Priče o izbjeglicama, vjerojatnom Hrvatu i baki Ani

Koliko god bili informirani, što kažemo da razumijemo o onome što se događa oko nas tek je naša priča. Zapravo, sve što kažemo o svijetu, o sebi, o drugima, o prošlosti ili budućnosti, ni ne može biti drugo. Koliko god prilagođavali i modificirali naše priče svakom novom informacijom, riječima ne možemo iskazati ni najjednostavniju svakodnevnu zbilju, a kamoli li složenije pojave ljudske povijesti.

Trajno nam štogod izmiče ili ne umijemo proturječne informacije držati u plodonosnom prijeporu. Život je bogatiji od jezika nam, a jezik skučeniji od zbilje. To znaju i povjesničari, pa i političari ukoliko imaju intelektualnoga poštenja te imalo etičnosti. Samo je ideolozima to nemoguće prihvatiti jer su i oni sami, budući da su uvijek u pravu – tek priča. Vrlo opasna priča.

Pričanjem priča oblikujemo naš vlastiti narativni identitet i utječemo na one naših bližnjih. Mi jesmo ono što pričamo. Želite li koga upoznati dalje ćete stići ukoliko slušate kako priča, kako iz obilja svojega bića vadi riječi, nego pamteći sam sadržaj onoga što priča. Ionako ćemo, naposljetku, štogod nam se kaže, razumjeti iz arhiva vlastitih priča.

Mi jesmo ono što pričamo. Želite li koga upoznati dalje ćete stići ukoliko slušate kako priča, kako iz obilja svojega bića vadi riječi, nego pamteći sam sadržaj onoga što priča. Ionako ćemo, naposljetku, štogod nam se kaže, razumjeti iz arhiva vlastitih priča. Drukčije ni ne možemo. Objektivne priče naprosto ne mogu postojati jer smo svi subjekti. Stoga pričati valja odgovorno

Drukčije ni ne možemo. Objektivne priče naprosto ne mogu postojati jer smo svi subjekti. Stoga pričati valja odgovorno. Što konkretno znači: ništa ne poopćavati, izričito tvrditi, apsolutno znati. Tek slušati i promatrati.

Kad su se na našim granicama pojavile osobe izbjegle nevoljama u svojim zemljama, priče o njima stigle su do nas i prije njih samih. Već s uspostavljenim klasifikacijama, već oboružane protiv naše moguće volje da ljude vidimo kao osobe, a ne kao pripadnike određene nacije, religije, staleža, rase, spola, određene političke volje.

Kad tkogod kaže da sam kršćanka i Hrvatica, kaže li to išta bitnoga o mojoj osobi, mojim razmišljanjima i ponašanju? Misle li svi Hrvati isto i osjećaju li svi kršćani isto? I hoće li se jednako ponašati u istim okolnostima? Hoću i se i ja ponašati uvijek isto u istim okolnostima?

Kako to da su izbjeglice onda za nas masa onih drugih? Čini se stoga što su naše priče o njima već umazane strahom. Strahom što su ga proizvele priče koje smo bili čuli. Strahom da su došli oduzeti nam naše narativne identitete koje gradimo usuprot njih, svih drugih, da bismo valjda sebe održali. Kao da smo zaboravili umijeće kojim možemo biti subjekti u pričama jedni drugih.

Dakako, i među izbjeglicama ima svakojakih ljudi kadrih činiti zlo. Baš kao i u Hrvata. Dakako, da svijet nikad nije crno-bijel. Dakako, da u prilog tzv. pozitivnih misli što ih o svemu valja njegovati, ne treba biti naivan ili slijep. Ili čak jeftino kupovati i dijeliti suosjećanje.

Zacijelo ste primijetili da ćemo teže koga prihvatiti otvoreno ako nas je prije njih sustigla ružna priča o njima bilo u njoj istine ili ne? Ili: da određene novine ili portali, pa onda i ljudi, bljuju samo ružne priče o onima koje doživljavaju kao svoje protivnike pa ih onda i svuda, te ružne priče, i traže? U takvim pričama ni sami ne želimo biti. Od takvih priča se može samo strahovati, ali ne i živjeti

No, zacijelo ste primijetili da ćemo teže koga prihvatiti otvoreno ako nas je prije njih sustigla ružna priča o njima bilo u njoj istine ili ne? Ili: da određene novine ili portali, pa onda i ljudi, bljuju samo ružne priče o onima koje doživljavaju kao svoje protivnike pa ih onda i svuda, te ružne priče, i traže? U takvim pričama ni sami ne želimo biti. Od takvih priča se može samo strahovati, ali ne i živjeti.

Valja jednostavno ne dopustiti da nas predrasude i strahovi spriječe da naprosto – slušamo i gledamo. Tek kada slušamo i motrimo, tek tada nam dnevna politika ne može skakati za vrat, ni napadati nas i gušiti teorije zavjere, ni ledeniti naša i tuđa ravnodušnost. Tek tada susrećemo žive ljude poput nas i dopuštamo da nam se život jednostavno događa.

Slušao i gledao je ovih dana Nihad Rizvanović te svoja opažanja zabilježio na stranici Facebooka. Uz njegovo dopuštenje, prenosimo njegovu priču:

”Scena sa Zagrebačkog velesajma kojoj sam upravo prisustvovao – grupica od šest Sirijaca stoji pored zapadnog ulaza. Pored njih, svega nekoliko metara dalje, ruksaci, vreće za spavanje i tri boce za vodu. Na nekom starom biciklu, u iznošenoj plavoj kuti, prilazi stariji čovjek, vjerojatno Hrvat, skuplja plastičnu ambalažu. Pokupi jednu praznu bocu, a druge dvije, nakon što shvati da u njima ima još vode, ostavi. Sirijci razmjene nekoliko brzih rečenica nakon čega jedan od njih pritrči čovjeku, prespe sadržaj jedne poluprazne boce u drugu, ovu drugu zadrži, a prvu pospremi u jednu od dvije vreće okačene o upravljač bicikla. Iz džepa potom izvuče čokoladu ”Milka“ i da je čovjeku koji je lagano klimajući glavom pospremi u gornji lijevi džep svoje istrošene kute. Kratko se pogledaše, osmjehnuše se jedan drugome, nakon čega se čovjek s biciklom lagano udalji. Nikad se ranije nisu vidjeli i vrlo vjerojatno se neće vidjeti nikada više“.

”Susedi pričaju da među njima morti ima teroristov. Al kaj je to mene briga?! To je njihovo breme. Ja sam samo prepoznala nesreću v očima im…”

Slušajući i motreći i meni je prišla jedna priča, štoviše prava mudrost iz usta starije žene koju sam srela u Bregani, blizu granice sa Slovenijom gdje se okupljalo sve više izbjeglica. Puštali ih na kapaljku, dajući prednost ženama i djeci. Ljudi iz okolnih mjesta donijeli su voća, suhu hranu, vodu, kišobrane, bezreceptne lijekove…. Volonteri sortirali po stolovima, a izbjeglice slali djecu da uzmu što im treba, a kasnije dolazili samo reći hvala smiješkom, naklonom, pa i rukovanjem…

Primijetila sam jednu stariju ženu iz sela kako je prišla stolu s hranom i iz torbe tamo položila svoj doprinos te se tiho udaljila. Nitko ju nije ni opazio. Kasnije sam ju sustigla biciklom, pa smo malo popričale.

Ime joj je Ana. Živi sama sa skromnom mirovinom, muž joj je umro a kćerka se udala negdje daleko. Rekla mi je da je bila u dućanu i tamo vidjela dvoje stranaca. Čula je na radiju da ti ljudi bježe od rata i nevolja. Komentirala je: ”Hrana bi mi zapela v grlu da im nisam odnesla od onog malega kaj imam“.

Ime joj je Ana. Živi sama sa skromnom mirovinom, muž joj je umro a kćerka se udala negdje daleko. Rekla mi je da je bila u dućanu i tamo vidjela dvoje stranaca. Čula je na radiju da ti ljudi bježe od rata i nevolja. Komentirala je: ”Hrana bi mi zapela v grlu da im nisam odnesla od onog malega kaj imam“

Pitala sam ju zna li iz kojih zemalja dolaze. Pogledala me malo iskosa: ”A zakaj bi to bilo važnega?“, a onda dodala: ”Susedi pričaju da među njima morti ima teroristov. Al kaj je to mene briga?! To je njihovo breme. Ja sam samo prepoznala nesreću v očima im…”. A onda se široko nasmijala: ”A kaj sam donesla, ionak ni dost ni za jen zub!“ Podsjetila me na udovicu s tri novčića iz evanđelja.

Tamo gdje se događa nevolja, još se intenzivnije događa dobrota. A istinsku povijest svijeta ne kroje SAD, EU ili ISIS ili tko već, nego ovaj stariji čovjek ”vjerojatno Hrvat“, ovaj muškarac iz Sirije, ova mudra baka Ana.

Budimo otvoreni da nam se ukaže prilika pridružiti im se, barem s ”Milka“ čokoladom. Ili barem pričajmo dobre priče od kojih se ne strahuje, nego živi.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora