novinarstvo s potpisom
Ne bih odmah, u prvoj rečenici, mogao iskazati neki negativan stav prema novinskoj ”kulturnoj rubrici” jer sam svjestan njenih zasluga u ”afirmiranju duhovnih vrijednosti”; ali mogu u drugoj: tzv. kulturna rubrika je i sama protivnik kulture. Kulturna rubrika je selektivni dnevni registar događaja. Po tome se bitno ne razlikuje od drugih novinskih rubrika, premda se na izraženiji način lažno zalaže za ”konstantne vrijednosti”, koje neprekidno mora iznevjeravati jer se zalaže za ”dnevnost”, a time i prolaznost kao osnovno obilježje sveg žurnalizma.
Dovoljno je, ako ne i previše, pogledati samo jedno godište nekog lista ili revije za kulturu i umjetnost, pa da nam relativizam njenih vrijednosti postane bjelodanim. Njena, pak, selektivnost objašnjava se ”kulturnom politikom”, koja uvijek stoji u određenom odnosu spram politike kao vladajuće ideologije: ideje i djela razvrstavaju se na ”poželjna i nepoželjna”, a s tim u skladu njihovi se zastupnici slave ili podcjenjuju. Sukladna s politikom svog izdavača, financijera ili političke institucije, kulturna rubrika ne samo da vrši selekciju u skladu s voljom svoga stvarnog gospodara, već ne može ostvariti ni svoju proklamiranu autonomnost: ona je upregnuta u dnevni smisao koji je smisao što ga određuje financijski pokrovitelj njezinih novina, bez obzira na to je li u pitanju list koji ovisi o subvenciji ili tiražu.
Ona je pritajen zaštitnik određenih interesa i, u krajnjoj konzekvenciji, uvijek je podređena tim interesima. Zato nije nikakvo čudo što razni komentari, koje svakodnevno susrećemo u ovakvim rubrikama, odišu neprikosnovenom nadmenošću i neprikrivenom agresivnošću, jer se oslanjaju na ”pouzdane kriterije” onih čije privilegije ili interese zastupaju.
U totalitarnim sistemima ovakvi komesari smisla određivali su koji su poželjni, a koji nepoželjni autori, tako da je formirana i jedna posebna ”sorta” intelektualaca, koji su kao partijski cenzori i medijski glasnogovornici nanijeli najviše nevolje upravo onim ljudima iz čije su sredine i potekli. Kulturi su, da parafraziram Adorna, nanijeli više štete oni koji su se gradili da je zastupaju, nego oni koji su je ignorirali ili prezirali. Nije, uostalom, slučajno da razne redakcije dnevnih i nedjeljnih listova vrve od literarnih šeprtlja, bivših aktivista i ”stasalih” novinara koji su pokazali ”afinitet prema kulturi”. Uglibljeni u uobičajenu žurnalističku neprincipijelnost, oni ”prate kulturna zbivanja” s neutralnošću i ravnodušnošću revnosnih službenika, čija se briga i blagonaklonost pred svakom ”sumnjivom pojavom” začas izobliči u goropadno nasrtanje onih koji su oduvijek mrzili svaku duhovnu vrijednost jer joj nisu niti pripadali. Za takve je kultura vašar taštine, sajam bezvrijednog u kome se sve izlaže i sve je na prodaju.
Relativizam novina učinio je da pisac i njegovo djelo postanu puka vijest, ništa drugo. Ako, pak, poneki odoli navadi žurnalističkog shematizma, onda upada u nezgodu da nije dobar ni novinarima ni piscima, jer ga i jedni i drugi smatraju tek napola svojim, pošto takav ne zastupa i ne sprovodi ”politiku” redakcije, a ne doseže ni samostalnost literate. Zato su njegove dobre namjere sputane ne njegovom voljom, nego zadatošću posla kojim se bavi. On (ili ona) uvijek piše po narudžbi jer je ovisan o svom naručiocu: on trguje svojim talentom dnevnog pisca, talentom koji mu omogućava da vještije proda ”ideju dana”.
I za takvog je umjetnik javna činjenica. Novinar smatra da može da raspolaže ne samo autorovim djelom, već da je čak i njegova privatnost samo informacija, upotrebljiva vijest kojom može zabavljati zainteresiranu javnost. Otuda u kulturnoj rubrici nerijetko nailazimo na sofisticirane salonske intrige, pikanterije i skandale, koji su, za razliku od starinskih šaputanja, sada u visokotiražnom tisku postali ”demokratizirani”, što samo pokazuje da je pozicija autora do kraja ogoljena, da je on potpuno izložen i nezaštićen. Umjetnik je, novinstvo to samo potvrđuje, javni zabavljač koji nema načina da odbrani svoj integritet. On, doduše, na takvu poziciju pristaje prirodom svoje djelatnosti, premda s nadom da ga djelo može zaštititi od svakojakih uznemirenja koja zadiru u njegovu privatnost. Nadao se da je javna ličnost odgovorna isključivo za svoj javni čin, a zaboravio da je upravo svojim činom postao zanimljiv kao privatna osoba.
Otuda nije rijetkost da su kulturne rubrike prepune pisama iz zaostavštine, namjenski pisanih dnevnika, sjećanja i intervjua s poznatim stvaraocima, što sve zajedno ima da služi osvjetljenju neke stvaralačke individualnosti, a u osnovi pripomaže potiskivanju njihovog djela: umjesto temeljnog uvida u opus, nudi se površna ispovijest na osnovu koje čitatelj donosi olake sudove i o autoru i o njegovom djelu. Iako katkad intervjui i njima slični tekstovi mogu biti i djelomična nadopuna ili dodatna informacija o autorovom opusu, on je ipak rekao svoje u svojim djelima, a ne u svojim verbalnih istupima.
U ovakvim tekstovima traga se za pikanterijama i bizarnostima, za paušalnim ocjenama i olakim zaključcima. Onaj koji ih objavljuje nada se da će tako ponuditi čitateljima neku senzacionalnu novost. Kopanje po zdravstvenim biltenima, uspomenama površnih poznanika i zaturenim papirima slavnih autora odlika je provincijalnog mentaliteta, koji pod izgovorom da se zalaže za kulturno-povijesnu istinu ili za biografsku metodu u izučavanju čijeg djela sve iznosi na vidjelo jer mu ništa nije sveto, pa ni ono za što se navodno bori, pošto u toj borbi autora izlaže pogledu javnosti mimo njegove volje, a sve zarad neke svoje mutne pobjede.
Zato je prava muka za člankopisce kada autor izmakne oku javnosti: koliko je samo uzbuđenja bilo zbog pseudonima B. Travena, koliko nemira i ljutnje zbog nepristupačnosti J. D. Salingera… Ali, interes za ličnost autora i nije potekao iz jedne novinske rubrike, nego ga je, više, poticao njezin pokrovitelj i, najviše, sam autor kao vlastiti menadžer, sve u nadi da će interes za njegovu ličnost rezultirati interesom za njegovo djelo. Tako se desi da autor postane slavniji od svoga djela, ili pak da i nije toliko slavan po djelu koliko po govoru o djelu.
Svjestan te činjenice, autor se i sam počinje pojavljivati kao suradnik kulturne rubrike, što je prije znak njegove potrebe za brzom zaradom i publicitetom, nego potrebe za intelektualnim angažmanom na koji se poziva. Postajući glasom mjerodavne javnosti, on postaje ovisnim o javnosti kojoj se obraća. Od toga trenutka pisac očekuje da njegovo stanovište, čak i kada je prividno iznenađujuće, bude dobrodošlo, što ga nagoni na pojednostavljen izraz i prihvatljiv stav, na kompromis prerušen u dopadljivu literarnu formu. Upuštajući se u potjeru za dnevnim značenjem, pisac pristaje da i sam ima dnevni značaj, što ne mora biti pogubno po njegovo djelo ukoliko ono nije iscrpljeno u ovakvoj vrsti angažmana. Oni oprezniji (ili kolebljiviji?) zaviruju u kulturnu rubriku provjeravajući da li ih u kakvom tekstu tkogod spominje.
Razne novinske recenzije i prikazi ponekad su jedva nešto uvjerljivije od poruka izdavača o istom djelu, pri čemu dobroćudni čitalac ne može da se oslobodi prisjećanja na plaćene predgovore i recenzije u periodici s početka XX. vijeka, bilo da je riječ o neobuzdanom hvalisanju ili za izdavača još poželjnijem, namjernom izazivanju skandala i afere o kojoj se naokolo bruji. Kulturna rubrika tako počinje da proizvodi autora. Učestalim isticanjem nečijeg imena i djela ona vrši presiju na javno mnijenje, propagirajući naročito one za koje smatra da su njeni najbolji lokalni ili nacionalni predstavnici.
Takvim terorizmom vladajuće mišljenje uvijek daje prednost onim autorima i temama koje smatra za svoje prave predstavnike i zastupnike, a pri tome se ne libi ni da i kakvo palanačko piskaralo promovira u doduše nedovoljno priznatu, ali svakako svjetsku veličinu. Premda ovakva bahatost, koju najčešće prati argumentaciona ispraznost i pompoznost ”preloma”, kod upućenih svjedoka izaziva gađenje ili sažaljenje, svaki urednik se njome ponosi jer smatra da se tako dodvorio svojim pokroviteljima i naredbodavcima, a da je istovremeno izvršio plemenitu prosvjetiteljsku misiju doprinoseći razumijevanju pravih vrijednosti.
Za ovakvoga je prava vrijednost uvjetna vrijednost koja se može upotrijebiti u trenutnom kulturnom pragmatizmu, čime kritičko mišljenje definitivno ustupa mjesto praćenju pomodnih trendova, a svaki temeljni uvid iščezava pred navalom atraktivnih, poželjnih informacija. Potonjem ide na ruku i gubitak parametara u ovom dobu relativizma: dok je tradicija počesto olako odbacivala mnoga nova nastojanja, naše vrijeme, iz straha od promašaja, brzopleto prihvata svaku ekscentričnu ludoriju. Moment njene pomodnosti je paralelan s njenom željom za kurentnošću. I za kulturnu rubriku sva je kultura objekt potrošnje.
Nametanje stava i sugeriranje izbora pokazuje da se u kulturnoj rubrici posredstvom umjetnosti nadasve želi naturiti jedan način mišljenja kojim se veličaju privilegirane kulturne i društvene vrijednosti. Stoga sav njen govor o kulturi nije ništa spram onoga što se takvim govorom prešuti, bilo da je riječ o utajenim vrijednostima, bilo da je riječ o nasilju i barbarluku iz kojih je ponikla i koje nevješto nastoji prikriti.
Ono što takva dnevna rubrika favorizira uvijek mora izazvati nevjericu, ne zato što je u njoj sve laž, već zato što je u njoj sve svedeno na nivo prividne vrijednosti i istine. U njoj se ujedno svoj kulturi nameće neželjeni status izoliranog područja, zbog nastojanja da se kao pouzdan svjedok, sudac i usmjerivač postavi čak iznad same kulture. Što sama umjetnost ne haje za takvo uvjerenje, opovrgavajući ga svojim slobodnim razvojem, kulturnoj rubrici ne može mnogo nauditi. Ona će lako apsorbirati u sebe i ono što je negira. Uostalom, zar i ovaj tekst njoj ne bi pripadao?