novinarstvo s potpisom
Kao što sam najavio u prošloj kolumni u kojoj sam se pozvao na povjesničara Danijela Ivina i pokušao pojasniti odakle stiže mit o Bleiburgu (koristeći obilato sadržaj njegova članka iz zbornika o Bleiburgu koji je objavljen 2007. u izdanju Saveza antifašista RH), i u ovoj se kolumni bavim tzv. bleiburškom tragedijom i to s nekoliko povoda: najprije zato što mi je neprihvatljivo da Predsjednica Republike Hrvatske polaže vijenac (i to dva puta) u ime naše države na spomeniku poražene ustaške vojske, zatim zato što je i ove godine, 70. obljetnice predaje ustaša partizanima, prilika iskorištena za relativiziranje ustaških zločina i činjenice da su ustaše izdali narod i lažima ga povukli prema Bleiburgu (i u tome smislu ako je netko tu bio izdajnik, onda je to bio Ante Pavelić prema Hrvatima), a u toj se relativizaciji sustavno već desetljećima uključuje Katolička crkva, kako u RH tako i u BiH, te napokon zato što je skup na Bleiburgu u subotu 16. svibnja 2015. izgledao kao veliko zborovanje HDZ-a koji je imao sakralni karakter jer se dogodio u režiji zagrebačke nadbiskupije (koja je čak prisilila sve bogoslove da tomu nazoče) i Ravnateljstva iznozemne pashe (za Hrvate) biskupskih konferencija RH i BiH.
Da ne bi bilo zabune, navodim dio službenog izvještaja Informativne katoličke agencije da se vidi tko je sve bio odgovoran za ove manipulacije žrtvama poraća:
”U uvodnom dijelu programa komemoracije kardinal Bozanić (koji je predvodio misu i na Bleiburškom polju i propovijedao, op. D.P.) predvodio je molitvu odrješenja na groblju Unterloibach s kojega je krenula procesija do oltarnog prostora na Bleiburškom polju gdje je molitveni predprogram animirao fra Ivica Vrbić, OFM Cap. Spomen slavlje uveličao je Katedralni muški zbor iz Zagreba pod vodstvom maestra Miroslava Martinjaka uz orguljsku pratnju Nevena Kraljića. Na misi je posluživala katedralna asistencija iz Zagreba koju čine bogoslovi Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa pod vodstvom ceremonijara dr. Denisa Barića.
U nastavku komemoracije molitvu za žrtve islamske vjeroispovijesti predvodio je muftija dr. Aziz ef. Hasanović, slijede govori i polaganje vijenaca kod spomen obilježja. Program je vodila urednica vjerskoga programa HKR-a Tanja Popec, a izabrane tekstove čitao glumac Joško Ševo. Komemoracija je održana pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović i dr. Dragana Čovića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskoga naroda.”
Osim Bozanićeve propovijedi i optužbi spikera HTV-a Velike Britanije na račun navodne izdaje Hrvata od strane engleskih trupa u Austriji toga svibnja 1945., čuli smo dakle govor i kraću molitvu muftije Hasanovića (koji je bio najkorektniji od svih govornika), zatim govor Tomislava Sopte (nekad u HV-u i u HVO-u) u ime Počasnog bleiburškog voda, Dragana Čovića i Brune Esih, izaslanice Kolinde Grabar-Kitarović.
Pjevala se himna HDZ-a ”Bože čuvaj Hrvatsku” te još nekoliko patriotskih budnica.
Kada je kardinal Bozanić pohodio 24. rujna 2009. Jasenovac, ali je odbio doći do Kamenog cvijeta (okrenuo se na petama na pola puta do Bogdanovićeva spomenika nakon čega je uslijedilo vrlo kvalitetno i potrebno otvoreno pismo Slavka Goldsteina), pokazao je ono isto što smo vidjeli ove subote na Bleiburgu: da ne zna korektno govoriti o žrtvama.
Bozanić je u Jasenovcu (tijekom propovijedi u župi Jasenovac) u prvom redu nastupio kao branitelj Crkve, kako ”Stepinčeve” tako i današnje. Nikakve joj mane nije našao. Dapače, u njegovoj interpretaciji Crkva je po nedužnosti nadvisila jasenovačke stradalnike. Jednako zbunjujuća je potreba da se na mjestu najvećeg ustaškog stratišta obračunava s komunističkim režimom. U istom je dahu spomenuo ”strahote Ante Pavelića i ustaša koji su hrvatski narod odveli u tragediju patnje i poniženja” i ”strahote partizana i komunističkih vlastodržaca pod vodstvom Tita”.
Kolegica Jelena Lovrić je sutradan u komentaru u Jutarnjem listu napisala ovo: ”Posve se neprimjerenom čini Bozanićeva odluka da se u Jasenovcu opetovano spominje žrtava Bleiburga. Istina, u svojedobnoj propovijedi u Bleiburgu (13. svibnja 2007., op.D.P.) kardinal se referirao na Jasenovac, ali takvo povezivanje iz jasenovačke je perspektive pogrešno, uvredljivo, skandalozno. Jasenovačke žrtve nisu i ne mogu biti krive za Bleiburg, a neki od bleiburških stradalnika počinili su zločine u Jasenovcu. Spominjanjem Bleiburga na mjestu pomora jasenovačkih žrtava zagrebački je nadbiskup prolio suzu i nad njihovim ubojicama.”
A tako je bilo i ove subote. Svoje navodno zalaganje za istinu debelo je doveo u pitanje sasvim neutemeljenom i zlonamjernom insinuacijom na račun Zorana Pusića i svih nas u Antifašističkoj ligi da današnje pozivanje na antifašizam tendira staljinizmu (”Danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća”) i da izmišljavamo neke fašiste, kao i implicitnim optuživanjem aktualne vlasti da skriva istinu o žrtvama Bleiburga. I to samo dan, kako je konstatirala Jelena Lovrić u svom jučerašnjem kraćem komentaru u JL-u, nakon što je premijer Milanović položio vijenac na masovnoj grobnici u Teznom, a njegov ministar branitelja otkrio spomenik kojim je sadašnja Vlada, za razliku od svih prethodnih, počela obilježavati stratišta iz komunističkog režima.
Bozanić ima potrebu koristiti oltar kao političku tribinu. Pa je tako rekao:
”U našoj Domovini, posebno zadnjih godina, ponovno se žele oživjeti sukobi i stare ideološke podjele za koje se vjerovalo da su dijelom prevladane; raspiruje se mržnja, nameće se netrpeljivost i isključivost. Naime, nekima kao da je stalo produbljivati neistine ne bi li se produžio sukob i nasilje iz vremena totalitarizma.
Nasuprot domoljubnom antifašističkom otporu iz Drugoga svjetskog rata danas se pojavljuje neka nova ideologija antifašizma s diskursom iz pedesetih godina prošloga stoljeća koju ne nalazimo u suvremenosti drugih europskih zemalja. Izmišljanje neke fašizacije Hrvatske hrani tu ideologiju i daje joj priliku da se njezini promicatelji predstavljaju borcima protiv tih navodnih pojava, skrivajući pravu narav svoga djelovanja i ne dopuštajući da hrvatsko društvo raste u slobodi, zajedništvu i suživotu, u čežnji za napretkom, pravednošću i mirom, u otklonjenosti od svakoga totalitarizma.”
Dakle, Bozanić nastavlja zločin šutnje za koji se – kad je o bleiburškoj tragediji riječ – s pravom optužuje režim bivše jugoslavenske države; on je, naime, na komemoraciji na Bleiburškom polju u subotu ponovljen. Ali sada se šutjelo o nekim drugim važnim aspektima krvavih događaja s konca Drugoga svjetskog rata. Da je među tada stradalima bilo i ustaša, nitko nije ni zucnuo. Čak je i kardinal Bozanić u svojoj homiliji isključivo govorio o nedužnim žrtvama, kao da drugačijih nije ni bilo. Svi su pobijeni bili žrtve, ali svi sigurno nisu bili i nevini. Koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima.
I tu smo. Vrlo je značajno, već i degutantno, da se na Bleiburgu nikako ne želi spomenuti da se tamo dogodio krah jedne zločinačke vladavine ustaša, da se tamo dogodila posljedica izdaje Poglavnika onih Hrvata koji su ga slijedili, što potvrđuju proustaški krugovi u Argentini koji, reagirajući na ukidanje saborskog pokroviteljstva nad okupljanjima ustašonostalgičara na Bleiburgu, kažu baš ovo: da je to ”bezbrojno mnoštvo (koje je išlo prema Bleiburgu, op.D.P.) predstavljalo svojom odanošću hrvatskoj državi (to jest NDH, op. D.P.) znatnu zapreku postignuću diktature proletarijata i uvađanja komunizma”.
Nema nikakve sumnje da će, ukoliko dobije većinu u Saboru, HDZ vratiti to ukinuto pokroviteljstvo, što su najavili Tomislav Karamarko i Bruna Esih u ime Kolinde Grabar-Kitarović.
Predsjedništvo Hrvatskog sabora donijelo je 17. travnja 2012. odluku da Sabor ukida političko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu.
“Opće je hrvatsko jedinstvo, u to sam uvjeren, da postoje žrtve ne samo Križnog puta, nego da postoje i mnoge nevine žrtve koje su stradale na način da im nije suđeno. Svi osuđuju one koji su počinili i koji su uzročnici tih žrtava, žrtve zaslužuju puno poštovanje i pijetet i to je ono s čim smo se na Predsjedništvu Sabora složili”, istaknuo je tadašnji predsjednik Sabora pokojni Boris Šprem, ali i pojasnio s čime se nisu složili.
“Smatramo da su žrtve do kojih je došlo bile žrtve na Križnom putu kroz Hrvatsku i Sloveniju, da su se na Bleiburškom polju odvijale završne i legitimne borbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i već tada gotovo poraženih Pavelićevih snaga i da je tamo došlo do stradanja s obje strane, ali nije bilo nevinih žrtava. Nevinih žrtava je bilo, jer je do njih došlo bez suđenja, na stratištima i grobnicima kroz put Križnog puta. Smatramo da treba obilježavati, dati počast i pun pijetet tim žrtvama na stratištima i grobnicama Križnog puta”, istaknuo je Šprem. Kako je obećano tako je i učinjeno – žrtve Križnog puta se komemoriraju u Teznom i u Macelju.
Posebno bih se sada pozabavio izaslanicom hrvatske Predsjednice Brunom Esih. Ova asistentica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, koautorica knjige ”Čuvari bleiburške uspomene” s Josipom Jurčevićem, teškim revizionistom i negatorom holokausta u Hrvatskoj, te s osobom osumnjičenom za ubojstvo u Njemačkoj i za suradnju s Udbom Božom Vukušićem, a bavila se i istraživanjima zločina Udbe, ujedno je predsjednica udruge Hrvatski križni put. ”Naš rad temelji se na stručno-znanstvenom pristupu te putem izvorne građe želimo eliminirati pokušaj nametanja ideološke interpretacije povijesti”, pojasnila je tportalu. Ha, ha, ha… Da vidimo kako to ona istražuje.
Na pitanje je li tijekom svog ”znanstvenog istraživanja” došla do točne brojke stradalih na Bleiburgu i Križnom putu, kaže da ne bi izlazila s brojkama. Ali napominje da je na nedavno održanom okruglom stolu, u organizaciji udruge kojoj je na čelu, demograf Stjepan Šterc iznio najnovije podatke, na temelju preciznih demografskih pokazatelja, koji govore o ”mogućih gotovo 500 tisuća žrtava”.
Ovim desetostrukim povećavanjem broja ubijenih nakon 15. svibnja 1945. Bruna Esih se megalomanijom i pretjerivanjima javlja kao glavni konkurent Save Štrpca, odnosno konstruktora mita o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. I time je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokazala koji su njeni kriteriji. Štrumfeta s Pantovčaka, recimo još jednom, osoba je šuplja i bez osobita političkoga obrazovanja, pa je odabir Brune Esih da ju predstavlja na predizbornom političkom skupu koji se u subotu održao na Bleiburškom polju pod pokroviteljstvom zagrebačkog nadbiskupa dokaz te njene šupljine i irelevantnosti.
Zaključno, lani je na Bleiburškom polju dubrovački biskup Mate Uzinić, pozivajući da se konačno završi Drugi svjetski rat, doslovce zavapio: ”Prestanimo se već jednom ponašati kao djeca ustaša i partizana. Prestanimo jedni drugima biti neprijatelji i postanimo jedni drugima braća i sestre”. Nažalost, po ovogodišnjoj bi se komemoraciji moglo zaključiti da su njegove riječi bačene u vjetar.
I tako će ostati sve dok se vijenci polažu pred spomenik koji je podignut ”U čast i slavu poginule hrvatske vojske – Svibanj 1945” (tekst na spomeniku nije istovjedan u njemačkoj verziji u kojoj se časte ”poginuli Hrvati”, a ne neka vojska). Naime, kako je rekao povjesničar Hrvoje Klasić gostujući u nedjelju u emisiji ”Nedjeljom u 2”, baš bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi Grabar-Kitarović obrazlagala izraelskim vlastima da komemorira ustašku vojsku i to čak dva puta u istome tjednu.
Sve dok se na Bleiburškom polju liju suze za propalom NDH to treba biti samo maslo ekstremne desnice i kalkulanata iz HDZ-a (naime, u prvome redu ispred Bozanića se, među inima, kočoperio i ratni zločinac Branimir Glavaš) i velika bi pljačka bila uzimati novac svih hrvatskih građana da se to financira, što se i dalje događa jer svi mi plaćamo prijenos u režiji HTV-a koji sve to čini regularnom pojavom općeg značaja.
Kad bi se pak prihvatila verzija desničara da je Bleiburg simbol svih ”komunističkih zločina”, onda tamo ne bi trebalo biti mjesta nostalgiji prema ustašama, već samo pijeteta prema nevinima. Ustaše to nisu bile.
Kako su predstavnici HDZ-a na Bleiburgu pod pokroviteljstvom kardinala Bozanića najavili važne zadatke koji predstoje u skoroj budućnosti, mene još samo zanima jesu li svi vjernici zagrebačke nadbiskupije složni da se njihovim novcima Bozanić bavi političkim agitiranjem za pobjedu HDZ-a.
Kažu i ponavljaju da je Bleiburg ”polje hrvatske nade” i zalog ”novog zajedništva”. Ne, ono je mjesto obične fašističke agitacije i ja ne vjerujem da možemo biti ujedinjeni oko cilja rehabilitacije Ante Pavelića i njegovih krvnika.
Ja sam se oko toga već dobrano očitovao, ali čekam da to učini i većina mojih sugrađana. ”Vidite koliko nas ovdje ima”, ushićeni je Bozanić tako započeo misu. Bilo bi lijepo da osobito oni koji tvrde da vjeruju u Boga kažu vide li Boga u djelima Maksa Luburića, Dide Kvaternika i drugih junaka NDH te najvećeg zločinca kojeg je rodila hrvatska majka – Ante Pavelića.