Minotaur, egocentrik, gigant

Slavenka Drakulić, ”Dora i minotaur – Moj život s Picassom”, Fraktura, Zaprešić, 2015.

Glavna misao koja mi se formirala tijekom, i ostala neposredno nakon čitanja ”Dore i Minotaura“ bila je: Picasso mi se ne sviđa.

To se ne odnosi na Picassa kao umjetnika, već na osobu iz romana, sebigravitirajuću, naizgled samodostatnu, okrutnu, pa i parazitsku ličnost koja, kao i mnogi veliki umjetnici, neutaživo usisava energiju i tvari oko sebe, da bi ih kasnije kanalizirala u ono zbog čega i postoji – vlastitu umjetnost.

Pitam se je li Slavenka Drakulić upravo to i željela postići, taj osjećaj netrpeljivosti prema Pablu Picassu koji ne mari za svoje muze nakon što ih često iscrpi i do posljednje kapi, pa one polude, ili postanu bolesne, što je tom slikaru bilo krajnje odbojno i zapravo nepodnošljivo.

Naravno, taj moment Picassa koji svoje muze proždire i koji se njima hrani (i koji je snažno istaknut, figurira i u samom naslovu, dakle, u refleksiji Picassa kao otjelovljenog Minotaura) svakako je ključan za razumijevanje ovog djela, ali i odnosa Dore Maar i Pabla Picassa.

Glavna misao koja mi se formirala tijekom, i ostala neposredno nakon čitanja ”Dore i Minotaura“ bila je: Picasso mi se ne sviđa. To se ne odnosi na Picassa kao umjetnika, već na osobu iz romana, sebigravitirajuću, naizgled samodostatnu, okrutnu, pa i parazitsku ličnost koja, kao i mnogi veliki umjetnici, neutaživo usisava energiju i tvari oko sebe, da bi ih kasnije kanalizirala u ono zbog čega i postoji – vlastitu umjetnost

Prvih četrdesetak stranica, da budem sasvim iskren, nije mi bilo najzanimljivije štivo, možda jer je i život Theodore Marković bio takav. Još uvijek je bila lišena svog blještavog, umjetničkog imena Dora Maar, i uzbuđenja susreta sa slavnim slikarom, ali i lokacije koja će za vrijeme Drugog svjetskog rata pokleknuti i biti okupirana, Pariza.

Dora, premda je u Parizu rođena, odrasta u Buenos Airesu, s ocem Hrvatom i majkom Francuskinjom, no kasnije se ipak u glavni grad Francuske vraća, gdje će naposljetku, puno godina kasnije, i umrijeti.

Biografski detalji iz njezina života vjerno su i detaljno preneseni, od umjetničkog kružoka s kojim je stasala prije Picassa, ljubovanja s Georgeom Batailleom, i upoznavanja, zaljubljivanja i dugotrajnog sunovraćanja u pratnji Picassa, u ljubavnoj vezi koja će intenzivno trajati desetak godina.

Picasso je u trenutku susreta bio znatno stariji od Dore, bio je oženjen i imao mlađahnu ljubavnicu. Dorin umjetnički život završio je tako da je na njegov nagovor od fotografiranja, za koje je bila zaista talentirana, odustala i počela slikati na način sličan njegovom, no naravno, na znatno nižoj razini.

Takva životna postava dvoje ljubavnika bila je, i jest pomalo smiješna, ridikulozna. Slikati u prisustvu osobe koju će neki kasnije nazivati najvećim slikarom 20. stoljeća, po želji tog istog velikana, zaista je suvišno, pa čak i glupo. Također budi i više nego opravdane sumnje da je Picasso volio biti okružen inferiornijima od sebe, poslušnima, pokornima, slugama.

Zato i je teško voljeti Picassa kao osobu, taštu, okrutnu i ne previše moralnu ili sklonu izlaganju, jer zna se što je najbitnije – njegova umjetnost. Jer ukoliko se njemu nešto dogodi, ni njegove umjetnosti više neće biti.

Ne bih previše detaljno ulazio u sadržaj njihova odnosa, dovoljno je ponoviti kako mi Picasso iz romana nije simpatičan, no, bez obzira na sve – premda se ponijela potpuno ljudski, i željela biti u blizini velikog umjetnika – ponekad je teško suosjećati i s njom, s Dorom, jer su njezine odluke ipak bile njezine, i s te strane radi se o književno jasno iznijansiranoj osobi, snažnoj i autentičnoj, no svejedno opsesivnoj i povodljivoj.

Picasso je u trenutku susreta bio znatno stariji od Dore, bio je oženjen i imao mlađahnu ljubavnicu. Dorin umjetnički život završio je tako da je na njegov nagovor od fotografiranja, za koje je bila zaista talentirana, odustala i počela slikati na način sličan njegovom, no naravno, na znatno nižoj razini. Takva životna postava dvoje ljubavnika bila je, i jest pomalo smiješna, ridikulozna

Slavenka Drakulić sjajno je prikazala Doru Maar, i njezinu, žensku stranu ove priče. Ne mislim samo na unutrašnji život protagonistice, nego i povijesni i kulturni kontekst u kojem se ličnost Dore Maar formirala, egzistirala i unutar kojeg se počela urušavati, dok na kraju nije ostala natruha negdašnje osobe, slobodoumne fotografkinje pred kojom je bila sjajna karijera i život.

Što se tiče književne strane cijele priče, izvedena je vrlo dobro. Naravno, početak je dosadnjikav, i u tekstu postoje određeni viškovi, i nije jasno o kojoj se točno proznoj formi radi, što bi nekome moglo zasmetati. Meni primjerice nikako nije jasno gdje se i kako točno koristi sadržaj pronađene bilježnice ili dnevnika Dore Maar, koji se spominje u autoričinu proslovu.

No kako god bilo, svoju ocjenu baziram isključivo na intenzitetu emocija koji je ovaj tekst pobudio u meni, bez obzira na njegove nedostatke, a koji su mi zbog svega navedenoga potpuno nebitni.

Slavenka Drakulić uspijeva iznaći prave riječi kako bi se pronašla tražena emocija, i kako bi se i nakon čitanja naslovni likovi ovog fikcionalno-biografskog uprizorenja zadržali uz čitatelja. Dakle, oni ostaju i nakon što mine radni dan, i kad dođe vrijeme za još jedno spavanje prije nego što životni kaos ujutro krene ispočetka.

Da, Dora Maar bila je uz mene, u mojom mislima, i dok sam bio na sredini knjige, i dok sam uspoređivao navedene detalje iz njezina života s onima iz nekih dokumentaraca, i ostalih izvora, i mislim da je to upravo najveći kompliment koji mogu dati ovom romanu.

Posebno mi se svidjela pronicljiva usporedba “Postanka svijeta“ Gustavea Courbeta i “Dore i Minotaura“ Pabla Picassa, i to kako navedeni slikari zapravo prikazuju istu stvar iz druge perspektive. Dok je prva perspektiva muški prikaz fascinacije ženskim tijelom, druga je također muška, fascinirana, ali uz to i uplašena onim femininim.

Slavenka Drakulić sjajno je prikazala Doru Maar, i njezinu, žensku stranu ove priče. Ne mislim samo na unutrašnji život protagonistice, nego i povijesni i kulturni kontekst u kojem se ličnost Dore Maar formirala, egzistirala i unutar kojeg se počela urušavati, dok na kraju nije ostala natruha negdašnje osobe, slobodoumne fotografkinje pred kojom je bila sjajna karijera i život. Što se tiče književne strane cijele priče, izvedena je vrlo dobro

Zanimljivo je, s druge strane, kako je “L’origine du monde“, slika iz 1866. godine koja prikazuje donji dio ženskog tijela i vaginu, i dan danas vrlo aktualan prikaz našeg stanja svijesti. Naime, Facebook je nije želio prikazati na profilima svojih korisnika nebrojeno puta, ali kad se to dogodilo na zidu jednog Francuza zbog automatske cenzure sličnih sadržaja, to je već postao problem.

Navedeni francuski učitelj, čije ime javnosti nije poznato, podigao je tužbu protiv Facebooka u Parizu. Bez obzira na inzistiranje pravnog odjela navedene kompanije kako francusko pravosuđe nema jurisdikciju nad navedenom tužbom, francuski Visoki sud nije se složio. Korisnik traži odštetu jer su mu narušena prava slobode govora – upravo zbog toga što Facebook ne razlikuje pornografiju od umjetnosti, što i inače jest problem navedenog online servisa.

Ima i druga stvar koja mi je pala na pamet prilikom čitanja ove knjige, odmah čim sam pročitao moto romana s kojim se apsolutno ne slažem (izjava Pabla Picassa: Umjetnost je laž koja nam pomaže da shvatimo istinu). Sjetio sam se Michela Houellebecqa i njegovog posljednjeg prevedenog romana, ”Karta i teritorij“.

Ne znam kako je kod nas točno preveden navedeni pasus, no ovo je moj pokušaj prijevoda monologa glavnog lika, slikara Jeda, sa 176. stranice: Picasso je ružan, slika odvratno deformiran svijet jer mu je duša odvratna, i to je sve što se može reći o Picassu, … kod njega uopće nema svjetla, nema inovacije boja i formi, … apsolutno ništa vrijedno spomena, samo krajnja glupost i prijapističko muljanje.

Ne kažem da se slažem s ocjenom tog fiktivnog književnog lika, ali sjetio sam se tog pasusa. Dapače, možda i nije loše malo pojasniti o kome govorimo kad govorimo o Picassu, pogotovo kad se malo odmaknemo od novoobjavljenog teksta Slavenke Drakulić i susljedne, mračne i ipak egocentrične perspektive Dore Maar.

Da, Picasso je bio opčinjen samim sobom, ili možda bolje rečeno, suštinski je orijentiran onom umjetničkom u sebi, i da, tome je bio sasvim posvećen. No, to se zove Umjetnik, i s te strane nije čudno što je bio ekskluzivan u svojoj distibuciji vremena i pažnje (premda su tu može svašta prigovoriti).

Picasso je bio opčinjen samim sobom, ili možda bolje rečeno, suštinski je orijentiran onom umjetničkom u sebi, i da, tome je bio sasvim posvećen. No, to se zove Umjetnik, i s te strane nije čudno što je bio ekskluzivan u svojoj distibuciji vremena i pažnje (premda su tu može svašta prigovoriti). Također, Picasso je bio veliki radnik, i ostavio je iza sebe zastrašujuć opus

Također, Picasso je bio veliki radnik, i ostavio je iza sebe zastrašujuć opus. Mijenjao se tijekom karijere više puta, a od svih njegovih umjetničkih faza tri ili četiri su vrhunske, i obilježile su likovnu umjetnost na način na koji je teško usporediv s bilo kojim drugim umjetnikom.

Na samom kraju, i povezano s navedenim, ima jedna generalija na ovitku knjige koja me pomalo zasmetala. Tekst s opreme knjige počinje ovako: “Pablo Picasso, najveći slikar dvadesetog stoljeća…“ Ne kažem da nije, no nisam siguran da bih to tako sročio da me netko pita. Možda – prve polovice 20. stoljeća. (Ipak su kasnije nastupili, i rasturili, potpuno apartni Pollock, Warhol, i ostali.)

No kako nisam ekspert za slikarstvo pitao sam neke naše umjetnike tko je po njima bio najveći slikar 20. stoljeća. Zlatan Vehabović kaže Anselm Kiefer. Marko Zeman kaže Picasso i Matisse. Ivan Fijolić šalje upitnike i kaže da ne zna i da ga ostavim na miru.

Bez obzira kako to formulirali, sasvim je sigurno da je Picasso gigant, ali da je najveći bio ljudima koji su ga okruživali, pogotovo Dori Maar.

(Prenosimo s portama Moderna vremena info).

    •  Osuda američke hegemonije

> Svi tekstovi ovog autora