novinarstvo s potpisom
Nema važnih londonskih novina koje ovih dana nisu posvetile dužnu pažnju koncertu Ive Pogorelića održanom 24. veljače u Royal Festival Hallu. Times, Guardian, Daily Telegraph, Independent, Evening Standard, Financial Times i čitav niz specijaliziranih internetskih portala i blogova, svi su te večeri bili u Royal Festival Hallu.
Hrvatska predsjednica i premijer mogli bi biti sretni kada bi neki njihov posjet Londonu bio popraćen i s upola manje medijske pažnje.
“Rijetka prilika da se čuje legendarnog pijanista Ivu Pogorelića na njegovom prvom recitalu u Royal Festival Hallu nakon 1999. godine”, tako je na svojim internetskim stranicama koncert najavljivao londonski Southbank Centre.
Pogorelić je nastupio u koncertnom ciklusu pod naslovom “International Piano Series” koji ove sezone Londonu predstavlja niz velikih pijanističkih imena svih generacija kao što su Arkadij Volodos, Mitsuko Utchida, Maurizio Pollini, Denis Macujev i Danil Trifonov, a isto tako i mlade, dolazeće zvijezde među kojima se u prosincu našao i Dejan Lazić, izvanredno nadaren hrvatski pijanist koji nažalost već odavno živi i radi isključivo u inozemstvu.
No, tko bi u Hrvatskoj mario za tamo nekog Lazića, kada se ni Pogorelićevi umjetnički pothvati ne mogu probiti do hrvatske javnosti i stvarnosti.
Te 1999. godine barem je jedan hrvatski novinar bio poslan u London na Pogorelićev koncert. I to dva puta, jer ujesen je Pogorelić na istom mjestu predstavio svoju revolucionarnu interpretaciju Koncerta za klavir i orkestar u c-molu Sergeja Rahmanjinova nakon što je s njom već bio uzbudio i uzbunio glazbenu Ameriku.
Doduše, već i 1999. bila je to stvar uredničke ekstravagancije, ali ostaje činjenica da su tada barem jedne velike hrvatske dnevne novine željele i mogle poslati kritičara na koncert klasične glazbe u London. Danas čak i kolege iz sportskih rubrika svoje “koncerte”, pa čak i olimpijska natjecanja, prate preko interneta i televizije.
Ali, upravo zahvaljujući tim putovanjima i tekstovima koji su na njima nastajali, te novine, urednik i ja osobno dočekali smo i nagradu kada mi je Ivo Pogorelić, nakon višegodišnje šutnje u hrvatskim medijima, dao priliku za razgovor.
Ali, kakve veze sve to ima s ovom današnjom Hrvatskom? Nažalost, ama baš nikakve. Davno je prošlo i vrijeme u kojem je Ivo Pogorelić mario za Hrvatsku. Doduše, on posljednjih godina među velika svjetska odredišta redovito uvrštava i nastupe u domovini. Uskoro će, 18. travnja, ponovno nastupiti u ciklusu Lisinski subotom uz Simfonijski orkestar HRT-a, a najavljen je i njegov nastup na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama.
Ali, kada je to smatrao potrebnim, Pogorelić je bio itekako angažiran. Upravo najavljujući njegov recital 1999. godine u Royal Festival Hallu, novinar Daily Telegrapha svoj članak je počeo ovim rečenicama: “Balkanski rat će ovog ponedjeljka doprijeti do Festivalske dvorane na South Banku gdje će Ivo Pogorelić svirati Chopinovu glazbu na recitalu pod kraljevskim pokroviteljstvom u korist hrvatskog kulturnog lokaliteta koji su bombardirali Srbi. Ta gesta najpoznatijeg živućeg Hrvata nije ni usamljena, ni sektaška. Čitav ovaj tjedan Pogorelić svira u Kuvajtu prikupljajući sredstva za rodilište u Sarajevu, što je prošlog tjedna činio i u Kanadi.”
“Hrvatski kulturni lokalitet”, koji je u tom članku ostao neimenovan, bio je Vukovar, što je kritičarku Timesa ponukalo da svoj izrazito negativan prikaz završi pitanjem: “A tko će svirati za Beograd?” Taj Pogorelićev recital 1999. godine dogodio se, naime, u vrijeme kada je NATO bombardirao Srbiju.
Pogorelić, koji je tada bio među glazbenicima jedini kulturni ambasador UNESCO-a, rado priča o londonskom koncertu koji je 1992. godine posvetio Dubrovniku. Premda je, ili možda baš zato što je pokrovitelj koncerta bio sam prestolonasljednik Charles, princ od Walesa, političke su snage, čak i unutar same Buckinghamske palače, pokušale opstruirati Pogorelićev koncert.
Njezino Veličanstvo kraljica Elizabeta bila je upućena u Barbican, drugu veliku londonsku koncertnu dvoranu, na otvorenje nekog festivala. Tamo ju je dočekao poluprazan auditorij, dok je Pogorelić svirao pred princom Charlesom u prepunom Royal Festival Hallu.
Ali, treba znati i to da je veliki umjetnik bio jednako zgrožen uzrocima i načinom na koji je počeo rat, kao i njegovim posljedicama.
Od dolaska Miloševića na vlast bojkotirao je Beograd, a najviše je krivio bivši politički sustav. Novinar Daily Telegrapha ovako je, na tu temu, citirao Pogorelića: “Gdje li su samo naučili otimati s uperenom puškom? Tako su na vlast došli i komunisti. Moramo razumjeti da komunizam nije poražen – on preživljava u njihovom mentalitetu”.
Oni koji iz šatora i s govornice pozivaju na nove ratove mogli bi na ove riječi uzviknuti: “Pa Pogorelić je naš!”.
Naravno, sami kod sebe neće prepoznati taj komunistički mentalitet o kojem umjetnik govori. Primitivno zajedništvo na koje pozivaju, zajedništvo protiv izmišljenih neprijatelja, vrlo je slično ideološkom i političkom zbijanju stada u tor koje su provodili komunisti. Samo što je komunistička varijacija zajedništva imala drugo ime: bratstvo i jedinstvo. To je zajedništvo koje svaki prigovor i neslaganje proglašava izdajom i neprijateljskim činom.
Ne radi se tu o demokratskoj raznolikosti. To je stvar osobnog izbora između opcija koje vam se danas, pod krinkom lijevog i desnog, nude. Dok, primjerice, pokušavam iz glazbe Jakova Gotovca izvući i neke etičke pouke političarima koji je slušaju samo prigodno, istodobno stižu glasovi koji pravdaju karnevalsko spaljivanje lutke s likom pisca i novinara Ante Tomića u Prološcu.
Na leđima živog Tomića u tri poteza iscrtava se novu metu insinuacijom da ga najviše hvale beogradski mediji, i to baš oni koji veličaju četništvo te da Tomić piše samo zato da bi blatio svoj rodni kraj i hrvatsko domoljublje.
Nema tu mjesta za ljude poput Pogorelića, a kamoli za finese njegovog Liszta, Schumanna, Stravinskog i Brahmsa. Uostalom, njegova se samouvjerena individualnost kažnjava i u Londonu. Druga strana priče o medijskoj pažnji izrazito su negativni osvrti gotovo svih spomenutih novina.
Kritici prirođena subjektivnost dovodi se do apsurda dok jedan zamjera pretiho sviranje, a drugi optužuje za razbijanje klavira neobuzdanim fortissimima.
Ali, prema izvještajima pouzdanih i upućenih prijatelja s tog koncerta, publika je pokazala upravo glad za takvom individualnošću i predanošću.
Pogorelić je dobio ovacije. Ja im se i ovaj put pridružujem, izdaleka, i dalje gladan umjetnosti koja poput rendgena razotkriva primitivizam.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).