novinarstvo s potpisom
Stizala su proteklih dana pisma čitatelja za ovu rubriku.
Uglavnom bez želja za vesele blagdane.
Pišu čitatelji koji imaju razne nevolje, uglavnom kao slabiji pojedinci u sporu s puno moćnijom političkom i državnom birokracijom, istaknutim stranačkim vođama, sudstvom, policijom, poreznicima, ovrhama iz Fine, javnobilježničkih i odvjetničkih ureda, kao i sa svim ostalim, svakim danom sve brojnijim središtima otuđenih moći.
A i samome mi se, nakon što bih čitao ta pisma, činilo prijetvornim poželjeti u odgovorima vesele blagdane.
Piše Damir Beroš iz Makarske:
”Kako će to meni pomoći da vam se povjerim kad protiv sebe imam lokalnog moćnika ‘čelnika zločinačke organizacije ZNA SE’, koji na svojoj strani ima pristranu policiju i sud za prekršaje.
Postoji povelja UN-a o općim ljudskim pravima i ti ljudi su na meni prekršili svih 30 točaka te povelje i to traje od 5. rujna 1997. godine.
Kad učine glupost, policija ‘počisti za njima’, a oni me kleveću na tisuću raznih načina.
Sve je to povezano, a ti ‘lokalni lafovi’ me maltretiraju jer mi je otac u ‘ex-yu’ bio predsjednik suda. Na meni dokazuju koliko su domoljubi.
Jedino što me spašava je da sam dragovoljac u ‘dogovornom ratu’, a oni nisu.
Njihovo šikaniranje traje već 18 godina. Nemam više snage boriti se protiv toga, a za dobrog advokata nemam novaca. Moja vojna mirovina iznosi 1992 kune, a i ne vjerujem u hrvatsko sudstvo. Ne vjerujem da će ovo što vam pišem išta promijeniti.”
Čitatelj je poslao i linkove na portal Mega-media na kojemu su objavljeni prilozi o incidentima o kojima i u pismu piše.
Nakon što sam pročitao na tom portalu nepotpisane vulgarnosti u tzv. komentarima čitatelja ispod priloga o incidentima, sve je jasno i ne treba ništa dalje ”propitivati tzv. drugu stranu”.
Čitatelj piše da se o njemu u javnost nastoje plasirati razne neistine, pa da su tako zamijenili njegovu dijagnozu PTSP-ja za shizofreniju, a sve to ukazuje na to da su i informacije o njegovoj dijagnozi ”procurile” iz pristrane lokalne policijske postaje u Makarskoj.
Čitatelj još piše: ”Ma ne očekujem od vas pomoć, nego predosjećam da mi opet spremaju neku osvetu radi objavljenih članka na portalu ‘mega-media’, pa vas molim da pratite što će se još događati”.
Obećao sam čitatelju da ću sve to pratiti, premda ni sam ne znam kako bi to moglo pomoći čitatelju.
Bilo bi bolje da se netko od nadležnih propita tko bi to iz Makarske bio dužan pomoći ovom čitatelju.
Ili su i odgovorni iz Makarske zajedno s nadležnim ispitivačima odjurili pod policijskom pratnjom preko granice na skijanje?
Kada čitam pisma čitatelja za ovu rubriku i gledam TV izvještaje o tome koliko je ljudi otputovalo na skijanje u inozemstvo, čini mi se da živim u dvije Hrvatske – u onoj s veselim blagdanima i usporedno u onoj u kojoj bi bilo zbilja himbeno pučanima poželjeti vesele blagdane.
”Jeste li upoznati sa slučajem Marinka Mikulića”, pita me u drugom pismu čitatelj (podaci poznati redakciji).
I čitatelj u nastavku odgovara na svoje pitanje umjesto mene:
”Ja jesam. Starom mi duguje (Filipović) desetak plaća i još hrpu doprinosa, putnih troškova. A i odvjetnici u (Slavonskom) Brodu, Osijeku i stečajni upravitelji i kojekakvi ‘birolikovi’ koji ga (Filipovića) štite od prvog dana promjenama i desetak oiba (osobni identifikacijski broj).
Nikakva prava ni na otpremninu nakon 16 godina rada. Rekao sam starome odjebi sve to i sjedi kod kuće. I vidim da mu je sada puno lakše. Neka čeka penziju staža ima.
Mi smo katolička obitelj, najobičnija i jako smo svi bliski, mater ne radi od kad se drvna raspala. Seka je udana, ima klinca i ona ne radi. Šogi je tek dobio stalni posao nakon niza namještenih ili poništenih natječaja, a svi guramo naprijed i ujna mi je radila kod njega (Filipovića). I isto katastrofa, sad radi u pilićari kad može, a kod Mikulića je zdravlje ostavila. I tako.
Znam puno jer sam živio u (Slavonskom) Brodu, Zagrebu, Cresu, Crikvenici, Fažani, Splitu, Osijeku, i na 4 adrese u Njemačkoj gdje sam i sada. Slučajno sam naletio na Vas pa da napišem sto me tišti i malo si olakšam. Pozdrav. Živjeli”.
Pa, čitatelju dragi, živjeli.
Još jedno pismo: ”Možda se obraćam na pogrešnu adresu, ali opisati ću Vam moj slučaj. Imam kuću u Kraju Donjem, Marija Gorica. Ja i moja obitelj živimo u Australiji. Pošto nismo tu, a imamo nešto kredita za tu kuću odlučili smo je iznajmiti i to smo učinili prvi puta 2007. godine, da bi nas podstanar prevario i otišao.
To smo prebolili. 2008. opet iznajmljujemo, ali taj puta sastavljamo ugovor i ovjeravamo ga kod javnog bilježnika.
Prolazi tako vrijeme do osmog mjeseca ove (2015.) godine, kada je podstanar uhićen jer je uzgajao drogu u našoj kući na tavanu”.
I da skratim opis, najmoprimac je u zatvoru i nema tko podmiriti dug od 36.000 kuna za potrošenu električnu energiju. Odvjetnik najmoprimca, navodno, smatra da njegov klijent iz zatvora to ne mora podmiriti, a čitateljica me pita čemu je ovjeravan (i plaćana propisana tarifa za ovjeru) ugovor kod javnoga bilježnika?
I ovoj čitateljici sam odgovorio da joj ne mogu pomoći.
Ta je čitateljica platila u uredu javnog bilježnika (prema zakonskoj tarifi) ovjeru ugovora radi toga da ugovornu stranu koja ne poštuje ugovor hrvatsko pravosuđe prisili da ispuni obveze.
Ali u Hrvatskoj tek treba zaživjeti pravna država, rekli bi neki prethodni predsjednici Republike Hrvatske. Čitateljica je ”predujmila” ovjeru ugovora kod javnog bilježnika za slučaj da ”zaživi pravna država”, nažalost uzalud, jer pravna država još nije stigla zaživjeti.
Piše i Ljiljana Karlić, čitateljica koju sam (nehotice) naljutio, pa se objavljivanjem, eto, nastojim iskupiti:
”Poštovani g. Grčar, svojevremeno sam Vam se javila pismom (sa svojim tadašnjim prezimenom Majača) u kojemu sam opisala svoje iskustvo s našim sudovima i Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Prema Vašem odgovoru zaključila sam da Vas slučaj zanima, ali na moje ponovno javljanje više mi niste odgovorili. Čemu onda u Autografu i na ‘fejsu’ pozivati ljude da Vam se javljaju”?
I ovaj puta opis moram skratiti.
Radi se o ”nabijanju” iznosa tzv. pričuve za zgradu Lojenov prilaz 4 u Zapruđu, u Zagrebu. Pričuvu je udvostručilo još 1999. Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo (GSKG). S obzirom na to da predstavnica suvlasnika (stanara) nije prethodno zatražila suglasnost suvlasnika niti naknadno predočila rješenje s obrazloženjem poskupljenja, čitateljica je odbila plaćati povećani iznos, ali je nastavila uredno plaćati dotadašnju zakonito određenu pričuvu.
GSKG je čitateljicu tužilo 2000. godine, ali je nakon šest godina čitateljica dobila sudski spor.
Nepravomoćno dobiveni sudski spor, međutim, nije zaustavio ”ovršno rješenje” za tobožnji dug.
U ožujku 2013. godine, dakle trinaest godina nakon početka sudskog postupka i sedam godina nakon presude, bez ikakve obavijesti u međuvremenu, FINA je ”olakšala” tekući račun čitateljice za 4.172,65 kn i to na osnovu rješenju iz 2004. godine istog suda koji je dvije godine kasnije, 2006., presudio u korist čitateljice.
I uslijedile su žalbe odbijenice i tako redom do Suda u Strasbourgu koji je, kao i većini tužitelja iz Hrvatske, čitateljičinu tužbu proglasio nedopuštenom bez sudske odluke.
Moj odgovor tužiteljici je da Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu krši osnovna ljudska prava i protivno Konvenciji uskraćuje pravo pristupa Sudu strankama iz Hrvatske i ostalih tranzicijskih zemalja.
I u ovom odgovoru čitateljici mi se činilo himbenim zaželjeti vesele praznike. Rekao bih da svi ti čitatelji, zajedno sa mnom, žive u Hrvatskoj u kojoj ovi blagdani nisu tako veseli kao sugrađanima iz one prve Hrvatske, iz koje se povodom ovih blagdana odlazi skijati jureći preko graničnih prijelaza pod policijskom pratnjom.
***
Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.
Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355
***
Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.