Exsultate justi

Kroz četrdeset godina stolovanja Hollywoodom Steven Spielberg je nosio mnoge naslove – od žanrovskog wunderkinda koji je od Hitchcocka naučio sve što je mogao, preko rodonačelnika suvremenih vizualnih efekata, do djetinjastog melodramatičara. Nakon prijelomne Schindlerove liste iz 1993. filmskom svijetu nije bilo druge nego prihvatiti Spielberga kao neupitnog majstora koji jednostavno zna sve što jedan redatelj i producent treba znati, čak i ako se ponekad pogubi, ali nije da su prigovori preko noći nestali, niti da njegov rad više nije pod najvećim povećalom.

Ono što se u svem tom naslovljavanju i prečesto znalo izgubiti iz vida osnovna je odlika svega što Spielberg radi, živa stijena iz koje izvire cijeli njegov opus: humanizam – onakav uvjereni humanizam u kakvomu mu je kroz povijest ravan bio samo Charlie Chaplin. Za razliku od Chaplina, protjeranog iz grada čija je desetljećima bio najveća zvijezda samo zato što ga je humanizam natjerao na aktivizam, Spielberg se ustručava odviše angažirati oko današnjice. Omiljena mu je tema povijest, a unutar povijesti, pronalaženje detalja koji osvjetljavaju cjelinu.

To vrijedi za sve intimnije Spielbergove projekte, još od Boje purpura i Carstva sunca prije tri desetljeća. Vrijedi i za najnovija dva, Lincolna i Most špijuna. Nastali u razmaku od tri godine, posvećeni zbivanjima međusobno udaljenim cijelo stoljeće, oba su filma povezana još nečim: ne samo intimnom poviješću likova koja razjašnjavaju jednu eru, nego i posvećivanjem njihovom samozatajnom djelovanju iza kulisa kako bi učinili nešto neprijeporno dobro. Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet: te su riječi bile slogan promotivne kampanje Schindlerove liste, ali sasvim dobro služe i kao opis ključne preokupacije njezinog autora.

Abraham Lincoln je bio predsjednik Sjedinjenih Država, Predsjednik s velikim P: ličnost tako značajna da joj je Spielberg mogao pristupiti samo kroz kratku a fundamentalnu epizodu oko borbe za izglasavanje Trinaestog amandmana, slova na papiru kojim je u SAD-u ukinuto ropstvo. Takav pristup sagledavanja svijeta u zrncu pijeska prerijetko je prisutan pri koncipiranju filmova o povijesnim velikanima i Spielbergu izuzetno služi na čast: ipak, stoji i teza da je mrvu preuzetno nazvati film Lincoln i onda opisati tek nekoliko mjeseci njegova života.

James B. Donovan nije bio Abraham Lincoln: da Spielberg sad nije snimio film o njemu, sva je prilika da bi ga povijest zaboravila baš kao i Oskara Schindlera. Rođen u Bronxu, čovjek je radio kao sposoban odvjetnik za odštetno parničarenje i vjerojatno bi kao takav proživio lagodan život u višoj srednjoj klasi Eisenhowerove ere da mu sudbina nije pokucala u vrata u vidu imenovanja odvjetničke komore da prihvati jedan slučaj pro bono. “Jedan, jedan, jedan”, kako bi on to rekao.

Bude tako u životu: danas si pametan i cijenjen unutar svoje uže branše, već sutra si pokazni naivac za odrađivanje mučne pravne farse. Jer, napokon, uhitili smo pravog živog sovjetskog špijuna kako vršlja na američkom teritoriju: da, trebamo mu pružiti “pošteno suđenje” kako bismo dokazali da smo bastion slobode, pravde i američkog načina, da smo pravna država par excellence prije nego što ga lijepo objesimo o prvu granu kao komunjarsku crnčugu što i jest…

Ups.

James B. Donovan, kao čovjek koji je u sebi sprezao irsku parničarsku dovitljivost i američki idealizam utjelovljen u Ustavu i Povelji o pravima, prihvatio se svog posla posve predano i uspio isposlovati izbjegavanje smrtne kazne za svog štićenika Rudolfa Abela. Da, Abel je doista bio agent sovjetskog režima koji se svojom britanskom putovnicom služio za špijuniranje na američkom tlu: ne, zdravorazumski je objasnio Donovan prvostupanjskom sucu, pritom nije bio ni izdajnik ni zločinac – samo je služio svojoj domovini na dužnosti koja mu je bila određena.

Takav spoj humanizma i pragmatike – posve istovjetan onome zbog kojeg je Oskar Schindler mogao tvrditi da mu židovska djeca trebaju živa, jer jedino njihove ručice mogu polirati granate iznutra – vodi nas prema samome Mostu špijuna: prema mostu Glienicke na razmeđi Istočnog i Zapadnog Berlina u početku 1960-ih, gdje će spašeni Abel poslužiti kao pijun u velikoj šahovskoj partiji supersila na vrhuncu Hladnog rata, kad i jedna i druga strana sa zebnjom iščekuju hoće li se ispostaviti da za suparnika radi doktor Strangelove. Jedan spašeni život iz 1957. odjednom postaje način deaktiviranja bombe koja bi mogla odnijeti cijeli svijet.

Jedan, jedan, jedan.

Sagledan kroz ogromnu ukupnost Spielbergova opusa Most špijuna nije ni najspektakularnije, ni najneupitnije, ni najbespogovornije djelo. Ali već time što kroz priču o Donovanu i njegovoj britkoj, nimalo naivnoj humanosti osvjetljava razdoblje hladnoratovskih tenzija u današnje vrijeme, kad je gotovo nemoguće čuti povijest onih dana bez novih, napuhanih ostrašćenosti, Spielberg čini pravedničko djelo. Most špijuna dolazi nam u vrijeme kad neki u Americi žele da im Rusija pošto-poto opet bude najveća svjetska babaroga, jer je tako lakše i jer za takav način sagledavanja svijeta već postoje pravilnici. Žrtvovat će oni i cijelu sirotu Ukrajinu da se to obistini, samo da ne bi morali pogledati svojoj povijesti potpore salafijskom fundamentalizmu u oči. Nema nikoga u američkom medijskom prostoru tko danas smije prikazati Ruse kao ljude.

Osim Spielberga, Spielberga, Spielberga.

O, ne kažem time da Spielberg imalo umanjuje bilo totalitarnost, bilo birokratsku apsurdnost sovjetskog režima, niti da mu odriče genocidne tendencije nad vlastitim stanovništvom: nitko ovdje nije tako naivan. Ali Spielberg zna da sovjetski režim nije isto što i ruski narod. Kad američki pilot Francis Gary Powers bude oboren kao pilot špijunskog zrakoplova U-2 i postane još jedan veliki pijun u partiji živaca između Istoka i Zapada, Spielberg njegovom procesu ne daje pravo na poistovjećivanje s onim koji je imao Abel. U demokraciji se još i mogao pojaviti jedan Donovan da unaprijed određenom ishodu polupa lončiće; u despociji to nije slučaj.

Most špijuna lako bi mogao biti prvi historijski susret dobrom dijelu današnje publike s nečim što se zvalo DDR, Deutsche Demokratische Republik, odnosno Istočna Njemačka – onaj dio koji su Sovjeti oslobodili od nacista s krajem rata i zatim zadržali kao svoje leno, nepriznato od većine ostatka svijeta i sjedinjeno s maticom zvanom Bundesrepublik Deutschland tek s padom Zida 1989. godine. Dok danas veleposlanstva Savezne republike Njemačke ponosno ističu djeliće Zida pred svojim zgradama, bilo kome rođenom dovoljno nedavno da danas bude osoba od svojih trideset ili manje godina teško je shvatiti što je DDR u svoje vrijeme bio.

Hej, mi smo se sprdali s tom zemljom u Jugoslaviji.

Jugoslaviji, Jugoslaviji, Jugoslaviji, kad me već vučete za jezik.

DDR je stvarno bila sprdačina od zemlje, lišena bilo kakvog spomena vrijednog suvereniteta, ugnjetena pod teškom osvetničkom čizmom SSSR-a, dok je onima koji su rekli “ne” Sovjetima (poput Jugoslavije) bilo sasvim lijepo. Istočna Njemačka je stenjala pod STASI-jem, njihovom zloglasnom Tajnom službom, bez ikakvog prava glasa u isto vrijeme dok je Tito malo južnije odatle govorio Orsonu Wellesu da je predebeo da ga glumi, pa će to umjesto njega obaviti Richard Burton. I živio Hollywood. Tih se vremena nije lako sjetiti. Još manje tko će se sjetiti da je DDR zapravo bila Prusija, historijski najponosniji i najzaguljeniji dio Njemačke, onaj teutonski.

Spielberg, rođen 1946., još se sjeća bar nečega o apsurdima Istočne Europe – i cijelu sekvencu Donovanova boravka u Istočnom Berlinu, u misiji spašavanja Powersa, bogato kiti referencama na život u apsurdistanu zvanom DDR. Kao nekadašnji klinac koji je imao priliku iz Jugoslavije otići u geto zvan “Sovjetskim blokom” istočnoeuropskih zemalja, mogu samo biti zahvalan redatelju koji je odlučio završni čin svoje pripovijesti o uzvišavanju pravedničkog nastojanja smjestiti u zemlju čije je samo postojanje u posve formalno-pravnom pogledu upitno, a onda promptno razigrati tu dinamiku kroz teatar apsurda koji će mu Nijemci prvi nagraditi pljeskom.

Joel i Ethan Coen, doajeni američke scenaristike koji su lani tako podbacili u služenju Angelini Jolie, briljiraju u svojem prvom scenarističkom radu za Spielberga. Njihova razrada scenarija Britanca Matta Charmana, koji je postavio sve djeliće složene hladnoratovske slagalice na svoje mjesto, odlikuje se vrlinama koje Spielbergu naročito leže: eklektičnošću i čestim promjenama mjesta radnje. Zbog toga je Most špijuna jednako globtroterski film kao i bilo koji nastavak serijala o Indiani Jonesu (a za uvod u hladnoratovske napetosti koje podcrtavaju ovaj film nije loše opet ne pogledati Kraljevstvo kristalne lubanje, ma kako karikiran prikaz svega u četvrtom Indyju bio), te istodobno prepun bitaka koje se nikad, nikad, nikad ne vode na bojnom polju, jer s metkom nema rasprave (što najbolje zna autor Spašavanja vojnika Ryana), nego radije za pregovaračkim stolom, gdje domišljat um još i može odnijeti prevagu.

U ustaljenoj ekipi iza kamere, predvođenoj nikad oštrijim snimateljem Januszom Kaminskim i pouzdano britkim montažerom Michaelom Kahnom, briljira scenograf Adam Stockhausen – novopridošlica u Spielbergovoj ergeli, unovačen iz stalne postave Wesa Andersona. U isti mah, strahovito nedostaje maestro John Williams, duša praktički svih Spielbergovih filmova od Sugarland Expressa nadalje. Budući da je skladatelj nad skladateljima bio ozbiljno bolestan u vrijeme kad je trebalo napisati partituru za Most, za ovu priliku ga je odmijenio, eh, Thomas Newman. Isti onaj koji se posljednjih godina bakće s pisanjem glazbe za Bonda dobio je priliku muzički opisati barem tri sekvence koje bi sâm Ian Fleming odobrio – uvodni prizor uhićenja Abela nakon potjere kroz podzemnu željeznicu New Yorka (dobar podsjetnik na onoga tko je od Hitchcocka naučio sve što je mogao), rušenje zrakoplova U-2 (gdje ulice nemaju imena) i završnu razmjenu špijuna na mostu Glienicke. Jedino u ovoj posljednjoj je Spielberg i dopustio glazbenu pozadinu, a Newman je, opsjednut imitiranjem Williamsove prijetvorno suzdržane glazbe na zahtjevnijim Spielbergovim projektima poput Ryana ili Amistada, potpuno propustio stvoriti bilo kakvu napetost tamo gdje je mora biti.

Tako je to kad si iz klana Newman, Newman, Newman.

Tata Alfred je napisao fanfaru 20^th Century-Foxa. Stric Lionel je bio car glazbe zlatnog i srebrnog doba Hollywooda. Bratić Randy je napisao najbolje Pixarove pjesme. Thomas? On se trudi.

Oponašanje Williamsova modaliteta iz pera Thomasa Newmana ne bi trebalo pretjerano omesti uživanje u Mostu špijuna, filmu koji uspijeva dorasti baš svakom izazovu koji pred sebe postavlja, makar se pritom služio bilo pouzdanim adutima iz Spielbergova rukava poput Toma Hanksa, bilo novounovačenima poput Marka Rylancea. Ovo je jedinstven, prijeko potreban film.

Spielberg nam sljedeće sprema film zvan BFG, odnosno Blagi fantastični gorostas, bajku iz pera Roalda Dahla i prerano preminule Melisse Mathison, majke E. T.-ja. Baš je lijepo što ga humanost vuče prema temama koje će dirnuti srca novih naraštaja: ali volio bih da ovaj redatelj nad redateljima u dogledno vrijeme nađe priliku za još jedan povratak u povijest.

Ne, zbilja. Pa nisam ja valjda jedini koji bi htio vidjeti Spielbergov film o Titovoj Jugoslaviji.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina
    •  Čovjek koji je pao na Mars

> Svi tekstovi ovog autora