novinarstvo s potpisom
U hrvatskim medijima ustrajno se izbjegavaju teme o kršenju ljudskih prava, osobito prava pristupa sudu.
Ljudska prava u Hrvatskoj najčešće se krše u pravosuđu, djelatnostima raznih obavještajnih službi, te Ministarstvu financija (osobito Poreznoj upravi) i ostalim službama državne uprave.
Pojednostavljeno, hrvatska država najviše krši ljudska prava hrvatskih građana. A odskora se hrvatskim građanima uskraćuje zaštita njihovih prava i na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
U Novinarskom domu u Zagrebu predstavljena je u utorak, 28. travnja 2015. publikacija o uskraćivanju prava pristupa Međunarodnom sudu pod naslovom ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu”. Paradoksalno je da je predstavljanje ove publikacije zabilježeno u inozemstvu više nego u Hrvatskoj.
Publikacija je plod isključivo besplatnog rada, a tiskanje je omogućeno skupljanjem dobrovoljnih priloga od osoba kojima je uskraćeno pravo pristupa Sudu za ljudska prava.
U publikaciji su objavljeni dokumenti o uskraćivanju prava pristupa Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, te izlaganja odvjetnika Čede Prodanovića, Veljka Miljevića i Ice Škarpe na Okruglom stolu u Novinarskom domu održanom još 28. svibnja 2014. godine.
Europski sud za ljudska prava, naime, nastoji se bez suđenja riješiti prevelikog broja zaprimljenih a neriješenih predmeta, a hrvatski nesređeni pravosudni sustav nastoji isključiti i zataškati što je više moguće tužbi iz Hrvatske. Slično je i u ostalim tranzicijskim zemljama.
Podnositeljima tužbi zbog kršenja ljudskih prava iz Hrvatske dostavljaju iz Europskog suda za ljudska prava ”pisamca“ u kojima ih se obavještava da je sudac pojedinac donio odluku o navodnoj nedopuštenosti podnesenog zahtjeva. ”Pisamcima” nisu priložene pisane i obrazložene odluke.
Najviše sumnje u regularnost ”pisamaca” budi zadnji pasus: ”Ova je odluka konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe. Tajništvo nije u mogućnosti dati vam bilo kakve daljne podatke o odluci suca pojedinca. Od Suda stoga više nećete primiti nikakve podneske koji se tiču ovog predmeta, a vaš će spis u skladu s uputama Suda biti uništen godinu dana od datuma odluke suca pojedinca”.
Proizlazi da je odluka suca pojedinca tajna, a podnositelj tužbe ne može doznati ni zbog čega je točno njegova tužba proglašena nedopuštenom.
Još veće dileme izaziva činjenica da ta ”pisamca” o navodnim odlukama suca pojedinaca o nedopuštenosti potpisuju izvjestitelji (administratori koji pomažu sucima) koje za rad u Međunarodnom sudu za ljudska prava predlažu vlasti zemlje iz koje je tužba podnesena.
Nekoliko podnositelja tužbi iz Hrvatske zatražilo je uvid u svoje spise u Europskom sudu za ljudska prava. Uvid im je odobren, a na uvidu, kojem su nazočili službenici Suda za ljudska prava, utvrdili su da u spisima nema nikakve pisane ni obrazložene odluke suca pojedinca.
U spomenutoj publikaciji ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu” objavljeni su ovjereni dokumenti da u spisima nije bilo pisanih i obrazloženih odluka o navodnoj nedopuštenosti podnesenih zahtjeva.
”Pisamca”, koja su iz Europskog suda za ljudska prava dostavljana podnositeljima iz Hrvatske i u kojima se neistinito obavještava o, navodnoj, odluci suca pojedinca o nedopuštenosti, potpisala je izvjesna Elica Grdinić s boravištem prijavljenim u Zagrebu.
Podnositelji zahtjeva, nezadovoljni ”pisamcima” bez priložene pisane i obrazložene odluke o nedopuštenosti, pitaju ne gubi li se smisao zaštite na Europskom sudu protiv odluka hrvatskog pravosuđa ako o tim zahtjevima u pretpostupku na Europskom sudu arbirtrarno odlučuju izvjestitelji – predstavnici hrvatskog pravosuđa protiv čijih odluka su i podnesene tužbe Međunarodnom sudu za ljudska prava?
Oštećeni podnositelji zahtjeva došli su i na predstavljanje publikacije u Novinarski dom i obavijestili nazočne da razmatraju mogućnosti podnošenja kaznenih tužbi protiv osobe koja ih je u ime Suda za ljudska prava neistinito obavijestila o navodnoj odluci suca pojedinca o nedopuštenosti njihovih tužbi.
Za takvu tužbu nadležan je francuski sud, s obzirom na to da je sjedište Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.
Kao drugu mogućnost obmanuti podnositelji razmatraju eventualne tužbe hrvatskim sudovima radi naknade štete od potpisnice neistinitih obavijesti o navodnoj odluci o nedopuštenosti.
Zanimalo nas je kakve su kvalifikacije Elice Grdinić za proglašavanje nedopuštenima tužbe Međunarodnom sudu.
U Ministarstvu pravosuđa i Ustavnom sudu na sve načine nastoje izbjeći dati javnosti podatke o formalnim uvjetima Elice Grdinić za posao sudske izvjestiteljice i voditeljice Odjela za Hrvatsku na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Osobno poznajem mnogo ljudi, ali još nisam čuo da netko tako pedantno nastoji zamesti sve tragove svojega rada kod nekog poslodavca kao što to radi Elica Grdinić.
Prema zakonu dokumente o zaposlenicima poslodavac mora čuvati 40 godina. Zatražili smo stoga formalnim upitom na osnovu Zakona o pristupu informacijama podatke o profesionalnom životopisu Elice Grdinić, koji je morala priložiti kad se zapošljavala na Ustavnom sudu.
Ustavni sud je rješenjem od 10. ožujka 2015. odbacio taj zahtjev za pristup informaciji tvrdnjom da ne raspolaže traženim podacima iz profesionalnog životopisa Elice Grdinić.
Stoga je upit ponovljen, zatraženi su precizno: ”podaci o svim ranijim zaposlenjima (poslodavcima), nazivima radnih mjesta i trajanjima tih zaposlenja za bivšu djelatnicu Ustavnog suda Elicu Grdinić (ranije Mihletić) u razdoblju od završetka fakulteta do zasnivanja radnog odnosa u Ustavnom sudu”.
Rješenjem od 30. ožujka 2015. Ustavni sud je opet odbacio zahtjev ”zbog zaštite osobnih podataka bivše zaposlenice jer je te podatke potrebno zaštititi iz razloga što se radi o bivšoj zaposlenici, a podaci koji se traže odnose se na njezino zaposlenje prije nego je radila u Ustavnom sudu”.
Na to rješenje Ustavnog suda podnio sam žalbu Povjereniku za informiranje, jer podaci koji su priloženi kod javnog natječaja za javne poslove (dužnosničke u sudstvu) ne mogu biti zaštićeni podaci. Podaci o ranijim zaposlenjima, o ranijim poslodavcima, kao i trajanje tih zaposlenja predstavljaju uvjet za kandidiranje na javnom natječaju i ne mogu biti zaštićeni kao privatni podaci.
Slična zavrzlama izvedena je i u Ministarstvu pravosuđa radi izbjegavanja davanja podataka o ranijim zaposlenjima Elice Grdinić (pokušalo se tzv. šutnjom administracije).
Tražene odgovore na pitanja o ranijim poslodavcima Elice Grdinić u Ustavnom sudu i Ministarstvu pravosuđa pokušavaju izbjeći jer je gospođa Grdinić prije karijere sudske savjetnice i sutkinje bila zaposlena u obavještajnoj službi u Ministarstvu unutarnjih poslova.
Revnosni službenici Ustavnog suda i Ministarstva pravosuđa smatraju svojom ”državotvornom” dužnosti izbjeći po svaku cijenu, tobože ”iz sigurnosnih razloga”, odgovoriti na neugodni upit o ranijem poslodavcu Elice Grdinić.
Stvarno je skandalozno da na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu o tužbama iz Hrvatske arbitrarno odlučuje (bivša?) zaposlenica obavještajne službe pri Ministarstvu unutarnjih poslova. I o tome građanima koji traže zaštitu ljudskih prava šalje ”pisamca” o nedopuštenosti njihovih tužbi bez priložene pisane i obrazložene odluke suca pojedinca.
Od dosad ukupno oko 11.000 podnesenih tužbi iz Hrvatske na Europskom sudu (Elica Grdinić ili sudac pojedinac) proglašuju 97 – 98 posto nedopuštenima.
Pitanje je u čijem to interesu djeluje Elica Grdinić? Eliminacija tužbi zbog kršenja ljudskih prava iz postupka suđenja na Europskom sudu u Strasbourgu nije, ili ne bi trebao biti, interes Republike Hrvatske. U čijem to interesu radi Elica Grdinić; po osobnom nahođenju ili ipak po nečijem naputku?
***
Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.
Pišite na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355.
***
Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.