Mali ogled o zamjeni malih Srba malim Hrvatima

 Svakog iole pažljivijeg i upućenijeg posjetitelja glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara ove su godine morale smetati brojne pogreške u programskim knjižicama, kako činjenične, tako i gramatičke i pravopisne. Bilo ih je više nego u hrvatskim novinama.

Dubrovačke ljetne igre kulturna su institucija duge tradicije. Njihova je važnost priznata i na državnoj i na nacionalnoj razini. Tu bismo, dakle, u toj hrvatskoj Ateni, morali biti posebno osjetljivi na hrvatski jezik. Što se piše, govori i pjeva na Dubrovačkim ljetnim igrama trebalo bi biti važno čitavom društvu. U protivnom, Igara ne bi trebalo ni biti.

Zbog svega toga obradovao me je letimičan prvi pogled na programsku knjižicu namijenjenu publici svečanog završnog koncerta 66. dubrovačkih ljetnih igara. Vidio sam, naime, da se nastoji poštovati svjetske standarde pa su u knjižicu, kako i treba, uvršteni tekstovi svih sedam pjesama velikog francuskog skladatelja Claudea Debussyja koje su bile na programu koncerta.

Pjesme Paula Verlainea, Alfreda de Musseta, Théodorea de Banvillea te jedna za koju je stihove napisao sam Debussy bile su otisnute na francuskom izvorniku i prevedene na engleski i na hrvatski. Ime prevoditelja, nažalost, nigdje se u knjižici nije moglo naći.

On je jednostavno smatrao da se uklanjanje svega srpskog u Hrvatskoj podrazumijeva. Ali, maestro Kocsis nije naš problem, nego oni, a u prvom redu to je vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara, koji su mu dopustili da napravi takvu svinjariju prema djelu, njegovu autoru, povijesnim činjenicama i svim spomenutim i nespomenutim narodima, uključujući i Hrvate. Nažalost, Hrvati su mu to i dopustili i time pokazali da je, barem dijelom, bio u pravu

Ali, nešto je drugo privuklo pažnju i izazvalo potiho zgražanje barem dijela publike. Ta jedna kriva riječ stavljena na krivo mjesto ne zbog pogreške, nego u potpuno pogrešnoj namjeri, meni je ubila volju za slušanje bilo kakve glazbe. Ta jedna namjerna kriva riječ obesmislila je čitav koncert, festival i sve one kićene prigodne riječi o važnosti kulture i duha.

Da objasnim.

Za svečanost zatvaranja festivala Dubrovačke ljetne igre ove su godine angažirale velikog mađarskog glazbenika, pijanista, dirigenta i skladatelja, Zoltána Kocsisa. Jedno od očitovanja njegove glazbeničke svestranosti su i orkestracije klavirskih partitura. Zato vjerojatno nitko od organizatora nije rogoborio kada je maestro Kocsis za program svog dubrovačkog dirigentskog nastupa sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije odabrao i vlastite aranžmane za simfonijski orkestar sedam Debussyjevih popijevaka skladanih za glas i klavir.

Ma koliko god uvjeti ispred crkve sv. Vlaha bili nepodesni, uz svu okolnu buku i nimalo delikatan razglas, u ovim se skladbama moglo barem naslutiti kako vješto maestro Kocsis po klavirskim notama razlijeva i komponira boje iz palete simfonijskog orkestra.

Između uvertire Wagnerovih Majstora pjevača i Osme simfonije Antonina Dvořaka, te su pjesme na takvom mjestu svakako bile predelikatan materijal. Ali, zahvaljujući i sopranistici Moniki Cerovčec, mogli smo i tog Debussyja doživeti kao prkosni otpor umjetnika i umjetnosti prema okolini u kojoj kulture još ima samo u kamenu posloženom i ostavljenom prije više stoljeća. Mogli bismo, ali to bi bio samo još jedan umišljaj i uljepšavanje stvarnosti maštom.

U nizu izvedenih Debussyjevih pjesama bila je i zadnja koju je veliki Francuz skladao pred Božić 1915. godine. Mračno ratno doba Debussyju je dodatno zamračila dijagnoza smrtonosne bolesti od koje će umrijeti u proljeće 1918., uz riku njemačkih topova nadomak Pariza.

Naslov pjesme je “Božić djece koja više nemaju kuće” (Noël des enfants qui n’ont plus de maison), a stihove je napisao sam Debussy. Pjesma je dokument vremena, važan prilog glazbenoj i općoj povijesti uvršten u svaku ozbiljnu knjigu na temu umjetnosti i rata.

Mislim da između progona malih Srba iz sto godina stare Debussyjeve pjesme na Dubrovačkim ljetnim igrama i ustaške peticije akademika i biskupa nema velike razlike

Debussy je kao čovjek, a donekle i kao umjetnik, bio donekle podlegao ratnoj nacionalističkoj groznici. Prekriživši Bacha, Beethovena i Wagnera počeo je vlastiti rat na estetičkom bojnom polju za čišćenje francuske glazbe od stranih utjecaja. Ipak, nije otišao u krajnost koju je zagovarao ratni Nacionalni komitet za francusku glazbu da se potpuno zabrani sve što dolazi s neprijateljske strane.

Tim se idejama, primjerice, Maurice Ravel oštro usprotivio napisavši tom istom komitetu antologijsko pismo u kojem povlači jasnu granicu između kiča i umjetnosti te svojim ratom zaluđenim kolegama vrlo ljubazno, ali i odlučno objašnjava koja glazba može i treba poslužiti propagandi, a koja ne može i ne smije, te naposljetku zašto nikako ne može prihvatiti čast postati članom njihova društva, a da ne bude ništa manji Francuz od njih.

I sam Debussy o ratu je mnogo više govorio i pisao nego što je skladao. I on je, poput Ravela, osjećao umjetničku odgovornost i imao savjest instančaniju i profinjeniju od gomile. Isticao je tih godina posvuda da je francuski skladatelj, prekinuo je svaki kontakt s neprijateljskim zemljama, ali libio se skladanja marševa i budnica. U jednom pismu svom izdavaču Jacquesu Durandu napisao je da mu je smiješna i zazorna sama ideja skladanja junačke glazbe u debelom i sigurnom zaklonu od metaka.

Gotovo svu svoju ojađenost i ogorčenost Debussy je zato upisao u spomenutu pjesmu o djeci, žrtvama rata. To nije antiratna pjesma. Sladunjava glazbena atmosfera Božića u oštrom je kontrastu s dječjim glasom koji nabraja zločine neprijatelja i od malog Isusa traži za njih kaznu, a za Francusku pobjedu. Štoviše, za djecu Francuske traži i osvetu.

Potom, prije stiha “ako smo neke zaboravili, oprosti nam”, pjesnik-dijete osvetu traži i za “malene Belgijance, malene Srbe i malene Poljake”. Tako je barem trebalo pisati u hrvatskom prijevodu francuskog stiha “Les petits Belges, les petits Serbes, et le petits Polonais aussi!”.

Dubrovačke ljetne igre kulturna su institucija duge tradicije. Njihova je važnost priznata i na državnoj i na nacionalnoj razini. Tu bismo, dakle, u toj hrvatskoj Ateni, morali biti posebno osjetljivi na hrvatski jezik. Što se piše, govori i pjeva na Dubrovačkim ljetnim igrama trebalo bi biti važno čitavom društvu. U protivnom, Igara ne bi trebalo ni biti

Mali su Srbi i na engleskom ostali “little Serbians”. Ali, iz hrvatskog su prijevodi mali Srbi prognani i na njihovo su mjesto upisani “maleni Hrvati”, a u falsificiranju originala sudjelovala je i pjevačica otpjevavši “petits Croats”.

Nakon koncerta pojurio sam do dirigenta i ostao iznenađen kad mi je odgovorio, pomalo ponosno, da je to bila njegova ideja. Njega je potom začudilo moje pitanje zašto i moje neodobravanje takvog postupka. On je jednostavno smatrao da se uklanjanje svega srpskog u Hrvatskoj podrazumijeva.

Ali, maestro Kocsis nije naš problem, nego oni, a u prvom redu to je vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara, koji su mu dopustili da napravi takvu svinjariju prema djelu, njegovu autoru, povijesnim činjenicama i svim spomenutim i nespomenutim narodima, uključujući i Hrvate. Nažalost, Hrvati su mu to i dopustili i time pokazali da je, barem dijelom, bio u pravu.

Ja, pak, mislim da između progona malih Srba iz sto godina stare Debussyjeve pjesme na Dubrovačkim ljetnim igrama i ustaške peticije akademika i biskupa nema velike razlike.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora