Bezvezna Kolinda

Nemam, iskreno, blage veze što je Kolinda Grabar-Kitarović radila posljednje tri godine u Bruxellesu. Njezino mi namještenje ništa ne govori, ne kontam kako je ovaj svijet bio bolji ili lošiji dok je ona bila pomoćnica glavnog tajnika NATO saveza za javnu diplomaciju. Pa i sama mi se javna diplomacija čini kao administracijski mumbo jumbo, zvučni naslov maglovitog značenja, nešto kao korporacijske komunikacije.

 

Bio je nesumnjivo jedan ured i jedna žena u njemu, bio je plavi sintetički sag, ormar za spise, radni stol na L i stolac s kotačićima, bio je kompjutor i žuti, zeleni i ružičasti četvrtasti flomasteri za potcrtavanje, spajalice u živim bojama i fenomenalno dizajniran čelični koš za otpatke u koji nitko nikad ništa nije bacio, ali smisao i svrha te točke u staklenoj poslovnoj zgradi i te osobe od devet do pet u njoj mi izmiče.

Drago mi je vidjeti da netko za velike pare ne radi ništa, i sam žudim za jednom takvom ispraznom karijerom, više nego išta želio bih za nekoliko desetaka tisuća mjesečno u Bruxellesu zbunjivati neznance komadićem kartona sa zlatno štampanom titulom za koju nitko živ, pa ni ja sam, ne zna šta predstavlja

 

Nagađam kako su Grabar-Kitarović u upravu Sjevernoatlantskog saveza uzeli samo zbog biološke raznolikosti. Kad su Hrvatsku prije nekoliko godina primili u klapu, trebalo je, da ne izgleda kao da nas ignoriraju, za nekoga našega izmisliti nekakav bezvezan i nezahtjevan posao. Nešto u kutu nikome na putu, gdje gospođa sa smiješnim naglaskom i plavim uvojcima nešvilske zvijezde iz sedamdesetih neće napraviti nikakvu štetu.

 

Kraj šest pomoćnika koje je glavni tajnik već zapošljavao, mogli su uzeti još i tu istočnoeuropsku Tammy Wynette s dužnostima i ovlastima nejasnijim od nezaboravne zgode otprije dvadesetak godina, kad je Franjo Tuđman Ivana Milasa imenovao čuvarom državnog pečata.

 

Međunarodni vojni savez sasvim je lijepo mogao postojati da je Grabar-Kitarović po čitave dane samu sebe slikavala i mećala selfije na Facebook, a nekako naslućujem da njezina uredska svakodnevica i nije bila bitno kako drugačija od toga. I ja to ne osuđujem. Bože sačuvaj!

 

Drago mi je vidjeti da netko za velike pare ne radi ništa, i sam žudim za jednom takvom ispraznom karijerom, više nego išta želio bih za nekoliko desetaka tisuća mjesečno u Bruxellesu zbunjivati neznance komadićem kartona sa zlatno štampanom titulom za koju nitko živ, pa ni ja sam, ne zna šta predstavlja.

 

Nevolja je ipak kad takav nekakav nepostojeći, fikcionalni lik vratite u domovinu i pokušate ga zaposliti na mjestu koje nije potpuno bez obaveza, zanimanju kao što je predsjedavanje čitavom jednom državom, a koje čak i u državama poput naše, hoćeš-nećeš, tu i tamo, traži određenu odgovornost, kvalificiranu prosudbu i konktretne stavove i odluke. Kolinda Grabar-Kitarović u novoj se ulozi smela te samo zapanjeno trepće, a ako koju i prozbori, to je tako lišeno sadržaja da se gotovo sažališ.

Nevolja je ipak kad takav nekakav nepostojeći, fikcionalni lik vratite u domovinu i pokušate ga zaposliti na mjestu koje nije potpuno bez obaveza, zanimanju kao što je predsjedavanje čitavom jednom državom, a koje čak i u državama poput naše, hoćeš-nećeš, tu i tamo, traži određenu odgovornost, kvalificiranu prosudbu i konktretne stavove i odluke. Kolinda Grabar-Kitarović u novoj se ulozi smela te samo zapanjeno trepće, a ako koju i prozbori, to je tako lišeno sadržaja da se gotovo sažališ

 

“To je teško pitanje”, uzdisala je u emisiji kod Stankovića. Ponovila to dovoljno puta da je postalo upravo iritantno. Shvaća li uopće ta gospođa što se od nje očekuje? Što posao vođe podrazumijeva? Želite li upravljati državom, pitanja su većinom teška i mučna, a odgovori nikada neće svakoga zadovoljiti. Ako na to nisi spreman na takvu odgovornost i nelagodu, trebao bi se možda zaposliti za tri tisuće u naplatnoj kućici na autocesti. Da su odgovori lagani, ne bi se raspisivali izbori i sve punoljetne osobe u državi pitali za mišljenje, uzeli bi za predsjednika nekoga s ulice.

 

Što je inače Aleksandar Stanković trebao pitati Grabar-Kitarović? Kakva pitanja ona smatra primjerenijima jednom predsjedničkom kandidatu? Koja joj je omiljena hrana? Što uvijek ima u njezinom frižideru? Koju marku omekšivača za rublje stavlja u vešmašinu?

 

Jednaku je stvar, uzgredno kazano, blebnuo i Zoran Milanović kad je prije nekoliko dana izvolio primjetiti kako je zanimanje predsjednika Vlade vrlo stresno. Ma, gle čuda! Tko bi rekao da bi to moglo biti stresno? Što je Zoran Milanović mislio, da je upravljanje državom jedna opuštena i rasterećujuća zanimacija kao kad Tinky Winky iz Teletubiesa maše torbicom na zelenim proplancima?

 

Zapravo je zaprepašćujuće kako su ti ljudi nesvjesni sebe i svoga mjesta na svijetu. Gore od toga možda je samo kad se ta nestvarna bića hoće pohvaliti kako poznaju stvarnost, kako su socijalno osjetljivi i pate zajedno sa siromašnima.

 

“Neki žive ovdje, ali kroz zatamnjene prozore svojih limuzina ne vide što se oko njih događa i to im treba pokazati”, osmjelila se tako kazati Grabar-Kitarović, koja, za početak, uopće ne živi ovdje, već je, pod dva, posljednjih nekoliko godina u Bruxellesu svako jutro u limuzini zatamnjenih stakala voze na posao.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

 

(Napomena uredništva: ponavljamo raniju kolumnu kolege Tomića jer je ovaj tjedan bio spriječen).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora