Turudić, sudac dragovoljac

Sudac dragovoljac koji posjećuje šator u kojem se okupljaju demonstranti neprijavljenog provjeda, čovjek koji navodno viče na službenicu Ministarstva unutarnjih poslova, jer inzistira da i on mora poštovati pravilo povrata i poništenja starog pasoša kad podiže novi, čovjek koji ne želi novinarima izravno potvrditi nakanu da se nametne HDZ-u za budućeg ministra pravosuđa – ali zato samovoljno čini sve što je u njegovoj moći da se nametne kao jedini logičan izbor ovih je dana otišao predaleko.

Predsjednik Zagrebačkog Županijskoga suda, moćni, i s lijeva gledano u mnogo čemu kontroverzni sudac Ivan Turudić, nedavno je u jednim hrvatskim novinama, a potom i na Hrvatskoj televiziji inicirao kriminaliziranje, izmjenom Kaznenoga zakona, poricanja karaktera Domovinskog rata.

Zar on odista misli da isti stav o Oluji mogu imati svi, i oni čije je stare roditelje netko zajedno s kućom spalio i netko kome nitko u tom zadnjem ratu nije nastradao? Ja ne mislim! Smatram da su odista malobrojni ljudi poput Ivane Simić Bodrožić ili Bojana Glavaševića koji mogu iskreno oprostiti, nadići doživljenu traumu i istupati u javnosti onako kako to čini to dvoje prekrasnih mladih ljudi

Sudac Turudić, ako je vjerovati napisima, kažnjavao bi karakteriziranje i nazivanje Domovinskoga rata građanskim i zločinačkim, umjesto obrambenim. Pritom je za kažnjavanje samo najtežih oblika kršenja zakona (???). Jedno je, veli pojedinačni zločin, a drugo čitave akcije nazivati zločinačkima.

Ova ideja suca koji se svojim istupima svesrdno trudi ostati u žiži javnosti, bez obzira na to je li to dolazak na rođendansko slavlje Zdravku Mamiću ili tvrdnja da ga se prati i prisluškuje, dobrano je podijelila hrvatsku javnost – i onu stručnu koju čine povjesničari i pravnici, ali i političku, stranačku.

Dok oni skloni prosvjednicima iz Savske 66 i konzervativnoj političkoj opciji razumiju motive za javno iznošenje takve inicijative, vide ih između ostaloga i u vraćanju digniteta i ponosa braniteljima, drugi su zgranuti – strahuju, ne bez razloga, od povratka Članka 133. Kaznenoga zakona SFRJ.

Taj su članak i famozni verbalni delikt već osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je u pravnika, pripadajući novom valu i slušajući po vlastitom priznanju Azru i Štulića, stasavao sadašnji predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, mnogi problematizirali. Danas samo rijetki imaju dvojbe oko toga bi li takvo kazneno djelo bilo u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, koji brani pravo na slobodno iznošenje mišljenja.

Ostat će vječna tajna je li tim istupom sudac, pred kojim se sutra može naći netko tko misli dijametralno suprotno od njega, želio svrstavanje uz javnosti poznat stav predsjednika HDZ-a. Tomislav Karamarko iznio ga je lani na saboru Zajednice Gojko Šušak. Jasno je, naime, poručio kako neće dozvoliti relativiziranje vrednota stvorenih devedesetih, te da svatko u svojoj kući može misliti što hoće, ali javno mu to neće biti dopušteno. Morat će poštovati “vrijednosti na kojima se temelji Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška”.

Mene zanima je li sudac Turudić, u žurbi da se svidi onome tko bi Vladu mogao sastavljati, ozbiljno razmislio o eventualnim posljedicama prihvaćanje jedne takve ideje koju tako zdušno zastupaju on i vođa HDZ-a. Hoće li eventualni povratak na vlast njemu, sada je to očito, bliske opcije vratiti atmosferu straha, denunciranja, prisluškivanja i discipliniranja novinara koja je 90-tih urodila progonom mnogih

Spominjanje antifašizma kao vrijednosti na kojoj također počiva Hrvatska nije dolazilo u obzir. Dapače, prvi potez nove predsjednice bio je trajno deložiranje simbola antifašističkog pokreta u nas. Izbacivanje iz vile Zagorje Titove biste i svih artefakata koji bi ju mogli podsjećati na činjenicu da bez Josipa Broza i njegovih partizana ne bi bilo ni Hrvatske, barem ne u ovom obimu i obliku.

Hoću reći, kada bi se dosljedno ravnali prema tome da po svaku cijenu valja štititi vrijednosti na kojima počiva hrvatska državnost, bojim se da bi kriminalizaciji podlijegao i postupak novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je tim činom jasno poručila da nije i ne želi biti predsjednica svih građana Republike Hrvatske.

No vratimo se mi sucu Ivanu Turudiću koji, poput predsjednice, Hrvatsku silno ljubi, toliko da bi kriminalizirao javne napade na njezine svetinje, ali djecu za svaki slučaj školuje u Americi prepuštajući ih sustavu vrijednosti koji ne poznaje verbalni delikt.

Mene zanima je li u žurbi da se svidi onome tko bi Vladu mogao sastavljati ozbiljno razmislio o eventualnim posljedicama prihvaćanje jedne takve ideje koju tako zdušno zastupaju on i vođa HDZ-a. Hoće li eventualni povratak na vlast njemu, sada je to očito, bliske opcije vratiti atmosferu straha, denunciranja, prisluškivanja i discipliniranja novinara koja je 90-tih urodila progonom mnogih.

Na lomačama pravovjernih nije “gorila” samo Mira Furlan i u Globusu isfabricirane vještice iz Rija (Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić), već i mnogi, mnogi drugi koji su se drznuli vidjeti i drugu stranu rata. Onu koju svi, pa i obrambeni ratovi imaju: pljačke, paleži, ubojstva nevinih…

Zar on odista misli da isti stav o Oluji mogu imati svi, i oni čije je stare roditelje netko zajedno s kućom spalio i netko kome nitko u tom zadnjem ratu nije nastradao? Ja ne mislim! Smatram da su odista malobrojni ljudi poput Ivane Simić Bodrožić ili Bojana Glavaševića koji mogu iskreno oprostiti, nadići doživljenu traumu i istupati u javnosti onako kako to čini to dvoje prekrasnih mladih ljudi.

Na lomačama pravovjernih nije “gorila” samo Mira Furlan i u Globusu isfabricirane vještice iz Rija (Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić), već i mnogi, mnogi drugi koji su se drznuli vidjeti i drugu stranu rata. Onu koju svi, pa i obrambeni ratovi imaju: pljačke, paleži, ubojstva nevinih…

Kriminalizacijom se može ljude nakratko primiriti, zastrašiti. Učiniti da oni manje hrabri zašute ili se u javnom govoru zbog straha od zatvora posluže licemjernošću i lažju koja će milovati uši prosvjednika u Savskoj 66. Javno zastupati jedno, a misliti drugo.

Doma u četiri zida djecu odgajati drugačije. To je moguće – znam. Da nije, ne bi toliko bivših “uvjerenih” komunista popunjavalo 90-ih redove HDZ-a i lizalo crkvene oltare zdušnije od svih onih koji su na mise išli i u socijalizmu.

No, znam isto da onaj koji se iskreno borio za neovisnost i demokraciju ne drži mnogo do mišljenja nametnutog strahom, do zatvorskog discipliniranja kičme.

Zato takvi govori, inicijative i ideje o svojim tvorcima govore mnogo više no što bi oni željeli. Oni bi se primjerice željeli prikazati kao moralni arbitri i suci, a čitav život ostaju dragovoljci.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora