Bitka pet dvoboja

Lako je biti strog do iznemoglosti prema Peteru Jacksonu i njegovoj trodijelnoj adaptaciji Tolkienova Hobita. Od britkog, čitkog klasika dječje književnosti nastao je Frankensteinov (da ne kažem Morgothov) monstrum za čije gledanje, čak i u kraćoj kino-varijanti, treba više vremena nego za čitanje same knjige. No ako već i odlučite pogledati produljenu inačicu filma (što se kod ovog serijala uvijek preporuča, jer iz verzije za kina Jackson često izbaci ono Tolkienu najmilije), onda biste baš mogli pogledati i dodatke, a iz njih ćete saznati za nove monstruoznosti.

 

Vidjet ćete tako priliku u kojoj Jackson, mrtav umoran i izvaljen na trosjedu, pregledava pokusna animiranja Smauga prikazanog kako ga je Tolkien prikazao (s prednjim i stražnjim nogama, kao i krilima), pa zaključuje da su i on i cijela tvrtka Weta Digital precrknuti da animiraju šest udova u svakom kadru. Stoga odlučuje spojiti krila s prednjim udovima – i nitko da bi riječi zucnuo.

Završni dio priče koju je studio razvukao u trilogiju iz posve pohlepnih razloga daje Peteru Jacksonu i ekipi priliku da vrate autorsku kontrolu nad idejama i temama koje su zaista htjeli ispripovijedati

 

Ni John Howe, ni Alan Lee, dugogodišnji profinjeni ilustratori Tolkienovih djela, pa ni Philippa Boyens i Fran Walsh, koscenaristice ovih filmova i stvarne nositeljice autorove baklje. Kao i golema većina ostalih elemenata dizajna ove trilogije – od Thorinove brade, preko Beornova doma, do dvorova Vilinkralja – ambijenti trilogije Hobit otvoreno prkose opisima koje je sâm autor dao u svojemu djelu, iako su na njima radili ljudi koji Tolkiena poznaju bolje nego svi mi. Ovi filmovi nisu vjerni predlošku ni opsegom, ni prikazom, dakle. Čime su mu, onda, vjerni?

 

Začudo, ustrajavanjem na vjernosti ideji.

 

Trilogija Hobit nije skočila sa stranica knjige na veliko platno neoskvrnuta poput Palade Atene. Ne, nju su oblikovali orkovski elementi poput vlasništva nad autorskim pravima (držao ih je MGM, u stečaju), manjka vremena (Jackson je imao suludo kratku pretprodukciju nakon što je Guillermo del Toro napustio redateljsko mjesto zbog, je li, otegnutog trajanja stečaja) i čistog komercijalnog interesa studija (zašto imati dva filma kad se može imati tri). Sve je to djelovalo poput Sauronova izrugivanja priči o ekranizaciji Gospodaru prstenova.

 

Sjetimo se, kad su se potkraj devedesetih Jackson i Walsh domogli prava na Tolkienovo kapitalno djelo, stekli su ih kao prava na jedan film, i to u produkciji Harveyja Weinsteina, naspram čije pretile beskrupuloznosti Jabba Hutt djeluje kao anorektičan supermodel. Zatim su pokušali proširiti priliku da snime ljubljeni LOTR kao dva filma kroz ponude drugim studijima, ali nijedan se nije htio izložiti riziku snimanja drugog ako prvi podbaci, sve dok Bob Shaye iz studija New Line – posljednji kojem je projekt bio predstavljen, ni manje ni više – nije rekao one zaista povijesne riječi: “Tri su knjige, zašto ne bi bila i tri filma?”

Sažetiji i koherentniji od ijednog Jacksonova dosadašnjeg posjeta Međuzemlju, ovo je najbolji od tri filma o Bilbu Bagginsu već samo zbog činjenice da najtočnije prati izvorni motiv svojeg nastanka

 

Tako smo dobili filmsku trilogiju Gospodara prstenova, doduše s krajem drugog filma tamo gdje je prvi trebao završiti. Nakon što su prošli mnogi Oscari i stečajne nagodbe, prava na djelo od kojeg je sve počelo napokon su postala dostupna: ali kad su s odlaskom del Tora Jackson i suurotnici dobili priliku ispripovijedati Hobita u dva filma – što ova građa i više nego zaslužuje, gledano kroz prizmu LOTR-a – produkcijski studio (Warner, konkretno) natjerao ih je da od dva mudro oblikovana, pretkazanjem bremenita filma naprave tri, pregolema i prenapuhana. A to se nije dogodilo u razumnom roku, nego dobrano nakon završetka glavnog snimanja, te je film u jeku postprodukcije morao dodati mjesece snimanja da stvori materijal za srednji nastavak.

 

Nije čudno, nimalo, da je Jackson bio krepan umoran na kraju postprodukcije Smaugove pustoši, filma kojeg nikad nije namjeravao snimiti i koji nikad nije smio ugledati svjetlost dana kao zasebna cjelina. Ta po mnogočemu najgora adaptacija Tolkiena trudila se količinom zbivanja prikriti činjenicu da nema ni kraja ni početka, što joj je uglavnom i uspjelo.

 

Sada stižemo do početka kraja, pa imajte strpljenja. Da, Bard u početku Bitke Pet vojski ima svoj ogled sa Smaugom. To nije trebao biti ni završni ni uvodni dio ijednog filma, ali nekom srećom (a sreća je, iz iskustva Gandalfa, Obi-Wana i te ekipe, ionako plod zasluge) funkcionira kao fenomenalna početna sekvenca ovog filma. Peter Jackson oduvijek voli filmove o Jamesu Bondu: Bitka Pet vojski omogućuje mu da barem jedan od šest filmova o Međuzemlju (ako ne računamo uvod Dvije kule) otpočne rasnim primjerom filmske akcije.

 

Nema drugog filma koji bi se u današnje vrijeme usudio ubiti lik megapopularnog Benedicta Cumberbatcha već u prvih deset minuta: novom Hobitu to je, pak, najbolja preporuka. Sažetiji i koherentniji od ijednog Jacksonova dosadašnjeg posjeta Međuzemlju, ovo je najbolji od tri filma o Bilbu Bagginsu već samo zbog činjenice da najtočnije prati izvorni motiv svojeg nastanka.

 

Već drugi dvoboj filma jasno ga razlaže. Iako je sâm podzaplet s Gandalfovim odlaskom u Dol Guldur nužno izgubio misterioznost i urgentnost razvlačenjem kroz tri filma, dolazak Bijelog vijeća na obračun s Nekromantom točno je onakav prizor zbog kakvih ove ekranizacije imaju svoj razlog postojanja. Tolkien ga nikad nije izravno opisao u svojim knjigama, ali dao je dovoljno naznaka za cjelovitu adaptaciju – koju i dobivamo, u spektakularnoj vizualizaciji koja, začudo, čak uspijeva vizualno objasniti da je Sauron prognan na krajnji istok Međuzemlja. Za redatelja koji inače redovito brka strane svijeta ovo je pozamašan uspjeh.

Kako ne bi izravno konkurirao bitkama kojima završava “Povratak kralja”, Jackson mudro prebacuje težište na dvoboje koji se vode prije i tijekom naslovne bitke: najteži od njih onaj je koji se vodi u Thorinu samom

 

Treći je dvoboj umnogome zanimljiviji od ijednog oružanog u filmu. Vodi ga Thorin Hrastoštit sâm sa sobom, kad se pred vratima Pustogore okupe vojske Vilenjaka, Ljudi i Patuljaka željnih udjela u nesagledivome blagu zaostalom za Smaugom. (Forbes je procijenio najmoćnijeg zmaja Trećeg doba Međuzemlja najbogatijim likom u povijesti fikcije; ostavinske zavade vodile su se i s mnogo manjim povodom.) Thorin se nećka bi li jednostavno zapečatio svoje dveri i prepustio izvanjski svijet vihoru rata, ili se hrabro uključio u boj, kao nekoć pred dverima Morije.

 

Motiv je uvelike sličan onome koji je u prethodnome filmu vodio vilinkralja Thranduila – motiv odabira između izolacionizma i suosjećajnosti koji tvori velik dio Tolkienovih preokupacija. Ovdje je dodatno spregnut s temom koja je također intrigirala Tolkiena zbog svoje stalne prisutnosti u tekstovima ranog srednjeg vijeka, stalnog izvora njegova nadahnuća: temom zmajske bolesti.

 

Što je to u zlatu što stvara pohlepu i ubija suosjećanje? Tolkien je smatrao da se doslovce radi o bolesti, i to s ontološkim uzrokom. Smaug je, kao posljednji zmaj, bio idealno utjelovljenje onih 0,0001% koji drže većinu bogatstva svijeta, ali i fundamentalno netko i nešto drugo. Kada Thorin kao baštinik tog blaga oboli od zmajske bolesti, tema se prenosi na njega, za kojega znamo da je sposoban za empatiju i nesebičnost, čak i junaštvo. S jedne strane borbe za prevagu nad njegovom dušom leži nesagledivo zlato: što je protuteža?

Ispostavlja se da ova trilogija razrađuje Tolkienove teme zmajske bolesti – pohlepe i bešćutnosti, svega onoga što zaista mori svijet u kojem živimo – iscrpnije nego što je sâm autor u svojoj dječjoj knjizi mogao

 

Jedan maleni Hobit.

 

Bitka Pet vojski upravo ingeniozno razrađuje ovaj motiv, inače uvelike pritajen u izvorniku, kroz nekoliko mudro osmišljenih i vrsno odglumljenih trenutaka između Thorina i Bilba. Ako je kušnja Prstena bila kušnja moći, kušnja zlata je kušnja pohlepe: ova Jacksonova adaptacija zbog nje dobiva svoj razlog postojanja u ovolikom obujmu, jer je u njoj razvila motiv koji u knjigu Hobit nije stao. Gandalfove riječi izgovorene u Rivendellu u prvome filmu sada prerastaju u djela, a Bilbo u ovome filmu napokon zaslužuje naziv naslovnog protagonista.

 

Preostala dva dvoboja tvore okosnicu kulminacije filma: sukobi s Azogom, odnosno Bolgom, antagonistima tako nespretno uvedenim u radnju kroz prva dva nastavka. Nekoliko redaka iz knjige pružaju Jacksonu mogućnost da prikaže nešto što nije mogao još od kraja Prstenove družine – smrt protagonista. No dok je ondje imao jednu, ovdje mu priča daje tri. I ne zvao se on Peter Jackson ako iz njih neće izmusti i posljednju trunku kako akcije, tako i patosa.

 

Koliko god ti prizori dugi i razrađeni bili, oni mu bar pružaju mogućnost da radi ono što najbolje zna – isprepliće više povezanih, a lokacijski izmještenih zbivanja u dugu sekvencu.

 

Iako iz očitih razloga ova ne može (i ne želi) parirati kulminaciji Povratka kralja, umnogome je najbravuroznije režiran dio ove filmske trilogije, te dobrodošao odmak od potencijalnog ponavljanja situacija iz bitaka na Pelennorskim poljima i pred Crnim dverima: naslovna Bitka Pet vojski stalno je u drugom planu dvoboja vođenih na Gavranbrijegu ponad nje.

 

Jackson čak ima dovoljno osjećaja za tempo i ritam da, kad vihor prohuji, pruži dvojici preživjelih protagonista trenutak da sjednu, i zagledaju se u prazno, i pripale duhan, baš kao pravi ratni veterani. Za Martina Freemana i naročito Sir Iana McKellena to je umnogome krunski trenutak uloga koje su im presudno obilježile karijeru.

 

Ne, Bitka Pet vojski nema vremena (barem u kino-verziji) zaista zaokružiti svoju priču: nećemo, tako, saznati čak ni što je bilo sa zlatom oko kojeg se cijela radnja vrtjela, kao ni sudbine bitnih likova poput Barda i Daina. To bi u svakom drugom filmu bio krunski promašaj dramaturgije, razlog apsolutnog raspada cijele priče. Ovdje, začudo, to nije slučaj. Zašto?

Nakon desetljeća i pol provedenih u Jacksonovu Međuzemlju, putovanje završava dosad najbolje strukturiranim filmom, najvjernijim ideji vodilji. Usprkos svim greškama u koracima, rastanak s Hobitima i družinom ne može ne biti sjetan

 

I opet zato što film ostaje do kraja vjeran ideji.

 

Za razliku od beskrajno razvučene završnice Povratka kralja u koju nije čak uspio uvrstiti glavnu temu što sjetno struji kroz posljednje, šture stranice Tolkienova djela – prolaska ere Vilenjaka i kraja čarolije u Međuzemlju, koje se time pretvara u ovaj običan, ljudski, naš svijet – svršetak Hobita ujedno je vjeran knjizi i motivski posve dosljedan svemu onome o čemu je film zaista pričao.

 

Ne, čak ni Shire, kao idealni dom, nije savršen, nije posve imun na pohlepu: Lobelia Sackville-Baggins samo je Smaug iz našeg sokaka. Ali dokle god ima onih koji će u mogućnosti da iz malenoga žira izraste veliki hrast vidjeti više ljepote nego u golemim dvoranama krcatim zlatom, dotle na ovome svijetu ima dobrote, dobrote za koju se valja boriti.

 

Čak i rastegnuta na tri filma iz isključivo zmajskih razloga, trilogija Hobit Petera Jacksona završava tom izuzetno pogođenom notom: ne kao monstrum, nego kao ono dobroćudno, maleno stvorenje čije ime nosi.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora