Čitate li srpske pisce? (1)

Ovo pitanje se danas može postaviti svakom čitatelju u onim krajevima u kojima su u doba ratova na tlu bivše Jugoslavije harale srpske paravojne jedinice.

Slično pitanje se može, nažalost, postaviti u mnogim krajevima naše otužne planete: čitaju li u Pakistanu indijske pisce, u Izraelu palestinske, u Iranu američke…?

Sada, kada su ratna neprijateljstva na prostorima bivše Jugoslavije utihnula počinje i razmjena na nivou kulture. Došlo je vrijeme mira, vrijeme kada sve “na onoj strani” ne treba smatrati neprijateljskim. Na sve strane se čuju srpske rok-grupe i narodnjaci, na televiziji se gledaju srpski filmovi, svi odreda su igrali, i Žikina dinastija, i serija Policajac sa Petlovog brda, a nikog ne bi čudilo da se iz nostalgičarskih razloga pojavi i film Ljubav i moda (“Moda Marjanova” – napisa davno jedan beogradski kritičar), ali pisci… S njima ide teže.

Iz mnogo razloga. Najprije iz praktičnih, jer su novonastale države nametnule knjizi teške carinske i poreske obaveze, potom zbog sve očitijeg jezičkog udaljavanja, a onda i sve skale kompleksnih kulturoloških i političkih problema.

U Slovu je Ime i Zakon i Identitet, sve je u Slovu. A mnogi majstori slova su i sami bili promotori jedne nasilne politike. Zato je odgovor na pitanje koje je ovdje postavljeno uvjetovan stavom prema korpusu “neprijateljske”, u ovom slučaju srpske kulture.

Četiri moguća stava: “Volim sve srpsko, osim velikosrpske politike”; “Velikosrpska politika izlazi iz “svega” srpskog, iz biti srpske (ne)kulture”; “Nisam Srbin, i ništa mi srpsko ne može biti blisko”; “Ništa ja protiv njih nisam imao, ali vidi što su nam učinili…”.

Očekujem da je konačni odgovor najčešće negativan, da čak prerasta u rezolutan stav: “Ništa s neprijateljem”; “Njihova književna udruga je sve i smislila”; “Njihovi pisci i primitivci se ne razlikuju”; “Pisci im i nisu pisci”; “Ne čitam srpske pisce”. U takvom stavu je već donesena presuda.

Četiri moguća stava: “Volim sve srpsko, osim velikosrpske politike”; “Velikosrpska politika izlazi iz “svega” srpskog, iz biti srpske (ne)kulture”; “Nisam Srbin, i ništa mi srpsko ne može biti blisko”; “Ništa ja protiv njih nisam imao, ali vidi što su nam učinili…”

A uz to ide obavezni dodatak: “Kao da oni naše čitaju…”, i onaj, koji ilustrira potpuno kulturno odvajanje: “Oni me uopće ne interesiraju, ništa mi ne znače i ne znam zašto bih kod tolikih dobrih knjiga gubio vrijeme na njihovu osrednjost…”.

Djelo neprijatelja se ne tumači shodno estetskim kriterijima, nego s obzirom na konkretnu političku situaciju, koja postaje ključ za razumijevanje djela. U ovakvim ocjenama nije na djelu moralno i/ili emocionalno indiferentna neutralnost suda, nego osvetničko omalovažavanje, koje potvrđuje da nanesene rane još nisu zacijeljene.

“Mi stvaramo djela, naši neprijatelji nedjela” – dokazuju gorljive patriote. A u nedjela spada i “njihova umjetnost”, čije se neprijateljske namjere razabiru kad se dešifrira “idejnost” – upotreba ovog pojma socrealističke estetike je simptomatična – takvog djela. Tumači “ispravnih vrijednosti” dokazuju da na drugoj strani zapravo i ne postoji djelo, nego samo neprihvatljiva “ideja”, samo neprijateljski program.

U “idejnosti” djela se očituje “partijnost” (pripadnost) djela i njegovog autora. Na drugoj strani ne postoji pisac: postoji samo neprijatelj (A kada se krene na neprijatelja – veli Nietzsche u Osvitu – tada “dobro zvuče loša muzika i loši razlozi”). Neprijateljska kultura nije znak kulture, nego neprijatelja. Kultura neprijatelja se ne razumijeva, nego kvalificira. Odbacuje se kao nešto tuđe, “našem” suprotno, negativno, kao kultura barbarija, kao ne-kultura…

Sreo sam u književnom svijetu, s kojim provedoh život, i osjetljivih i grubih, i vatrenih i hladnih, i profinjenih i primitivnih, i vrijednih i lijenih, svakakvih sam pisaca, pa i nepismenih sreo, ali sam se uvijek najviše čudio jednom rijetkom ali začuđujućem tipu pisca, pisca u kome su se spajali srdačnost i bahatost, nježnost i sirovost, fleksibilnost i zatucanost, mračna inventivnost i napasna ograničenost, jedna takva mješavina oprečnih svojstava koju sam smatrao osobitim, “suptilnim primitivizmom”.

U takvima bi gotovo u pravilu primitivizam na kraju pobijedio suptilnost. Neki od njih su mi znali biti bliski, ali nikada toliko koliko su mi sada daleki. Baš su se među takvima kasnije, u doba nacionalnih usijanja, regrutirali najžešći nacionalni borci, baš su takvi spremno otišli na ratišta i u propagandne štabove, a svaki od njih s nepokolebljivim uvjerenjem: istina je na našoj strani!

A to su znali “oduvijek”, jer nikada nisu ni lijepu riječ imali za drugu naciju, a onu uvrjedljivu s mukom dugo susprezali. Kad je došao čas, oni su prednjačili u paljbi po “neprijateljskim kulturnim vrijednostima”, utrkivali se u “raskrinkavanju” zločinačke politike “druge strane” i “demaskiranju” prave prirode poetike pisaca koji su na onoj strani opet slavili svoje vrijednosti i sebe same.

Sreo sam u književnom svijetu, s kojim provedoh život, i osjetljivih i grubih, i vatrenih i hladnih, i profinjenih i primitivnih, i vrijednih i lijenih, svakakvih sam pisaca, pa i nepismenih sreo, ali sam se uvijek najviše čudio jednom rijetkom ali začuđujućem tipu pisca, pisca u kome su se spajali srdačnost i bahatost, nježnost i sirovost, fleksibilnost i zatucanost, mračna inventivnost i napasna ograničenost, jedna takva mješavina oprečnih svojstava koju sam smatrao osobitim, “suptilnim primitivizmom”

Upravo su takvi najbolje poznavali literarne dosege “druge strane” i najviše učinili da oni budu potpuno izbačeni iz atara njihovog književnog djelanja. Upravo su takvi naokolo tumačili da je sintagma “neprijateljska kultura” contradictio in adjecto, da na “drugoj strani” ne postoji “kultura”, nego samo neprijatelj, da tamo nema niti može biti dobrog djela, u što su naivni, zasljepljeni i polupismeni rado povjerovali.

Mnogi bi se iznenadio kada bi mu rekli: “I tvoj neprijatelj ima kulturu. Kulturu koja nije, kako ti sada dokazuju, proizvodila samo mržnju i nasilje…”.

Svaki čas neki ozbiljni društveni dušebrižnik digne svoj glas protiv nekog djela, svaki čas naokolo izbijaju dobro organizirani “spontani” protesti protiv “neprijateljskih ideja” i njihovih pisaca, a u toj gomili uvrijeđenih se nađe i onih koji ih nisu čitali, ponekad zato što čitati ne umiju, ali umiju naokolo galamiti jer im je rečeno da su ideje pisca pogubne po njihovu egzistenciju.

Rushdie, Andrić, Pamuk… i drugi pisci koje sljedbenici određene politike označavaju kao nosioce “neprijateljskih” i “uvrjedljivih ideja” nisu za takve ljude pisci “lijepe književnosti”, nego tvorci opasnih političkih programa, nisu slobodna nego neprijateljska bića, nisu tvorci djela, nego nedjela.

Iza takvih napada se oglašava “revolucionarni teror” u svom modificiranom, osuvremenjenom obliku: djela takvih pisaca se brišu s liste lektire, nestaju iz izloga knjižara, a odnos prema takvim, “nepoželjnim” piscima je zaborav, potpuno ignoriranje ili naglašeno omalovažavanje i diskvalificiranje.

Ukus inficiran dnevnom politikom ne drži ni do estetskih vrijednosti ni do povijesnog nasljeđa. Razumijevanje ovih djela isključivo kroz prizmu političkog već kaže da ova djela za ovakve “interpretatore” nisu (samo) umjetnička djela, nego nadasve politička gesta. Ponavlja li se takva nepravda u svakoj politiziranoj optužbi tuđe, pa i srpske kulture?

U optužbi “svih” srpskih pisaca bi se sada trebalo ustremiti i na Momčila Nastasijevića i Lazu Kostića, i Vladimira Petkovića Disa i Vaska Popu, i Jovu Jovanovića Zmaja i Branislava Nušića, i Boru Stankovića i Jovana Steriju Popovića, i Miloša Crnjanskog i Aleksandra Tišmu, a i na one ekavce Ivu Andrića i Danila Kiša…, jer pripadaju “srbo-četničkom” narodu ili barem u širem smislu srpskom kulturnom krugu. Takvu osudu jedva da ublažava činjenica da je Popa porijeklom Rumun, Nušić i Sterija Cincari, Andrić Hrvat, Kiš i Tišma (polu)Židovi…

Populiste u ime vlastite nacije uništavaju i brukaju tu istu naciju i njenu kulturu. Politika koja započne demagoškim lažima živi od vlastitih iluzija a završi njoj neshvatljivom katastrofom. Populizam svojom ratobornošću prikriva nemoć vlastitog koncepta. Populizam ne može da riješi ni jedan politički ili ekonomski problem, a živi od vatrene retorike i postojanja (često izmišljenog) neprijatelja i zato nužno vodi u sukob. Zločinačka politika počini zločin i prema vlastitoj kulturi.

Nacisti su bili na vlasti samo dvanaest godina, ali su trajno naudili renomeu njemačke kulture. Tome i dalje doprinose njihove, srećom malobrojne pristalice i sljedbenici, pa su potencijalni čitatelji iz nekada napadanih i porobljavanih zemalja u toku i poslije II. svjetskog rata razvili averziju čak i prema njemačkom jeziku, koji je bio navođen samo u svojoj nakaradnoj varijanti zabrana i komandi, uz obaveznu histeričnu intonaciju, a njemački jezik poezije i filozofije potpuno ignoriran i zaboravljen.

Nacisti su bili na vlasti samo dvanaest godina, ali su trajno naudili renomeu njemačke kulture. Tome i dalje doprinose njihove, srećom malobrojne pristalice i sljedbenici, pa su potencijalni čitatelji iz nekada napadanih i porobljavanih zemalja u toku i poslije II. svjetskog rata razvili averziju čak i prema njemačkom jeziku, koji je bio navođen samo u svojoj nakaradnoj varijanti zabrana i komandi, uz obaveznu histeričnu intonaciju, a njemački jezik poezije i filozofije potpuno ignoriran i zaboravljen

Djela J. W. Goethea i F. Schillera su plaćala za nacističke zločine. “Nikad više neću progovoriti njemački…” – zaklinjali su se mnogi poslije ratne nesreće. Toga su se najodlučnije držali svakako oni kojima jezici nisu išli najbolje, kao što uvijek protiv “neprijateljske kulture” najodlučnije staju oni kojima nikada i nije bilo puno do kulture.

Mnogima, naročito iz krajeva koji su u ratu okrutno stradali, trebalo je dugo da shvate da svi Nijemci nisu nacisti (politički program ne definira niti trajno određuje naciju), da je “divljak” iz dalekih zemalja različit, ali srodan, da je “neprijatelj” drugo biće.

I da ne postoji kultura koja po sebi može biti “neprijateljska”. Može biti njen predstavnik, može i ovo ili ono djelo, može čak biti i način funkcionaliziranja kompletne kulture, kada se kultura upotrebljava kao propagandni dokaz za ispravnost agresivne politike, ali ne sve što čini jednu kulturu, posebno kada je to kultura s kojom ona naša ima mnogo srodnog.

Uključujući jezik. J. Amery bilježi da se i u najtežim trenutcima u njemačkom nacističkom koncentracionom logoru prisjećao Hölderlina. Poznavaoci velike talijanske kulturne tradicije će nevoljko, ali ipak priznati da su i njihovi fašisti pravili lijepa umjetnička djela. A i oni s kojima smo do jučer bili “braća”, a oni nas “izdali”, što im nikada – kao da je u pitanju ljubav koja nas je napustila! – nećemo oprostiti.

Suvremeni način reprezentiranja neprijatelja je slika tamnog monstruma ili naglašeno karikiranje “idiota i kretena”. Slika neprijatelja je slika ružnog, izopačenost njegova osobina, a sva njegova djela nedjela. Teško ga je međutim predstaviti jer je nama nalik, jer je naizgled “isti” kao i mi. Nekada su neprijatelji bili oslikavani i opisivani kao demoni, u znanstvenoj fantastici kao “nepoznata bića”, a u osnovi uvijek predstavljani kao stranci, došljaci, kao bića s druge strane granice…

O mnogim slavnim neprijateljima i čak cijelim kulturama znamo samo iz negativnog ugla: o Spartaku znamo samo iz rimskih izvora, persijska kultura u doba Darija je bilježena u grčkim izvorima samo kao neprijateljska, ali mi ipak nešto znamo i o Spartakovoj hrabrosti i o veličini persijske kulture. Tako je i sa mnogim uništavanim kulturama, poput etrurske ili skitske. Sačuvani historijski tragovi i pisani izvori potvrđuju da onovremeni kroničari i svjedoci nisu opisivali neprijatelja samo kao negativnu silu. Čak ni kad su bili u pitanju barbari.

Kada bi neki znanstveni istraživač pažljivo analizirao sukobe u i među književnim udrugama na tlu bivše Jugoslavije mogao bi opisati razloge i način raspada ove nekadašnje federacije, jer su i ove udruge, a posebno neki njihovi istaknuti članovi postali glasnogovornici svojih političkih mentora. Sukobi su brzo prerasli u otvorena neprijateljstva.

Ne postoji kultura koja po sebi može biti “neprijateljska”. Može biti njen predstavnik, može i ovo ili ono djelo, može čak biti i način funkcionaliziranja kompletne kulture, kada se kultura upotrebljava kao propagandni dokaz za ispravnost agresivne politike, ali ne sve što čini jednu kulturu, posebno kada je to kultura s kojom ona naša ima mnogo srodnog

U svim novim sukobima, pa i ovom, dijalog je prekinut paralelnim monolozima, koji su eskalirali u otvorene i sve teže optužbe o onom Drugom kao beskrupuloznom protivniku i sračunatom izvršitelju monstruoznog. Od početka XX. stoljeća neprijatelj se opisuje kao tehnificirani barbar.

U predstavi o neprijatelju sada je na djelu jedan u potpunosti zaleđeni, nedijalektički princip, prema kome je neprijatelj metafizičko zlo, nepromjenjiva suština negativnog, koja ima mnoge likove a svaki je samo novo lice nakaznosti i zla.

Otuda se smatra da je negiranje negativnog po sebi pozitivno, jer negirano nije negirano iz ovog ili onog razloga, već zato što negativno uopće jest, što je uopće nastalo kao ono što jest, pa je njegovo ukinuće, uništenje i dovođenje u stanje da nije put k njemu suprotnom, k pozitivnom, koje je vlastito pozitivno.

Ovdje se protivnosti rješavaju tako da se zauzimaju za onu stranu koju smatraju “svojom” i time “ispravnom”, a onu drugu tome suprotnom. U svojoj makijavelističkoj varijanti “kulturne politike” ovakav stav prikriveno zastupa tezu da je nasilje dobro i opravdano ukoliko služi potpunom uništenju neprijatelja.

U blažoj varijanti, ovakav stav proizvodi paranoični strah od Drugog i vodi u potpuni (nacionalni) izolacionizam. S druge strane je uvijek pakao.

Neprijateljska kultura je za borce u sukobu nevažna. Jednom će ona i bukvalno nestati, biti stvarno nepostojeća, potpuno uništena i zaboravljena – poručuje ovo preziranje, ignoriranje i odbijanje svega što dolazi “s druge strane”.

Postojanje kulture je pravo na postojanje. A sada je i ono dovedeno u pitanje.

Uništiti biće neprijatelja znači: uništiti sve što neprijatelju pripada – kulturu, život, svaki trag postojanja. U uništavanju neprijatelja teži se uništenju svega što predstavlja njegov identitet, potpunom uništenju svega što pripada neprijatelju, od njegove egzistencije do simbola. Takva zvjerstva su bilježena u Cezarovim pohodima na Galiju, u barbarskim invazijama, u II. svjetskom ratu, u Bosni, u Ruandi, u Sudanu…

U svakom periodu ljudske povijesti. “Nema dobrog djela u toj primitivnoj naciji…” – spremno kaže borac za vlastiti primitivizam. To je model predrasude i mržnje, koji kvalificira kao neprijateljsko i lažno sve što nije njegovo ili po njegovoj mjeri stvari. Naravno, teško je i zamisliti osobu koja bi čitala s uvažavanjem pisca koji se zalaže za “neprijateljsku stranu”.

Ne vjerujemo ni onim “misliocima” koji brane ili traže opravdanje za ubojice čak ni kada su u nekim drugim pitanjima u pravu. Kako da osoba voli djelo onoga koga mrzi? Ali, što s lirskom pjesmom – “ona spava sa očima izvan svakog zla…” -, što s pjesmom onog pjesnika koji odavno nije među živima? “Sve je već tamo zapisano, svi su oni isti…”

Čitatelj takvom piscu uzvraća osjećanja koja ovaj prema njemu iskazuje u svom artikuliranom programu. Kako je takvo djelo napisano, tako je i čitano. Ma kako lijepo dizajnirana, neprijateljska zastava za nas nije i ne može biti estetski objekt. U njoj ne vidimo ljepotu. A ni u onima koji pod njom koračaju, onima koji u svojim djelima izvikuju ratne pokliče. Djela-proglasi takvih jurišnika računaju na podršku svojih huškača i ciljaju na vrijeđanje “vječnog neprijatelja”.

Ne vjerujemo ni onim “misliocima” koji brane ili traže opravdanje za ubojice čak ni kada su u nekim drugim pitanjima u pravu. Kako da osoba voli djelo onoga koga mrzi? Ali, što s lirskom pjesmom – “ona spava sa očima izvan svakog zla…” -, što s pjesmom onog pjesnika koji odavno nije među živima? “Sve je već tamo zapisano, svi su oni isti…”.

Neću da znam ćirilicu, ne treba mi pisac iz Srbije, baš me briga za Disa…“ (“Zaboravio sam jutros jednu pesmu ja”).

U takvom odbacivanju “primitivne kulture” takav branitelj vrijednosti se udvara vlastitom primitivizmu, pridružuje politici otužne ignorancije, koja će se svakako proširiti i na područje “nacionalnih kulturnih vrijednosti”, koje se deklarativno slave, ali i same ostaju prepuštene nebrizi.

(Nastavlja se).

(Ranije objavljeno u: Djelo i nedjelo. Umjetnost, etika i politika. Demetra, Zagreb 2008.).

    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Nekoliko pitanja o nagradi Peteru Handkeu
    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Čitate li srpske pisce? (2)
    •  Kultura u znaku Holokausta
    •  Sunarodnjaci iz Ahmića
    •  Citat i komentari
    •  Ubio sam Franju Ferdinanda
    •  Dobri ljudi ne gube bitke
    •  Entartete Kunst ili kako poraziti unutarnje neprijatelje

> Svi tekstovi ovog autora