autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Žica se više i očajnije

AUTOR: Krešimir Dujmović / 25.11.2014.

Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?

Iz Zagreba sam, solidno vrijeme sam izbivao iz njega, no u posljednjih pola godina što ga kontinuirano nastanjujem ne mogu povući paralelu ni s jednim prošlim vremenom po pitanju javnog žicanja para. Financijski brodolomci praktički su postali kulturološki brend centra, nezaobilazan dio urbanog kofeinskog iskustva. Vlasnici kafića mogli slobodno umetnuti u cjenike stavke tipa ”kava s mlijekom i pet žicera – 15 kuna”, a gradske vlasti mogle bi razmisliti o postavljanju spomenika ”nepoznatom prosjaku”.

Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?

Institucija moljakanja siće mogla bi se uvrstiti u zagrebačke tradicionalne znamenitosti, opisati na engleskom i korejskom po turističkim vodičima, pa da horde stranaca koji lunjaju centrom uveseljavaju ekipu ispružene ruke misleći kako sudjeluju u drevnom hrvatskom obredu.

Frekvencija uleta s libretom ”jel’ imaš koju kunu”, ”pomozite ako ikako možete”, ”znaš što, al’ treba mi 10 kuna za pivo” u prosjeku se odvija brzinom od pet do deset na sat.

Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji.

No nisu samo terase u igri. Zaustavit će vas na cesti, dočekati ispred kolodvora, a u najnovijem izdanju domaćeg žicarskog genija, obilazit će parkirališta šoping-centara i umoljavati ljude koji izlaze ili ulaze u aute.

Par mlađih Zadrana s glazbalima priča mi neki dan – u sat, dva zgrnuli su 400 kuna, daleko više nego sviranjem na ulici. Pada mi na pamet Havana gdje je populacija u permanentnom domišljanju kako revolucionarno osloboditi još jedan konvertibilni pesos iz džepova turista.

Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji

Provest će s tobom pola dana, omađijati te gomilom lažnih priča i agilno se potruditi za bakšiš. Kod nas pak imaginacija žicera vjerno odražava imaginaciju nacionalnog gospodarstva. Daj mi pare jer… jer… jer ih nemam.

Čak su i hahari minulih vremena imali minimalno razrađenu scenografiju za utjerivanje kovanica. Prodavali bi ti ciglu, ili barem kratko objašnjenje zašto im sada i ovdje moraš iskrcati neku lovu. Tipa, frendu je umrla baka i ovaj je sad toliko utučen da bi mogao reagirati nepredvidljivo. Prilično uvjerljiva uvertira nakon koje sam kao klinac definitivno bio spreman uručiti im lovu spremljenu za sladoled.

Nesposobnost za kreativno izvlačenje iz govana skoro pa mistički tijesno povezuje one na hrvatskom vrhu i one na hrvatskom dnu. U trenutku kada su ljudi shvatili da im je kratkoročno isplativije progutati ponos i vratiti se doma s par stotina kuna instant love, značilo je da su oni na boljem kraju prehrambenog lanca jednako tako žrtvovali više funkcije ove zemlje u ime brzog profita.

Jednom kada je obavljena ta psihološka odnosno politička amputacija, žicanje postaje skroz prihvatljiv stil života. Štoviše, postaje savršena anestezija narkotičkog djelovanja iz koje se više nisi sposoban vlastoručno izvući.

Trudnici iz zagrebačke periferije koja pita za kusur oko stolova Cvjetnog trga to najčešće neću zamjeriti, ali hoću gradu i državi koja joj je tu narkozu priuštila. Očito da je jedini preostali hrvatski izazov gdje još postoje ljudi kod kojih nije potrošen kredit za žicanje. A oni će rekordno nestati u sveopćoj maniji od pet kuna.

Dati pet kuna ili investirati pet kuna? Razlika koju još dugo nećemo shvatiti bez obzira na broj znamenaka.

(Prenosimo s tportala).

Još tekstova ovog autora:

• Šibeniče, dobro jutro
• Nacija, tradicija, vjera, brak, nogomet, pas, mater

> Svi tekstovi ovog autora