziti Laru Croft na dan kad Scarlett muči proljev.

 

Upoznajemo je u liku Perdite Weeks, vrlo zanimljive i dosad slabo poznate engleske glumice, dok odlazi spasiti povijesno nalazište u Iranu od predstojećeg (nevezanog) uništenja: to je s jedne strane odlično upoznavanje s hrabrošću Scarlett, a s druge promoviranje stereotipa Iranaca kao ništa boljih muslimana od Talibana: pa osoba s dva doktorata svakako je mogla obavijestiti iranske vlasti o nalazištu na vrijeme, bez potrebe za tajnom misijom? Izgleda da je Hollywoodu lakše dati Irancima Oscara nego ulogu razumnih ljudi u nekom svojem filmu. Na svu sreću, ovu karakternu osobinu Scarlett redatelj Dowdle projicira i u francuske vlasti.

 

Suština snažnog i neukrotivog ega Scarlett sastoji se u tome da ona sve svoje pustolovine snima sama, ne bi li ostavila traga ako štogod pođe po zlu. Nalaz spašen iz Irana nije predmet, nego videosnimka: videosnimka koja joj omogućuje dešifriranje tragova za pronalazak grobnice Nicolasa Flamela – najznamenitijeg alkemičara u povijesti (barem što se popularne kulture tiče, u rasponu od J. K. Rowling do Michaela Scotta). A ta se grobnica, kažu tragovi, nalazi duboko u pariškoj kosturnici.

 

Tko otkrije grobnicu, otkrit će i ono što je Flamel otkrio: ni više ni manje nego Kamen mudraca. Kako bi doprla onamo, Scarlett angažira znanca koji je stručnjak za jezike i pariške alternativce koji neovlašteno zalaze u kosturnicu, te cijelu ekipu oprema kamerama na čeonim svjetiljkama, za svaki slučaj. Eto uvjerljiva objašnjenja postupka nastanka materijala.

 

Pariška je kosturnica, usput, vrhunsko mjesto za priču strave i užasa. Ne nužno zato što se u njoj nalaze posmrtni ostaci šest milijuna ljudi, koliko god nas kosturi kao takvi još mogli strašiti: ne, nego zato što je to jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje se može pojmiti sveukupnost proteklih života uloženih u stvaranje naše svjesne, nadzemne stvarnosti. Po strani od poimanja ljudske prolaznosti, za koje je svako groblje dovoljno, katakombu koja se stere podzemljem jednog od ključnih gradova svijeta tvore duplje mrtvih očiju što zure u posjetitelja i pitaju ga je li svojim životom dostojan njihova minulog i preminulog truda. Tako liminalan prostor nužno briše granice prošlosti i sadašnjosti; nužno nas ispunjava jezom.

 

Fascinantno je kod Scarlett što u njoj nema mjesta za jezu. Logika i enigmatska radoznalost u početku su joj dovoljni da organizira svoju ekspediciju i suoči se s kosturnicom kao samo s još jednim okruženjem kroz koje se treba probiti da bi došla do cilja. Svojim tipično znanstveničkim pristupom, usmjerenim prema rješavanju zagonetke, ona zanemaruje nešto što u njoj – kao ženi, presudno kao ženi – cijelo vrijeme supostoji: sposobnost intuitivnog shvaćanja situacije u koju je zašla, ili u koju ju je život bez njezina voljnog upliva doveo. Scarlett će otkriti, po cijenu mnogih muka i, iskreno, premnogih strahova, da dok traži Kamen zapravo traži pomirbu s ocem.

Zapravo intrigantna i istinski preobražajna priča o potrazi za alkemijskim Kamenom mudraca zbog ovakvog postupka pretvara “U mraku katakombe” u samo još jedan šund naslov. Što je šteta, jer žanrovskoj kinematografiji bi baš dobro došao cijeli serijal o pustolovinama Sare Marlowe

 

Priče posvećene alkemiji često zaboravljaju da i same moraju djelovati alkemijski: ”U mraku grobnice” ne ponavlja tu grešku, koliko god bio banaliziran zadanom formom found footage horora i svih tropa koje taj format sa sobom nosi. Preobrazba osnovnih metala u zlato tek je popratno djelovanje Kamena mudraca, što zna već i poneki pučkoškolac, a ni Dowdleu nije strano. Poniranje u sve veće dubine donijet će protagonistici suočenje s prevelikim brojem pretjerano prepoznatljivih užasa, ali i s onim koji ju je svojim životnim djelom na taj put nagnao.

 

Na ovome se mjestu čovjek mora zapitati je li format pronađenog materijala zaista bio najbolji mogući imanentnom predlošku: da smo u šezdesetima, ovo bi bio klasično snimljen film čija bi priča možda imala mrvu manje tjelesne jeze u sebi, ali bi nas barem poštedjela jeftinih strašenja kojima je redatelj prisiljen posuti put Scarlett i njezinih suputnika. Film bi bio manje izravan, ali utoliko bi bio suštinski više priča – a ispostavlja se da je ovo priča koju vrijedi ispričati.

 

Previše mučnih situacija snimljenih čeonim kamericama izbliza (inače kao stvorenim za unošenje krupnog plana u fakturu filma, s čime found footage inače ima problema) stvaraju zamor koji može pretegnuti nad zaintrigiranošću prilikom praćenja kontinuiteta priče. Koja, pritom, tjera protagoniste da stalno idu sve niže i niže, sve do samih dveri pakla.

 

Kako gore, tako dolje; kako iznad, tako ispod; kako na nebu, tako i na zemlji; ovaj temeljni poziv na jedinstvo duhovnog i materijalnog, ugrađen u sve religije svijeta, kao i u izvorni naslov filma, potječe iz zemlje Kem, danas zvane Egipat: zemlje koja nam je dala arapski pojam al-kimia.

 

I postoji nešto alkemijsko u načinu na koji stalnim spuštanjem u beznađe i bezizglednost likovi koji nose svoje kamere na kraju otkrivaju izlaz, izlaz za koji i ne znaju da postoji jer je zaslužen.

 

”U mraku katakombe” možda je šund; neočekivano, to je istinski pakleno dobar šund.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora