Nacionalistička utrka

U redakciji u kojoj sam provela gotovo čitav radni vijek imali smo kolegu urednika, porijeklom iz Stankovaca, koji je vječno kasnio s predajom svojih stranica. Nakon što bi mu rok debelo istekao, a dečki i cure zaduženi za prijelom počeli glasno negodovati, on bi ušetao mrtav hladan, onako s noge na nogu, u tehničku redakciju, pogledom preletio preko bundžija i lijenim glasom zapitao:”Oli je neko utrku proglasio?”

Te njegove legendarne rečenice, tako tipične za dalmatinsko zaleđe, prisjetila sam se ovih dana prateći skupove SDP-a i HDZ-a. Čovjek se ne može ne zapitati je li to otpočela kampanja za predstojeće parlamentarne izbore, datum kojih ćemo valjda doznati u ponedjeljak, ili se u nas odigrava nekakvo natjecanje u patriotizmu.

Moju je generaciju učilo da kad se zastave razviju, razum seli u trubu. Tako su mi, ruku na srce, i izgledali oni koji su punili dvorane u Domu sportova i na Velesajmu. Članovi SDP-a nabrijani do neprepoznatljivosti, oni iz Domoljubne koalicije i figurativno i doslovno zapeli u devedesetima. Zar im je za hrvatovanje kakvo se viđa na seoskim svadbama u zaleđu bio potreban savjet PSB-a i mag za političke kampanje Alex Braun ili ovim drugima njemački IFO institut? Mogli su besplatno pogledati kazete s prvih višestranačkih izbora u nas i uštedjeti brdo love. Ovako su je, barem kad su prvi mačići u pitanju, doslovno bacili u vjetar, u natjecanje tko je veći domoljub i čija će zastava biti veća

Ne znam treba li uzroke tražiti u vlaškim genima partijskih lidera, i onog s lijeva i ovog s desna, ili u inozemnim konzultantskim kućama koje su, pretpostavljam, skupo platili da ih uviju u prihvatljiv celofan, ali skupovi im vrve domoljubnim pjesmama, zaklinjanjem u Hrvatsku i Franju Tuđmana (Druže Franjo, mi ti se kunemo…), desnice su im pribijene uz lijevu stranu prsa k’o da su netom doživjeli infarkt, a dvoranama lelujaju barjaci u tolikoj mjeri da ti se u glavi zavrti od ljubavi prema domovini.

Moju je generaciju učilo da kad se zastave razviju, razum seli u trubu. Tako su mi, ruku na srce, i izgledali oni koji su punili dvorane u Domu sportova i na Velesajmu. Članovi SDP-a nabrijani do neprepoznatljivosti, oni iz Domoljubne koalicije i figurativno i doslovno zapeli u devedesetima. Zar im je za hrvatovanje kakvo se viđa na seoskim svadbama u zaleđu bio potreban savjet PSB-a i mag za političke kampanje Alex Braun ili ovim drugima njemački IFO institut? Mogli su besplatno pogledati kazete s prvih višestranačkih izbora u nas i uštedjeti brdo love. Ovako su je, barem kad su prvi mačići u pitanju, doslovno bacili u vjetar, u natjecanje tko je veći domoljub i čija će zastava biti veća.

Kad su barjaci u pitanju, umjesto skupih inozemnih konzultanata mogli su kontaktirati nogometne navijače, BBB-ovce, Torcidu ili Armadu svejedno; sve te navijačke skupine pravi su maheri za goleme zastave koje se daju razviti preko cijelih tribina, za skandiranje i omalovažavanje protivnika. Dakle za sve ono što će dominantno biti upamćeno s ova dva početna predizborna skupa koja su trebala inicirati za koga se opredijeliti na skorašnjim izborima…

Dobro je nedavno u “Otvorenom” primijetio kolumnist Boris Rašeta da druge zemlje imaju bipolarni sustav, a naše dvije vodeće stranke bipolarni poremećaj. Ako je suditi po nedavnim skupovima, trenutno su u euforičnoj, blago psihotičnoj fazi koja im priječi dodir s depresivnom realnošću, pa bježe u 19 stoljeće, u buđenje nacionalne svijesti i samosvijesti, u budnice i davorije. I jedni i drugi uvjeravaju nas kako eto “još Horvatska ni propala”, ali mogla bi ukoliko se opredijelimo za njima suprotstavljenu stranu ili glasove raspemo na one bez šansi za ulazak u Sabor

Za one s više malih hrvatskih zastava ili za one koji su se potrudili načiniti i jednu ogromnu. Lider lijeve koalicije bi Trg svetog Marka nazvao po prvom hrvatskom predsjedniku, dok je za vođu desne koalicije učenje (?) Franje Tuđmana vrijednosna okosnica budućeg djelovanja itd., itd., itd…

Dobro je nedavno u “Otvorenom” primijetio kolumnist Boris Rašeta da druge zemlje imaju bipolarni sustav, a naše dvije vodeće stranke bipolarni poremećaj.

Ako je suditi po nedavnim skupovima, trenutno su u euforičnoj, blago psihotičnoj fazi koja im priječi dodir s depresivnom realnošću, pa bježe u 19 stoljeće, u buđenje nacionalne svijesti i samosvijesti, u budnice i davorije. I jedni i drugi uvjeravaju nas kako eto “još Horvatska ni propala”, ali mogla bi ukoliko se opredijelimo za njima suprotstavljenu stranu ili glasove raspemo na one bez šansi za ulazak u Sabor.

I dok pristaše lijeve opcije uživaju u tome kako je Zoran Milanović spretno izbio domoljubni adut Domoljubnoj koaliciji urlajući “Hrvatska, Hrvatska”, a oni s desna likuju nad Karamarkovim uletom u socijaldemokratsko polje rečenicom “Ne želimo Hrvatsku u kojoj su bogati još bogatiji, a siromašni još siromašniji”, ja moram priznati da su mi neuvjerljivi. Plaši me kod obojice upravo ta lažnost. Tjera me da se pitam koliko je licemjerja potrebno da se osvoji vlast ili da se na njoj ostane. Sudeći po ova dva skupa – mnogo!

I onda se svi čude kad se objavi podatak da nam čak tri četvrtine maturanata ne smatra NDH fašističkom tvorevinom! To koketiranje s 19 stoljećem, ta nacionalistička utrka kojom je otpočeta pretkampanja u vrijeme krize i depresije opasan je hod po žici koji nas začas može, s ovakvim mladim ljudima koje nitko nije poučio o zlu fašizma, odvesti u nešto što vjerujem ni jedna ni druga koalicija ne bi željele. Znaju li oni koji ih savjetuju gdje su i za koga došli raditi? Oli tko je, pobogu, proglasio takvu utrku?

Ako Milanović iskreno vjeruje, kao što kaže, da nema potrebe vraćanja na staro sad kad imamo državu, čemu onda zastave i hrvatovanje. To uostalom od njega znatno bolje i uvjerljivije radi ne samo HDZ već i mnogi drugi s desna. Ukoliko je Karamarko stvarno uvjeren da siromašni u Hrvatskoj ne smiju biti još siromašniji, zašto se onda poziva na Tuđmanov vrijednosni sustav, onaj koji je izrodio ideju o stotinu bogatih obitelji? Zašto je na skup pozvao umirovljene realizatore te morbidne ideje: Valentića, Matešu, Šeksa… Njegova je stranka bez imalo milosti razdijelila i prisvojila bogatstvo tih današnjih siromaha, njihove kompanije, hotele i tvornice – a ostavila im biroe za nezaposlene, kontejnere i psihijatrijske odjele bolnica i, da ne zaboravim – ogromne, goleme količine domoljublja, dovoljne eto da i Milanović kad mu ustreba za njima posegne.

I onda se svi čude kad se objavi podatak da nam čak tri četvrtine maturanata ne smatra NDH fašističkom tvorevinom!

To koketiranje s 19 stoljećem, ta nacionalistička utrka kojom je otpočeta pretkampanja u vrijeme krize i depresije opasan je hod po žici koji nas začas može, s ovakvim mladim ljudima koje nitko nije poučio o zlu fašizma, odvesti u nešto što, vjerujem, ni jedna ni druga koalicija ne bi željela.

Svaka čast genima lidera, ali znaju li stranci koji ih savjetuju gdje su i za koga došli raditi? Oli tko je, pobogu, proglasio ovakvu utrku?

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora