Slamanje Nesalomljivog

Morala je to biti epska oklada u Vili Brangelina: tko će snimiti potresniji, dojmljiviji, epskiji film o Drugom svjetskom ratu? Brad se odlučio za Fury – kao što smo vidjeli, odista furiozan film o tenkovskim bitkama na samome kraju sukoba, kronološki smješten u svega nekoliko dana, dramaturški utemeljen na odnosima unutar posade naslovnog tenka.

 

Angelina se, pak, odlučila za biografski film o Louisu Zamperiniju – istinitu priču koja je dulje od pola stoljeća fascinirala Hollywood; Tony Curtis je htio da to bude njegov sljedeći projekt još nakon Spartaka. Ipak, nitko nije našao načina da uobliči Zamperinijevu priču sve do biografske knjige Nesalomljivi Laure Hillenbrand iz 2010. Kad ju je pročitala, novopečena redateljica najčudnijeg bosanskog filma svih vremena, djela U zemlji krvi i meda, našla je svoj sljedeći predložak.

Hollywood već više od pola stoljeća pokušava prenijeti fascinantnu životnu priču Louisa Zamperinija na film. Huligan, Olimpijac, vojnik, brodolomac, logoraš, PTSP-ovac i napokon propovjednik: koji je od njih pravi Nesalomljivi?

 

Problem sa Zamperinijevom pričom cijelo je ovo vrijeme ležao u njezinoj iznimnoj mozaičnosti. Taj sin talijanskih doseljenika u Kaliforniju, rođen 1917., bio je, redom, maloljetni delinkvent, olimpijski atletičar, član posade bombardera B-24 na pacifičkom ratištu, brodolomac koji je preživio 47 dana u čamcu za spašavanje, ratni zarobljenik pod jednim od najzloglasnijih japanskih zapovjednika logora, teški PTSP-jevac koji se odao alkoholu, te, nakon susreta s evangeličkim propovjednikom Billyjem Grahamom, gorljivi zagovornik vjere koji je do kraja promicao poruku praštanja.

 

Složit ćete se da tu ima filma: pitch u jednoj rečenici glasio bi “od propalice do propovjednika”. Samo, ma koliko osnovna putanja lika bila jasna, epizodičnost Zamperinijeva života onemogućuje lako strukturiranje djela, ma koliko epski mu razmjeri bili.

 

Kroz dvije se epizode cijele te sage početak i kraj “Louiejeve” priče briljantno prelamaju, doduše. Obje su vezane uz Olimpijadu. Prva se zbila 1936. u Berlinu, kad se Zamperini uzverao na jarbol i ukrao Hitlerovu osobnu zastavu. Druga se zbila 1998. u Naganu, kad je Zamperini protrčao s olimpijskim plamenom pokraj lokacije logora gdje su ga držali i pozvao Mutsuhira Watanebea, svojega nekadašnjeg tamničara, da se susretnu i izmire; Watanabe je taj poziv odbio.

Cijeli problem pripovijedanja ovako raznorodne priče je u strukturi koja će se odabrati. Usprkos najelitnijem dostupnom timu scenarista, glavni problem “Nesalomljivog” leži upravo u tim odabirima

 

Sve što treba znati o huliganu Louieju, atletičaru Louieju, logorašu Louieju i vjerniku Louieju moglo se doznati iz te dvije situacije – ali to nije bio film koji je Angelina Jolie htjela snimiti. Scenarij, s potpisom cijele ergele najboljih pera Hollywooda (William Nicholson, Richard LaGravenese, te Joel i Ethan Coen), čak u cijelosti izostavlja epizodu s Hitlerovom zastavom.

 

Forma dramaturgije tu je u cijelosti orijentirana na Drugi svjetski rat: sve što se zbilo kasnije ukratko je prepričano u telopima na kraju priče, toj staroj uzdanici scenarista koji nisu u stanju pokretnom slikom reći sve što su trebali. Unutar ratnih prizora, pak, dobivamo dva podugačka flashbacka, ne bi li nam retrospekcija omogućila da uhvatimo korak s mladim bombarderom u bombarderu: s članom posade odgovornim za bacanje bombi u letjelici koja nosi bombe.

 

Uvodni kadar filma obećava da bi Jolie mogla imati boljeg senzibiliteta za vizualizaciju svoje građe od onoga koji će potom iskazati. Kada iz rajskog prizora jutarnjeg neba prema nama nahrupi eskadrila B-24 Liberatora, isprva su sićušni poput mušica, a zatim gromoglasni u svojoj ubojitoj čeličnoj silini. Nebeski mir i ratna razornost, nježnost oblaka i grubost čovjeka, sve je to sadržano u prizoru koji dobrim dijelom odražava prijelomnice teme.

Umjesto situacija koje su se dogodile Zamperiniju i samo Zamperiniju, film kao da je u cijelosti sastavljen od situacija koje su se dogodile drugim likovima u drugim, boljim filmovima

 

A onda se, već u prvom montažnom rezu, zatječemo u punom danjem svjetlu; sunce je u zenitu, priča je sada i ovdje, a sva će vizualna metaforika ubuduće izostati. Nastupa izvrsno režirana sekvenca zračne borbe puna gotovo potpuno uvjerljivih vizualnih efekata, a dok mladići u uniformama siju smrt i sami je kusaju, nemate se vremena upitati koliko je ovo važan trenutak za životnu priču Louisa Zamperinija.

 

Jer “Zamp”, kako su suborci zgodno prozvali našega protagonista, živ će se vratiti iz ove misije: Coenovi, navodno odgovorni za snimljenu inačicu scenarija, iskoristit će dugi povratni let za prvi od dva flashbacka, kronološki raniji, s najumivenijim mogućim opisom Louijevog djetinjeg upadanja u kvar.

 

Dotična sekvenca uključuje birane scene poput one u kojoj mjesni policajac dobrog srca vodi Louija kući s objašnjenjem da ga neće strpati u popravni dom samo zato što su njegovi roditelji iznimno cijenjeni u zajednici: čini se da bi prvoj generaciji Italoamerikanaca (koji, je li, nisu ni znali engleski) takav stav WASP-ova bio poprilična novost. Saznajemo i da je Louie išao u crkvu, ali nije pazio na propovijedima, te da je otkrio svoje trkačko umijeće na umnogome banalniji način nego, recimo, Forrest Gump.

Angelina Jolie režira nemjerljivo bolje nego u svom prvijencu: ipak, ma koliko joj srce bilo uz protagonista, ona zaboravlja pričati zaista njegovu priču. “Neslomljivi” je tek film o načinu na koji ga se poima

 

B-24 se pri slijetanju ošteti, pa u sljedećoj misiji doživi kvar zbog kojeg padne u ocean. Jolie koristi trenutak padanja za drugu retrospekcijsku sekvencu, onu s Olimpijadom. Dok prva nije imala nikakvog očitijeg utemeljenja u radnji, ovdje barem možemo dobrohotno zaključiti da se Zamp prisjeća svojeg najvećeg uspjeha u trenutku suočavanja sa smrću. Ali i opet nemamo zastave, najvećeg “Eto ti ga na” koje je on u životu uputio Silama osovine – samo brzo otrčanog završnog kruga u utrci koja mu, u konačnici, nije donijela medalju.

 

Način na koji Jolie režira ovaj prizor – paralelno prateći samu utrku i reakcije ljudi koji je kod kuće prate na radiju (uključujući oca i majku, te policajca dobrog srca) – napokon otkriva što je njoj na pameti kada pripovijeda ovu priču. Je li moguće da se vojnik koji iščekuje smrt u vlastitu sjećanju prisjeća prizora s drugog kraja svijeta, koje nije mogao vidjeti?

 

Ne: možda je tijekom fantastično istrčanog kruga imao pred očima i oca i majku i policajca dobrog srca, ali Jolie ne zanima što je tada bilo unutar Zamperinija. Zanima je kako su ljudi reagirali na njega.

 

Taj odmak od lika o kojemu bi trebala pričati na percepciju lika od strane trećih osoba uvjetovat će četiri duge, nesnosno duge cjeline koje u ostatku filma slijede. Više nismo unutar Louijevih sjećanja: ni kad pluta beskrajnom pacifičkom pučinom, ni dok biva mučen i ispitivan u ratnom zarobljeništvu, ni nakon što dođe u sâm Japan i smjesta postane omiljena Watanabeova meta, pa ni nakon što dobije premještaj u pakleno tovarište ugljena, više ni na trenutak ne ulazimo u Zamperinijeve misli.

 

Orkansko nevrijeme tijekom brodolomačke sekvence kad Louie, uvjeren da mu se bliži smrt, obećava posvetiti ostatak života Bogu ako ga poštedi, ujedno je i jedini, posve letimični uvid u ono što se zbiva u njegovoj nutrini.

 

Sve ostalo je prikazano djelima: a premda su ta djela neprijeporno iskazi izvanredne hrabrosti i upornosti (uvijek ljudske, nikad nadljudske), ona nas ostavljaju neobično hladnima, jer zapravo ne znamo što se u samome Zampu cijelo vrijeme zbiva. Što ga drži? Prkos? Puka prekaljenost “Najvećeg naraštaja”, kako će Amerikanci poslije prozvati njegovu generaciju? Ili pak vjera? Ne znamo. “Treba pokazati, a ne kazati”, glasi jedan od osnovnih scenarističkih diktuma; no kad je o scenarističkom i redateljskom pristupu u Nesalomljivom riječ, malo logosa dobro bi došlo.

 

Britanski glumac Jack O’Connell u naslovnoj ulozi pritom radi što može od tako fascinantnog, a opet tako plošno napisanog lika; njegov iskusniji kolega Domnhall Gleeson ostavlja jednako jak, ako ne i jači dojam dok ga ima u filmu, ali nestaje otprilike na sredini. Japanska pop-zvijezda Miyavi kao Watanabe može samo prizvati u sjećanje nemjerljivo plastičniji portret sličnog lika koji je Takeshi Kitano dao u filmu Sretan Božić, gospodine Lawrence.

 

I tu se razotkriva taj drugi ključni problem Nesalomljivog: da, sve ono što Jolie ovdje donosi već smo vidjeli u drugim, boljim filmovima, od Vatrenih kočija do Zastava naših otaca. Oni raniji pritom su imali i bolju, nemjerljivo bolju glazbu od dobre, ali uvelike anonimne partiture koju ovdje piše vrlo marljivi Alexandre Desplat, a i bili su snimljeni na filmu, što Roger Deakins ovdje ne uspijeva replicirati u digitalnom obliku, ma koliki majstor bio.

“Treba pokazati, a ne kazati”, glasi jedan od osnovnih scenarističkih diktuma; no kad je o scenarističkom i redateljskom pristupu u “Nesalomljivom” riječ, malo logosa dobro bi došlo

 

Jedina specifičnost Nesalomljivog u odnosu na prethodnike sadržana je u evangeličkom dijelu Zamperinijeve biografije – znate, onom koji film odlučuje pomesti pod tepih. Shvativši, valjda, da su evangelici u stanju donijeti značajnu zaradu otvoreno prokršćanskim naslovima, Jolie je naposljetku u marketinški identitet filma unijela eksplicitnu religijsku ikonografiju kakve se u samome djelu klonila.

 

Američki poster Nesalomljivog prikazuje siluetu muškarca golog do pojasa raširenih ruku pod teškom drvenom gredom: iako je riječ o odista prijelomnom podvigu Zamperinija u filmu, motivska sličnost s Kristovom Pasijom ne može škoditi.

 

Za razliku od filma U zemlji krvi i meda, u Nesalomljivom nema nijednog izrazito lošeg dijela; ima samo nedostatka pripovjedačke domišljatosti, što je problem koji muči i znatno iskusnije redatelje nego što je Jolie. Manje dojmljiv kao konačni prikaz životnog puta Louisa Zamperinija, ali svakako važan kao nagovor na upoznavanje s njegovom biografijom, Nesalomljivi se ne uspijeva slomiti čak ni pod težinom svih polovičnih i problematičnih odluka kojima je sročen. A njegov se naslovni lik u stvarnome životu pokazao dovoljno nesalomljivim da dočeka vidjeti i radnu verziju filma: umro je ne na Pacifiku, ne u logoru, ne od PTSP-a, nego tek 2. srpnja 2014.

 

Dakle, žao mi je, Brad: Angelina je ovaj put ipak pobijedila. Nego, a da se idući put kladite oko malo manje pretencioznih tema? Bili ste, napokon, preslatki kao gospodin i gospođa Smith.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora