Sedma sila “Tajni petog staleža”

 

Igrani filmovi najmoćniji su i najpodliji oblikovatelji javnog doživljaja, jer prolijeću ispod radara svjesnog distanciranja. Ovaj će film pokopati dobre ljude koji rade dobra djela, i to točno u vrijeme kad im država radi o glavi. Prigušit će istinito tumačenje događaja, i to u vrijeme kad je istina najtraženija. Kako bi se opravdao, tvrdit će da je fikcija, ali to nije fikcija. To je izobličena istina o živim ljudima u borbi protiv kolosalnih suparnika. To je djelo političkog oportunizma, utjecanja, osvećivanja i, iznad svega, kukavištva. Pokušava jahati na grbači našeg rada, naše reputacije i naših borbi.

 

Ove su riječi izvadak iz pisma koje je Julian Assange objavio 9. listopada 2013. na svojoj stranici wikileaks.org povodom skore premijere Tajni petog staleža – filma koji je dva tjedna potom došao i u hrvatska kina. Ima li Assange pravo? Je li ovaj film djelo crne propagande, pokušaj utvrđivanja stava javnosti prema ljudima i procesima koji još traju?

 

Assange se, napokon, u vrijeme pisanja ovog teksta i dalje nalazi u prostorijama ekvadorskog veleposlanstva u Londonu, gdje uživa azil pred onim što doživljava kao koliziju vlasti SAD-a i Švedske, koja ga tereti za silovanje. Priča o Julianu Assangeu priča je koju svakodnevno pratimo u medijima, priča koja se još pripovijeda. Je li onda moguće da dramatizacija te priče – kao zaokruženo, javnosti podastrto djelo – ima ikakve ambicije povrh onih za koje ih tereti Assange?

 

 S Bergovom se dilemom razmjerno lako poistovjetiti, jer se tiče svakoga od nas u vremenu kad nam internetski identitet biva tako lako dostupan bilo kome: što učiniti ako se neki samozvani borac za istinu odluči iznijeti naše prljavo rublje u javnost? Koje skrupule postoje pri posredovanju potencijalno opasnim informacijama, ako iza njih ne stoje kodeksi novinarske struke? Je li istina u činjenicama, ili u tumačenju činjenica?

 

Možda prođu desetljeća prije nego što budemo mogli shvatiti puni utjecaj WikiLeaksa i načina na koji je ta stranica revolucionarno promijenila diseminaciju informacija. Zato ovaj film ne tvrdi da posjeduje ikakav autoritet iz povijesne perspektive o svojoj temi, niti pokušava o njoj dati iole konačan sud. Stalo nam je do istraživanja složenosti i izazova transparentnosti u informatičkoj eri te ćemo, nadamo se, oživjeti i obogatiti rasprave koje je WikiLeaks već potaknuo.

 

Ovo su pak riječi redatelja filma Billa Condona iz ožujka 2013., kad je snimanje bilo u punome jeku. Premda nisu nužno proturječne Assangeovima, ukazuju na motrište s kojeg bi film Tajne petog staleža htio da ga se shvati – kao doprinos promišljanju jedne od etički i moralno najsloženijih situacija našeg vremena.

 

U filmu je problematika postavljena ovako, s motrišta samog Assangea u tumačenju Benedicta Cumberbatcha: program WikiLeaks, temeljen na stranici wikileaks.org, stvoren je da omogućava širenje povjerljivih informacija o kršenjima ljudskih prava i prekoračivanjima ovlasti države bez opasnosti po zviždače time što im jamči anonimnost. Istovremeno, program se etički lomi između potrebe da stečene informacije predoči javnosti bez ikakve redakture (što je Assangeov stav), odnosno da ih redigira utoliko da spriječi stradavanje nevinih (što je stav Daniela Berga, u tumačenju Daniela Brühla). Assange je nepopustljiv; Berg s vremenom shvaća da je njegova intuicija bila točna, jer su za WikiLeaks neki već počeli plaćati glavom.

 

Tako postavljen problem Condon razrađuje svojim uvriježenim dinamičnim stilom, odlučujući se predstaviti Berga kao katarzičan, dramski lik koji prolazi preobrazbu, suprotstavljen Assangeu kao statičnom i neumoljivom liku koji završava u limbu zbog nepopustljivosti koja možda i nije posve idealistički motivirana: Assange je u filmu nedokučiv, pun proturječnosti i pritajenih motiva.

 

S Bergovom se dilemom razmjerno lako poistovjetiti, jer se tiče svakoga od nas u vremenu kad nam internetski identitet biva tako lako dostupan bilo kome: što učiniti ako se neki samozvani borac za istinu odluči iznijeti naše prljavo rublje u javnost? Koje skrupule postoje pri posredovanju potencijalno opasnim informacijama, ako iza njih ne stoje kodeksi novinarske struke? Je li istina u činjenicama, ili u tumačenju činjenica?

 

Jer, naravno, WikiLeaks nije dio novinarske struke – onoga što se na engleskom već dulje od dva desetljeća naziva “četvrtim staležom”, društvenom silom čija se moć temelji na snazi različitoj od one prvih triju tradicionalnih staleža (crkve, plemstva i buržoazije). Kako u uvodnoj rekapitulaciji povijesti novinarstva eksplicira Condonov film, internetska snaga utjecaja na javno mnijenje čini anonimne i virtualne medije poput WikiLeaksa tako suštinski različitim od uvriježenih novinarskih institucija da zaslužuju naziv “petog staleža”. (U hrvatskoj je tradiciji za novinare uvriježen naziv “sedma sila” – potekao iz francuske tradicije – ali asocijacija ne bi bila jasna kad bi film bio preveden kao Tajne osme sile.)

 

Lišen granica i fizikalnosti smještaja, internet postoji istodobno svugdje i nigdje. Kako za njega ne vrijede uobičajene granice, ne vrijede ni uobičajena ograničenja, zakonska i jurisdikcijska, cijela aparatura odgovornosti ustaljena za tradicionalne medije. S druge strane isti ti novi digitalni modaliteti komunikacije olakšavaju tradicionalnoj represivnoj i špijunskoj aparaturi uvid u privatnost individue, pa tako i daleko lakše kršenje ljudskih prava – a to je stvarnost za koju znamo upravo zahvaljujući WikiLeaksu. Tradicionalni mediji izgubili su sposobnost, ako već ne i želju, za zavirivanjem iza vela spina i obmana koji stvaraju današnji moćnici: WikiLeaks je nastao ne zato što postoji internet, već zato što tradicionalni mediji nisu na vrijeme razobličili svinjarije poput rata u Iraku – a to Tajne petog staleža jasno kazuju kroz podzaplet o suradnji ovog pokreta s novinarima britanskog lista The Guardian.

 

Ipak, nevjerica prema presezanju struktura moći može poprimiti i patološke razmjere, znane iz ultradesničarskih pokreta poput američkog Tea Partyja. Te aspekte film prenosi portretirajući Assangea kao dijete spornog australskog kulta o čijoj se osobnoj prošlosti ne zna dovoljno. Stavljajući upitnik na njegove korijene, film baca sjenu na njegovu motivaciju. Ne pretjerano crnu sjenu, budući da sâm priznaje da se temelji na knjizi Daniela Berga – te da su njegove jednostranosti nužno dio fakture samog filma. Assange je možda nedokučiv kao osoba, ali njegovo je postignuće neosporno, tvrdi Condon: i očito smatra da je to dovoljno.

 

Lišen granica i fizikalnosti smještaja, internet postoji istodobno svugdje i nigdje. Kako za njega ne vrijede uobičajene granice, ne vrijede ni uobičajena ograničenja, zakonska i jurisdikcijska, cijela aparatura odgovornosti ustaljena za tradicionalne medije. S druge strane isti ti novi digitalni modaliteti komunikacije olakšavaju tradicionalnoj represivnoj i špijunskoj aparaturi uvid u privatnost individue, pa tako i daleko lakše kršenje ljudskih prava – a to je stvarnost za koju znamo upravo zahvaljujući WikiLeaksu

 

Informatička realnost početka 21. stoljeća tako je složena i tako neregulirana da je riječ o najširem prostoru bezakonja još od Divljeg zapada iz 19. stoljeća: taj je tadašnji prostor u međuvremenu prerastao u filmsku legendu, a Condonov film želi reći da sluti kako bi se isto moglo dogoditi i s ovime. U svakom slučaju, kakva god njegova konačna sudbina bila, Julian Assange jamačno će se pretvoriti u prvog velikog usamljenog revolveraša internetskog Divljeg zapada; a za film snimljen u vrijeme dok njegova priča još traje, Tajne petog staleža sigurno nisu loš i pretjerano tendenciozan početak, koliko god si sloboda film uzeo s činjenicama kako bi bio uspješan i zaokružen u sebi.

 

Samo, ovaj film suštinski ne postoji unutar samog sebe: on jest priča o živom čovjeku čiji je iskorak iz dosadašnjih realnosti medijskog prostora zasad, u nedostatku uobičajenih korektiva novinarske etike, moguće procijeniti jedino pred istim onim sudom na koji je upravo WikiLeaks izveo sve one daleko veće moćnike tako navikle nikome ne polagati račune: pred sudom javnosti. A on ne raspolaže mjerama osiguravanja nepristranosti koje stvarni sudovi imaju.

 

I njegovo suđenje još traje, pa pitanje s početka ovog teksta ostaje otvoreno. Bit ću velikodušan i prihvatiti da Tajne petog staleža ne mijenjaju činjenice zato što su crna propaganda, već samo kako bi film bio jasnija dramska cjelina. Ipak, ne mogu ih zato ne doživjeti kao pokušaj utjecanja na nas – na svjedoke suda javnosti.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora