autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Nestali Arsena Bauka

AUTOR: Ante Tomić / 15.11.2014.

Vozili ste se kojiput s uređajem za satelitsku navigaciju nekakvom cestom koja nije ucrtana u karte. Na malom ekranu pod šoferšajbom naslikani autić milio je kroz bjelinu, a snimljeni ženski glas izgubljeno, beznadno ponavljao istu neupotrebljivu budalaštinu:

Kentauri…

“Preračunavam, za sto pedeset metara zaustavite se sa strane i pucajte sebi u glavu.” I premda su vam krajolik i cesta bili poznati, oćutili ste se na trenutak kao istraživač novog svijeta, kao Roald Amundsen koji saonicama sa psećom zapregom juri nepreglednom snježnom arktičkom pustoši, i ispunila vas je iracionalna zebnja od bijelog nebitka i ništavila i došao vam je onda pjesnik, učili ste ga u višim razredima osmoljetke:

Bože mili, kud sam zašo!

Noć me je stigla u tuđini

Nigdje puta, nigdje staze…

Pretpostavljam da bi se jednako trebale osjećati tisuće i tisuće onih koji do 29. prosinca moraju promijeniti osobne dokumente s nevažećim adresama, bez kućnog broja. Za državu oni ne postoje, oni žive, ako uopće žive, u bijeloj praznini koju GPS uređaj Ministarstva uprave ne prepoznaje i više ne mogu registrirati automobil, dobiti putovnicu, napraviti vozačku dozvolu, prometnu ili knjižicu vozila, ili bilo kakvu drugu ispravu ili uslugu za koju se traže podaci o prebivalištu.

Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”

Oni su nitko i nigdje. Možda ih je tkogod čak izmislio. Ministru Arsenu Bauku njihova je egzistencija sumnjivija od egzistencije jednoroga ili kentaura.

Nitko ne zna što će se dogoditi s njima nakon što istekne rok za promjenu dokumenata. Pesimistična je prognoza da bi mogli i nestati. Probudit će se takav jedan Gregor Samsa ujutro 30. prosinca i zapanjeno gledati kako njegova ruka blijedi i iščezava u zraku.

“Haaa! Di mi je ruka?! Nema mi desne ruke!” zavrištat će čovjek prestravljeno.

“E, tako ti i triba!” doviknut će na to njegova gospođa. “Lipo su, i u novinama i na televiziji, rekli da napravimo nove lične karte, ali ne, gospodinu je lino otić u policiju. On je pametniji od drugih. Njega niko neće zajebavat. Pa, eto ti sad, kretenu…”, mljet će ona svadljivo, ni ne primjećujući da joj muža više nema, da je s druge postelje od njega ostala samo prugasta flanelska pidžama, zubni most i zlatni lančić s grbom voljenog kluba.

Arsen Bauk ga je, kao u “Zvjezdanim stazama”, dezintegrirao. Kšššš! I ćao, đaci! Vidjet ćete, za koji mjesec imat ćemo udrugu udovica i siročadi nestalih građana bez valjanog prebivališta. Prosvjedovat će ispred Ministarstva uprave RH s transparentima “Vratite nam naše najmilije”.

Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan.

Dobro, ovaj se sumorni scenarij vjerojatno ipak neće ostvariti, građani s nevažećom adresom nastavit će postojati u našem trodimenzionalnom prostoru, jest će, piti, spavati, piškiti, kakiti, lijegati s tuđim ženama i muževima i kladiti se na Manchester City protiv Evertona, sve kao i drugi ljudi, ali će njihov život biti bijedan

Bojažljivo će izlaziti iz kuća i kradom hodati bez dokumenata sporednim, sjenovitim ulicama. Bez ispravnog građanskog identiteta prestat će upravljati motornim vozilima da ih policija ne bi zaustavila. Mnogi će se ostaviti rakije i duhana od bezumnog straha da blagajnici u samoposluživanju slučajno ne padne na pamet provjeriti jesu li stariji od osamnaest i upita ih ličnu kartu.

Poželjet će možda napraviti organizaciju kako već čine ugrožene skupine, koje se sastaju četvrtkom na radničkom sveučilištu da bi jedni s drugima podijelili svoju muku, ali i to će im biti onemogućeno jer se organizacija ne može registrirati bez valjanih papira.

Ustraju li na svojim bb adresama, njima naprosto ne preostaje ništa drugo nego da se daju u odmetnike, šmugnu u planinu i nezakonito kupljenim oružjem bore protiv države koja ih ne priznaje. To je zaista jedino što mogu učiniti.

Jer, gledajte, oni bez ispravnih dokumenata ne mogu ni sudjelovati u izboru svojih parlamentarnih predstavnika. Džaba im je dolaziti na biračko mjesto, njih nema u Baukovim sitničavim evidencijama.

Uskraćeno im je da svoj glas daju Ruži Tomašić, ili Branku Grčiću, ili Davoru Bernardiću, ili Ivi Baldasaru, ili Vladimiru Šišljagiću, ili Kolindi Grabar Kitarović, ili Milijanu Brkiću…

Istina, zbog gubitka ovoga prava još će se najmanje uzrujati.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: