Macolom po drugačijima

Kako mi je Gordan Maras u srijedu navečer u Togonalovom “Otvorenom” riješio sve dvojbe rekavši da će premijer biti Zoran Milanović, mogu se opustiti, odmaknuti od političke sapunice o tripartitnoj Vladi koja je, dobrim dijelom i zbog scenarista, dodijala i Bogu i vragu. Već dva-tri tjedna imam dojam da se u ovoj našoj zemljici ne zbiva ništa izvan Smičiklasove 19, središnjeg ureda Mosta nezavisnih lista.

Tek je na trenutke tripartitno društvo zasjenila vijest na Svetu Katu da se “Ćaća vraća”, a onda opet sve po starom. Nema izbjeglica, otkaza, gašenja tvrtki, rasističkih izgreda… Samo razgovori, prepucavanja, prelasci i pregovori. Život kao da je stao dok Božo i društvo, u maniri KPH, pokušavaju od dvije velike, pobjedničke koalicije načiniti SSRN i kolektivno predsjedništvo s predsjednicima koji će se ciklički izmjenjivati na čelu države.

Čemu svjedočimo danas u EU? Suspendiranju temeljnih prava Deklaracije. Okruženi smo žicama kakve ni koncentracijski logori nisu imali. Onima sa žiletima. Zasad stradavaju nevine životinje u potrazi za vodom i hranom, ali je pitanje dana kad će se upetljano u tu nehumanu prepreku do sigurnosti naći dijete nekog očajnika koji ne razumije zašto ih Europa dijeli na one koji umiru od bombi i na one koje ubija bijeda. Glad u nekim dijelovima svijeta usmrćuje jednako efikasno kao granate – i to čitave generacije!

Podsjetilo me to na mog nećaka koji je bio predškolac u osamdesetima, ali ga je moja nadobudna sestra pokušavala podučiti kako funkcionira vlast rekavši mu kako se svake godine na čelu Jugoslavije izmjenjuju predsjednici iz različitih republika i pokrajina, a mali ju je slušao, mudro kimao i na kraju upitao: “A kad će moj tata doći na red?” Prijedlog Bože Petrova čini mi se, ruku na srce, jednako neuvjerljiv kao i mogućnost da Srđanov tata, bankovni službenik, bude u ono vrijeme predsjednik države.

Gordana Marasa dileme ne muče. On nekim čudom zna da će njegov politički tata sjesti u premijersku fotelju. Ukoliko se Maras samo šalio ili, što je vjerojatnije, beskrupulozno udvarao šefu stranke i koalicije Hrvatska raste, njemu na dušu – ja čekam, kao što je najavio skoro konstituiranje Sabora, i Milanovića na Markovu trgu, a dok do toga ne dođe, haj’mo se pozabaviti temama koje su tek na tren zabljesnule i nestale. Izgurane su nekako naprasno, valjda zbog pregovora, iz dnevničkih minuta, s naslovnica novina i portala.

Tekst, naime, pišem na Međunarodni dan ljudskih prava. Danas je 10. prosinca. Punih šezdeset i sedam godina proteklo je od donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, šezdeset i pet od proglašenja tog datuma Danom ljudskih prava ili Danom prava čovjeka, kako se u nekim zemljama naziva. Ta Povelja, dakle, donesena svega nekoliko godina od strašnog genocida što je odnio milijune života u Drugom svjetskom ratu, kao da je napunila godine za penziju (67). Imam dojam da je umirovljena i bačena u zapećak, kao da više ne obavezuje zemlje potpisnice na sve očitija, dnevna kršenja njezinih odredaba.

Podsjetimo se: “Svi su ljudi rođeni slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima na život, obdareni su razumom, sviješću i jedni prema drugima trebali bi postupati u duhu bratstva”, kaže se već u prvom članku Deklaracije, dok onaj trinaesti jamči slobodu kretanja i stanovanja unutar granica svake države, ali i to da čovjek može napustiti zemlju, uključujući i vlastitu, i da se u nju vrati kad to poželi.

Povijest, svjedočimo to i danas, zbilja nije nikakva učiteljica života i možda bi joj u nastavi od osnovne škole pa do fakulteta valjalo ukrasti pokoji sat za praktičnu etiku. Takva bi predavanja zasigurno pomogla nekoj budućoj djeci da se poput Ladislava Ilčića ne plaše kulturoloških razlika, da budu manje ksenofobna i razmisle prije nego što u javnim nastupima iznesu nebuloze o nekakvom drugačijem odnosu muslimana prema radu ili o njihovoj navodnoj biološkoj superiornosti, spremnosti na rađanje više djece od Europljana. Taj čovjek, koji sebi daje pravo na brojnu obitelj, a isto to pravo spori čovjeku druge vjere i jezika, naš je izabrani saborski zastupnik iz redova Domoljubne koalicije

Čemu svjedočimo danas u EU? Suspendiranju temeljnih prava Deklaracije. Okruženi smo žicama kakve ni koncentracijski logori nisu imali. Onima sa žiletima. Zasad stradavaju nevine životinje u potrazi za vodom i hranom, ali je pitanje dana kad će se upetljano u tu nehumanu prepreku do sigurnosti naći dijete nekog očajnika koji ne razumije zašto ih Europa dijeli na one koji umiru od bombi i na one koje ubija bijeda. Glad u nekim dijelovima svijeta usmrćuje jednako efikasno kao granate – i to čitave generacije!

Kao rijetko kada bila sam ponosna na hrvatsku vlast koja proteklih mjeseci nije podlegla desničarskoj paranoji i žicom, poput naših susjeda Mađara i Slovenaca, omotala granice zaboravljajući kako su i sami, ne baš tako davno, slobodu, spas, ali i kruh tražili izvan prostora svojih zemalja. Povijest, svjedočimo to i danas, zbilja nije nikakva učiteljica života i možda bi joj u nastavi od osnovne škole pa do fakulteta valjalo ukrasti pokoji sat za praktičnu etiku.

Takva bi predavanja zasigurno pomogla nekoj budućoj djeci da se, poput Ladislava Ilčića, ne plaše kulturoloških razlika, da budu manje ksenofobna i razmisle prije nego što u javnim nastupima iznesu nebuloze o nekakvom drugačijem odnosu muslimana prema radu ili o njihovoj navodnoj biološkoj superiornosti, spremnosti na rađanje više djece od Europljana. Taj čovjek, koji sebi daje pravo na brojnu obitelj, a isto to pravo spori čovjeku druge vjere i jezika, naš je izabrani saborski zastupnik iz redova Domoljubne koalicije.

Osjećaju li ti i takvi ljudi odgovornost za izgovoreno kad se, primjerice, desi napad na Kamerunca Rivesa Milera Djofacka Neguensija na odmorištu autoceste A1 što vodi prema Zadru. Ja se sramim primitivizma onih koji bi mi, ako je vjerovati Ilčiću i društvu, trebali biti kulturološki bliski.

Propadam u zemlju jer je na odmorištu “Kod Macole” izvrijeđan, pretučen, gađan bocom i nožem zarezan čovjek samo zbog boje kože. A u Hrvatskoj je tražio spas, ima obitelj u Zagrebu, ženu Hrvaticu, djecu. Pošteno zarađuje kruh u ribogojilištu generala Gotovine i na kraju strada na pravdi Božjoj – zbog viška pigmenata

Stid me je što se u nedjelju navečer, u mojoj zemlji, 67 godina od Deklaracije o ljudskim pravima tako nešto uopće moglo dogoditi. Propadam u zemlju jer je na odmorištu “Kod Macole” izvrijeđan, pretučen, gađan bocom i nožem zarezan čovjek samo zbog boje kože. A u Hrvatskoj je tražio spas, ima obitelj u Zagrebu, ženu Hrvaticu, djecu. Pošteno zarađuje kruh u ribogojilištu generala Gotovine i na kraju strada na pravdi Božjoj – zbog viška pigmenata.

Trebamo li se onda bojati takvih koji rade i mirno žive u Hrvatskoj ili ksenofoba koji neodgovorno u svakoj prilici trabunjaju o nepremostivim razlikama i potrebi zaštite neke naše kvazi tradicije? Ja ne dvojim oko ksenofoba i njihove proizvodnje nasilja na stadionu ili kod Macole – svejedno.

Pozdano znam da se, nažalost, uvijek nađe netko “kulturološki blizak” tko riječi pretoči u djelo i udari macolom po drugačijem, ali i oni koji će radije dnevničke minute posvetiti tripartitnoj sapunici nego rasizmom uvjetovanom napadu!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora