Jacques Mourad i ljubav kršćana prema islamu u Siriji

Govor povodom primanja mirovne nagrade njemačkog nakladništva 2015.

Istog dana kad sam primio vijest o mirovnoj nagradi njemačkog nakladništva,  otet je u Siriji Jacques Mourad. Dvojica naoružanih muškaraca je ušla u samostan Mar Elian na rubu gradića Qaryatein. Tražili su oca Jacquesa. Našli su ga jasno u skromnom, malom uredu koji je i njegov dnevni boravak i njegova spavaća soba, zarobili su ga i odveli. Dana 21. svibnja 2015. Jacques Mourad je postao talac tzv. “Islamske države”.

Upoznao sam oca Jacques u jesen 2012. godine, kada sam putovao kroz već razorenu Siriju radi jedne reportaže. On se brinuo o katoličkoj zajednici Qaryatein i pripadao je redu iz Mar Muse koji je osnovan početkom osamdesetih godina u ruševnom ranokršćanskom samostanu.

To je posebna, zaista jedinstvena kršćanska zajednica, jer se obvezala na susret s islamom i ljubav prema muslimanima. Kako redovnici i redovnice savjesno slijede zapovijedi i rituale vlastite Katoličke crkve, jednako tako ozbiljno se bave islamom i sudjeluju u muslimanskoj tradiciji, čak i poste za razmazan.

To zvuči ludo, možda i smiješno: kršćani, koji su se, kako sami kažu, zaljubili u islam. Pa ipak, ta kršćansko-muslimanska ljubav je donedavno bila stvarnost u Siriji i još je uvijek u srcima mnogih Sirijaca.

Radom svojih ruku, dobrotom svojih srdaca i molitvom svoje duše redovnici i redovnice Mar Muse stvorili su mjesto koje mi je djelovalo utopijski, a njima je ono ništa manje nego – oni ne bi rekli anticipiralo nego dalo predokus, predočilo nadolazeće pomirenje: kameni samostan iz sedmog stoljeća usred silne samoće sirijskog pustinjskog područja, koji su posjećivali kršćani iz cijelog svijeta i na čija vrata su kucali svakodnevno brojni arapski muslimani, desetine, stotine  kako bi susreli svoju kršćansku braću, s njima razgovarati, pjevali, šutjeli i molili u kutu crkve, u kojem nema slika, molili po vlastitom, islamskom obredu.

Radom svojih ruku, dobrotom svojih srdaca i molitvom svoje duše redovnici i redovnice Mar Muse stvorili su mjesto koje mi je djelovalo utopijski, a njima je ono ništa manje nego – oni ne bi rekli anticipiralo nego dalo predokus, predočilo nadolazeće pomirenje: kameni samostan iz sedmog stoljeća usred silne samoće sirijskog pustinjskog područja, koji su posjećivali kršćani iz cijelog svijeta i na čija vrata su kucali svakodnevno brojni arapski muslimani, desetine, stotine  kako bi susreli svoju kršćansku braću, s njima razgovarati, pjevali, šutjeli i molili u kutu crkve, u kojem nema slika, molili po vlastitom, islamskom obredu

Kada sam 2012. posjetio oca Jacquesa, bio je netom protjeran iz zemlje utemeljitelj njihove zajednice, talijanski isusovac Paolo Dall’Oglio. Preglasno je otac Paolo kritizirao Assadovu vladu, koja je na miroljubive devetomjesečne proteste, na traženje sirijskog naroda slobode i demokracije odgovorila uhićenjima i mučenjima, palicama i puškama i na kraju stravičnim pokoljima, pa čak i otrovnim plinom, sve dok zemlja konačno nije potonula u građanski rat.

No, otac Paolo je stao i protiv vodstva sirijskih službenih crkava, koje su šutjele o nasilju vlade. Uzalud je u Europi tražio podršku za sirijski demokratski pokret, uzalud je zahtijevao od UN-a, da uspostavi zonu zabrane letova ili da barem pošalje promatrače. Uzalud je upozoravao da prijeti rat s konfesionalnim predznakom, kada su sekularne i umjerene grupe bile ostavljene na cjedilu, a iz inozemstva su podržani isključivo džihadisti. Uzalud je pokušao srušiti zid naše ravnodušnosti.

U ljeto 2013. godine utemeljitelj zajednice Mar Musa vratio se još jednom potajno u Siriju da se zauzme za neke svoje muslimanske prijatelje, koji su bili u rukama “islamske države”, dok ga i samog nisu oteli pripadnici te “islamske države”. Od 28. srpnja 2013. nestaje svaki trag o ocu Paolu Dall’Ogliu.

Otac Jacques, koji je od sada sam nosio odgovornost za samostan Mar Elian je po svojoj naravi sasvim drugačiji čovjek, nije nadaren govornik, nije karizmatik, niti temperamentan Talijan, nego je poput tolikih Sirijaca koje sam upoznao ponosan, promišljen, izuzetno ljubazan čovjek, prilično visokog stasa, širokog lica, kratke i još uvijek crne kose.

Naravno, nisam ga dobro poznavao, sudjelovao sam na misi, koja se sastojala kao u svim istočnim Crkvama od čarobno lijepih napjeva, i gledao kako na ručku koji je potom slijedio predan susretu ćaska s vjernicima i lokalnim uglednicima. Nakon što je ispratio sve goste, odveo me na pola sata u svoju sitnu sobu i gurnuo za intervju stolicu pored uskog kreveta na kojem je sam zauzeo mjesto.

Ne samo da su me njegove riječi začudile – kako je neustrašivo kritizirao vladu, kako je otvoreno govorio o okorjelosti vlastite, kršćanske zajednice. Još dublje me se dojmila njegova pojava: tihi, vrlo savjestan, introvertiran i asketski sluga Božji, prema mom opažanju, kome je Bog sada dao u zadatak da se brine o dušama potlačenih kršćana u Qaryateinu i da vodi redovničku zajednicu, svom snagom je obavljao ovaj javni zadatak.

Govorio je tiho i polako, najčešće zatvorenih očiju, kao da svjesno usporava puls i koristi intervju kao predah između svoje dvije napornije obaveze. Ujedno je govorio vrlo promišljeno, dorađenim rečenicama koje se mogu odmah poslati u tisak, a ono što je rekao, bilo je tako jasno i politički britko da sam ga u više navrata pitao nije li preopasno da ga citiram doslovno. Tada bi otvorio tople, tamne oči i kimnuo umorno, potvrdio je da mogu sve objaviti jer da inače ne bi to ni  rekao. Bio je odlučan da  svijet mora znati što se događa u Siriji.

Taj umor, to je bio jak, možda i moj najjači dojam o ocu Jacquesu – to je bio umor čovjeka koji nije samo shvaćao, nego je i iskustvom potvrdio da će se moći odmoriti tek na drugom svijetu, bio je to umor jednog liječnika ili vatrogasca koji dobro raspoređuje svoje snage, kada nevolja uzme maha.

Kada sam 2012. posjetio oca Jacquesa, bio je netom protjeran iz zemlje utemeljitelj njihove zajednice, talijanski isusovac Paolo Dall’Oglio. Preglasno je otac Paolo kritizirao Assadovu vladu, koja je na miroljubive devetomjesečne proteste, na traženje sirijskog naroda slobode i demokracije odgovorila uhićenjima i mučenjima, palicama i puškama i na kraju stravičnim pokoljima, pa čak i otrovnim plinom, sve dok zemlja konačno nije potonula u građanski rat

Kao svećenik usred rata, otac Jacques je bio i liječnik i vatrogasac, i to ne samo za duše uplašenih već i za tijela potrebitih, kojima je dijelio, bez obzira na njihovu vjeru u svojoj crkvi hranu, zaštitu, odjeću, smještaj, a posebno pažnju. Stotine, ako ne i tisuće izbjeglica smjestila je i zbrinula zajednica Mar Musa u svom samostanu, dok god je mogla, velika većina njih bili su muslimani. I ne samo to – ocu Jacquesu je uspjelo, barem u Qaryateinu, očuvati i međukonfesionalni mir.

Ponajprije treba zahvaliti mirnom, ozbiljnom, ocu Jacquesu, da su se složile razne skupine i vojne formacije, neki bliske vlasti, neke oporbene, da izbace iz gradića svo teško naoružanje. I uspjelo je njemu, svećeniku kritičnom prema Crkvi, potaknuti gotovo sve kršćane svoje zajednice da ostanu i ne napuste svoj grad. ”Mi kršćani pripadamo ovoj zemlji, premda to fundamentalisti ne čuju rado, niti kod nas niti u Europi”, rekao mi je otac Jacques i dodao: “Arapska kultura je naša kultura!”

Teško su ga pogodili pozivi nekih zapadnih političara, da prihvate ciljano arapske kršćane. Isti Zapad, nastavio je otac Jacques,  koji ne mari za milijune Sirijaca, svih vjeroispovijesti, koji su mirno prosvjedovali za demokraciju i ljudska prava, taj isti Zapad, koji je do temelja uništio Irak i Assadu isporučio otrovni plin, taj isti Zapad koji je u savezu sa Saudijskom Arabijom, a time s glavnim sponzorom đihadista – taj isti Zapad da se sada brine o arapskim kršćanima?

Tu bi se on samo mogao nasmijati, rekao je otac Jacques, a da nije promijenio izraz lica. Nastavio je dalje zatvorenih očiju: “Ovi političari jačaju svojim neodgovornim izjavama upravo onaj konfesionalizam koji nas kršćane ugrožava.”

Sve veća je bivala odgovornost koju je otac Jacques nosio i kao uvijek nikada se nije potužio. Članovi zajednice, koji su bili stranci, morali su napustiti Siriju i našli su utočište u sjevernom Iraku. Ostalo je samo sedam sirijskih redovnika i redovnica koji su se podijelili u dva samostana: Mar Musa i Mar Elian.

Stalno se pomicala bojišnica, tako da su u Qaryatein vladale sad državne, sad oporbene milicije. Redovnice i redovnici su morali sa svakom od zaraćenih strana izaći na kraj, kao i svi drugi stanovnici, preživjeti zračne napade, kada je grad bio u rukama opozicije. Ali onda je “islamska država” prodirala sve dublje u sirijsku unutrašnjost.

“U naš kraj stigla je opasnost islamske države, te terorističke sekte koja šalje strašnu sliku islama,” napisao je svojoj francuskoj prijateljici otac Jacques nekoliko dana prije nego što je bio otet. Nastavio je: “Teško je odlučiti što trebamo učiniti. Trebamo li ostaviti svoje domove? To nam teško pada. Strašno je uvidjeti da smo napušteni – napušteni posebno od strane kršćanskog svijeta, koji je odlučio distancirati se od nas kako bi se zaštitio od opasnosti. Mi njima ne značimo ništa.”

U samo nekoliko redaka običnog e-maila koji je sigurno pisao u žurbi, upadaju u oči dvije formulacije, koje su karakteristične za oca Jacquesa, i u isto vrijeme su mjerilo svake intelektualnosti.

Govorio je tiho i polako, najčešće zatvorenih očiju, kao da svjesno usporava puls i koristi intervju kao predah između svoje dvije napornije obaveze. Ujedno je govorio vrlo promišljeno, dorađenim rečenicama koje se mogu odmah poslati u tisak, a ono što je rekao, bilo je tako jasno i politički britko da sam ga u više navrata pitao nije li preopasno da ga citiram doslovno. Tada bi otvorio tople, tamne oči i kimnuo umorno, potvrdio je da mogu sve objaviti jer da inače ne bi to ni  rekao. Bio je odlučan da  svijet mora znati što se događa u Siriji

U prvoj rečenici stoji: “Prijetnja islamske države ove sekte terorista, koji šalju strašnu sliku islama…” Druga rečenica tiče se kršćanskog svijeta: “Mi njima ne značimo ništa.” Branio je tuđu zajednicu i kritizirao vlastitu. Kada je grupa, koja se poziva na islam i tvrdi da primjenjuje zakon Kur’ana, njemu i njegovoj zajednici već izravno fizički prijetila, nekoliko dana prije nego li je bio otet, otac Jacques je još naglasio da su ti teroristi unakazili pravo lice islama. Ja bih se suprotstavio svakom muslimanu, kojemu s obzirom na “islamsku državu” na pamet padne samo fraza kako navodno islam nema nikakve veze s nasiljem. Ali kršćanin, kršćanski svećenik koji mora računati s tim da će ga ljudi druge vjere  prognati, poniziti, oteti ili ubiti, i usprkos tome ustraje u opravdavanju njihove vjere – takav sluga Božji objelodanjuje veličinu koju inače poznajem samo iz životopisa svetaca.

Netko poput mene ne može braniti na ovaj način islam. On to ne smije. Ljubav prema svojemu – svojoj kulturi kao i prema svojoj zemlji i jednako prema sebi – dokazuje se u samokritičnosti. Ljubav prema drugima – prema drugoj osobi, drugačijoj kulturi, pa čak i prema drugoj religiji – može biti puno više zanesena, može biti bezuvjetna. Istina, ljubav prema drugima pretpostavlja ljubav prema sebi.

Ali zaljubljeni, kao što su otac Paolo i otac Jacques zaljubljeni u islam, možemo biti samo u drugoga. Ljubav prema sebi, međutim, kako ne bi podlegla narcisoidnosti, samohvali ili samodopadnosti, mora biti uvijek ljubav koja se prepire, sumnja i koja propituje. Koliko samo to vrijedi za islam danas! Tko se kao musliman nije prepirao s islamom, nije u njega sumnjao, nije ga kritički  propitivao, taj ni ne voli islam.

*

Nisu to samo strašne vijesti i još strašnije slike iz Sirije i Iraka, prigodom kojih se Kur’an štuje uz svaku svinjariju i prigodom svakog odrubljivanja glava se kliče Allahu akbar! [Bog je veći]. Čak i u mnogim drugim, ako ne i u većini zemalja muslimanskog svijeta pozivaju se državni autoriteti, institucije bliske vlasti, teološke škole ili ustaničke skupine na islam kada tlače vlastiti narod, zapostavljaju žene, progone, izgone i masakriraju one koji drugačije misle, drugačije vjeruju, drugačije žive.

Pozivajući se na islam kamenuju žene u Afganistanu, ubijaju razrede u Pakistanu; u Nigeriji su zarobili stotine djevojaka, odrubili su glave kršćanima u Libiji, ustrijelili blogera u Bangladešu, u Somaliji bacaju bombe na tržnice, u Maliju je ubijen sufija i glazbenik, u Saudijskoj Arabiji razapinju kritičare režima, zabranjena su u Iranu najvažnija djela suvremene književnosti, šijite tlače u Bahreinu, u Jemenu huškaju jedne protiv drugih sunite i šijite.

Kao svećenik usred rata, otac Jacques je bio i liječnik i vatrogasac, i to ne samo za duše uplašenih već i za tijela potrebitih, kojima je dijelio, bez obzira na njihovu vjeru u svojoj crkvi hranu, zaštitu, odjeću, smještaj, a posebno pažnju. Stotine, ako ne i tisuće izbjeglica smjestila je i zbrinula zajednica Mar Musa u svom samostanu, dok god je mogla, velika većina njih bili su muslimani. I ne samo to – ocu Jacquesu je uspjelo, barem u Qaryateinu, očuvati i međukonfesionalni mir

Sigurno velika većina muslimana odbacuje terorizam, nasilje i ugnjetavanje. To nije samo puka fraza, nego sam upravo to doživio na svojim putovanjima: Kome sloboda nije sama po sebi razumljiva, taj tek zna cijeniti njenu vrijednost.

Sve masovne pobune u posljednjih nekoliko godina u islamskom svijetu su pobune za demokraciju i ljudska prava, ne odnosi se to samo na započete, iako uglavnom neuspješne revolucije u gotovo svim arapskim zemljama, nego i na protestne pokrete u Turskoj, u Iranu, u Pakistanu, kao i ništa manje značajni ustanak na biralištima za vrijeme prošlih indonezijskih predsjedničkih izbora.

Isto tako, pokazuju rijeke izbjeglica, gdje se nadaju mnogi muslimani boljem životu nego što ga imaju u svojoj domovini: zasigurno ne u vjerskim diktaturama.

Izvješća koja nam stižu iz Mosula ili Raqqae, ne javljaju o oduševljenju nego o panici i očaju stanovništva. Svi mjerodavni teološki autoriteti islamskog svijeta odriču pravo ”islamskoj državi” da govori u ime islama te su detaljno razradili argumente kojima dokazuju zbog čega njihova praksa i ideologija proturječe Kur’anu i temeljnim učenjima islamske teologije. Nemojmo zaboraviti da su na prvim crtama borbe protiv ”islamske države“ muslimani sami, Kurdi, šijiti, sunitska plemena i pripadnici iračke vojske.

To sve treba reći kako se ne bi stvorila lažna slika, koju islamisti jednako kao i kritičari islama prikazuju: da islam ratuje protiv Zapada. Prije islam vodi rat protiv samoga sebe i pitanje je hoće li islamski svijet biti uzdrman unutarnjim sukobom čije posljedice po etničku i političku mapu mogu biti slične previranjima slijedom Prvog svjetskog rata.

Malo će ostati od Istoka, multietničkog, multireligioznog i multikulturalnog, o čijim sam srednjovjekovnim svjedočanstvima studirao na fakultetu i koji sam naučio voljeti za vrijeme dugih boravaka u Kairu i Beirutu, a kao dijete za vrijeme ljetnih praznika u Isfahanu i kao reporter u samostanu Mar Musa.

Tu stvarnost koja je doduše izložena prijetnjama i nikada nije do kraja  zacijeljena no ipak je živa stvarnost, koju sam naučio voljeti, tog Istoka će biti toliko malo koliko će biti svijeta od jučer na koji se osvrće Stefan Zweig ispunjen melankolijom i tugom u dvadesetim godinama prošlog stoljeća.

Što se dogodilo? ”Islamska država“ nije nastala danas niti je započela tek s građanskim ratovima u Iraku i Siriji. Njezine metode su možda i naišle na odbacivanje, no njezina ideologija je vehabizam koji se danas uvlači u najmračnije kutke islamskog svijeta i kao salafizam postaje privlačan upravo  mladima u Europi. Ako znamo da je 95% školskih udžbenika i nastavnih programa u ”islamskoj državi“ identično onima u Saudijskoj Arabiji, tada znamo da se ne dijeli svijet samo u Siriji i Iraku na strogo zabranjeno i dozvoljeno – a čovječanstvo na vjernike i nevjernike.

Ja bih se suprotstavio svakom muslimanu, kojemu s obzirom na “islamsku državu” na pamet padne samo fraza kako navodno islam nema nikakve veze s nasiljem. Ali kršćanin, kršćanski svećenik koji mora računati s tim da će ga ljudi druge vjere  prognati, poniziti, oteti ili ubiti, i usprkos tome ustraje u opravdavanju njihove vjere – takav sluga Božji objelodanjuje veličinu koju inače poznajem samo iz životopisa svetaca

Način razmišljanja, koji bez iznimke sve one, koji drugačije vjeruju, proglašava hereticima te ih vrijeđa, omalovažava i zlostavlja desetljećima se širio u džamijama, knjigama na televiziji i financira se milijardama iz trgovine naftom. Ako se javno omalovažava druge ljude, i to sustavno i iz dana u dan, logična je posljedica – kako dobro znamo iz vlastite njemačke povijesti – da se konačno njihov život smatra bezvrijednim.

Činjenica da se takav vjerski fašizam ikada uopće mogao zamisliti i da islamska država nalazi toliko boraca i još više simpatizera te može pregaziti cijele zemlje i uglavnom bez borbe zauzimati milijunske gradove, nije početak nego privremena krajnja točka dugog propadanja, i to propadanja upravo religioznog načina razmišljanja.

1988. počeo sam studirati orijentalistiku, moji predmeti su bili Kur’an i poezija. Svatko tko je studirao te predmete u njihovom klasičnom obliku, dolazi do točke na kojoj više ne može sastaviti prošlost i sadašnjost. A ona postaje beznadno, beznadno sentimentalan. Naravno, prošlost nije bila samo mirna i šarolika.

Ali kao filolog, morao sam se baviti uglavnom spisima mistika, filozofa, retoričara i teologa. Mi učenici mogli smo i možemo se samo diviti originalnosti, duhovnoj širini, estetskoj snazi i ljudskoj veličini koje smo susretali u duhovnosti Ibn ‘Arabija, poeziji Rumija, historiografiji Ibn Halduna, pjesničkoj teologiji Ali ibn Mohammed al-Jurjanija, filozofiji Averroesa, putopisima Ibn Batute i dalje u pričama o tisuću i jednoj noći, koje su svjetovne, da, svjetovne i erotske i, usput rečeno, feminističke i istovremeno na svakoj svojoj stranici prožete duhom i stihovima Kur’ana.

To nisu bili novinski izvještaji, ne, društvena stvarnost ove visoke civilizacije izgledala je kao i svaka stvarnost sivije i nasilnije. Pa ipak, ta svjedočanstva govore nešto o tome što je bilo zamislivo ili čak samorazumljivo unutar islama. Ništa, apsolutno ništa se ne može pronaći unutar religijske kulture modernog islama, što bi se i približno moglo usporediti i što bi na sličan način očaravalo, što bi bilo takve dubine kao spisi na koje sam naišao u mom studiju. I tu još ni ne govorim o islamskoj arhitekturi, islamskoj umjetnosti, islamskoj muzikologiji – to više ne postoji.

Želio bih vam ilustrirati gubitak kreativnosti i slobode na području moje struke: bilo je jednom zamislivo, pa čak i samorazumljivo da je Kur’an pjesnički tekst koji se može razumjeti samo sredstvima i metodama poetike, ništa drugačije od neke pjesme. Bilo je zamislivo, pa čak i samorazumljivo da je teolog ujedno i poznavatelj znanosti o književnosti i poezije, u mnogim slučajevima, i pjesnik sam.

U današnje vrijeme, moj učitelj Nasr Abu Zejd je bio optužen za herezu u Kairu, protjeran sa svoje katedre, pa čak i silom razveden jer je smatrao da izučavanje Kur’ana pripada znanosti o književnosti. To jest, pristup Kur’anu, koji je bio samorazumljiv i za Nasr Abu Zaid, je mogao privući najznačajnije učenjake klasične islamske teologije, danas nije priznat niti kao pristup koji je moguće zamisliti.

Nisu to samo strašne vijesti i još strašnije slike iz Sirije i Iraka, prigodom kojih se Kur’an štuje uz svaku svinjariju i prigodom svakog odrubljivanja glava se kliče Allahu akbar! [Bog je veći]. Čak i u mnogim drugim, ako ne i u većini zemalja muslimanskog svijeta pozivaju se državni autoriteti, institucije bliske vlasti, teološke škole ili ustaničke skupine na islam kada tlače vlastiti narod, zapostavljaju žene, progone, izgone i masakriraju one koji drugačije misle, drugačije vjeruju, drugačije žive

Takav pristup Kur’anu, iako je tradicionalan, je proganjan, kažnjavan i osuđen kao krivovjerje. Pri tom je Kur’an tekst koji ne samo da se rimuje nego i govori u zbunjujućim, višeznačnim, tajanstvenim slikama, on također nije knjiga, nego je recitacija, partitura jednog spjeva koji pokreće svoje arapske slušatelje ritmikom, onomatopejama i melodikom.

Islamska teologija nije samo uzela u obzir estetske osobitosti Kur’ana, nego je tvrdila da ljepota jezika potvrđuje čudo islama. Ali što se događa ako se zanemaruje jezična struktura teksta, te se ne razumije primjereno, niti se uopće uzima na znanje, može se promatrati danas posvuda u islamskom svijetu. Kur’an se svodi na vademecum koji se na upit pretvara u tražilicu za ovaj ili onaj slogan. Snaga riječi u Kur’anu postala je politički dinamit.

Često čitamo da islam mora proći kroz vatru prosvjetiteljstva ili da se moderna mora osloboditi tradicije. Ali to je možda previše pojednostavljeno shvaćeno, ako je prošlost islama bila toliko prosvjetljenija a tradicionalni spisi djeluju ponekad modernije od današnjeg teološkog diskursa.

Goethe i Proust, Lessing i Joyce konačno nisu patili od mentalnog rastrojstva da su bili fascinirani islamskom kulturom. Vidjeli ste u knjigama i spomenicima nešto što mi, koji smo danas dovoljno često brutalno suočeni s današnjicom islama, ne uočavamo tako lako. Možda je problem islama manje tradicija, a više gotovo potpun prekid s tom tradicijom, gubitak kulturnog pamćenja, njegova civilizacijska amnezija.

Svi narodi Istoka doživjeli su modernizaciju koju su brutalno odozgo nametali kolonijalizam i laicističke diktature. Maramu, da ilustriramo to na jednom primjeru, maramu Iranke nisu skinule postupno – po nalogu šaha 1936. su vojnici u ophodnjama ulicama na silu skidali ženama marame s glave.

Za razliku od Europe, gdje se moderna ipak doživjela kao proces emancipacije uz sve propuste i zločine, proces koji je trajao desetljećima i stoljećima, na Bliskom istoku je moderna koju se u suštini veže uz iskustvo nasilja. Moderna ne asocira na slobodu, nego na izrabljivanje i despotizam. Zamislite talijanskog predsjednika koji autom upada u baziliku sv. Petra, sa svojim blatnim čizmama skače na oltar i papi maše bičem pred nosom – onda imate grubu predodžbu o tome što to znači kada je Reza Šah 1928. marširao u čizmama za jahanje kroz svetište i kada je imama, koji je od njega tražio da kao i svaki vjernik skine cipele, udario u lice svojim bičem.

Mogli biste naći slične primjere i ključne trenutke u mnogim drugim zemljama Bliskog istoka koji se nisu odvojili polako od svoje prošlosti, nego su je pokušali razrušiti i izbrisati iz sjećanja.

Pozivajući se na islam kamenuju žene u Afganistanu, ubijaju razrede u Pakistanu; u Nigeriji su zarobili stotine djevojaka, odrubili su glave kršćanima u Libiji, ustrijelili blogera u Bangladešu, u Somaliji bacaju bombe na tržnice, u Maliju je ubijen sufija i glazbenik, u Saudijskoj Arabiji razapinju kritičare režima, zabranjena su u Iranu najvažnija djela suvremene književnosti, šijite tlače u Bahreinu, u Jemenu huškaju jedne protiv drugih sunite i šijite

Moglo bi se pretpostaviti, da će vlastitu kulturu cijeniti barem religijski fundamentalisti, čiji utjecaj je porastao nakon neuspjeha nacionalizma posvuda u islamskom svijetu. No, oni su učinili upravo suprotno: time što su se ​​htjeli vratiti navodnom praizvornom početku, nisu samo zanemarili tradiciju nego su se protiv nje odlučno borili.

Čudimo se, dakle, uništavanju slika u ”islamskoj državi“, jer nismo čuli da u Saudijskoj Arabiji gotovo i nema nikakve povijesne starine. U Mekki su vehabije razorile grobnice i džamije Poslaniku najbližih rođaka, pa čak i uništiti rodno mjesto Poslanika. Povijesnu džamiju Poslanika u Medini je zamijenila ogromna novogradnja, a gdje je do prije nekoliko godina bila kuća u kojoj je Muhamed živio sa svojom suprugom Khadijom, danas je javni WC.

Osim Kur’anom bavio sam se za vrijeme studija uglavnom islamskim misticizmom, sufizmom. Mistika, to zvuči kao nešto rubno, poput ezoterije, neke vrste underground kulture. U odnosu na islam to je sasvim krivo tumačenje.

Do  20. stoljeća, sufizam je bio gotovo posvuda u islamskom svijetu temelj pučke pobožnosti. U azijskom islamu, on je to i danas. Istovremeno islamska visoka kultura, osobito poezija, likovna umjetnost i arhitektura, su bile prožete duhom mistike.

Kao najčešći oblik religioznosti sufizam predstavlja etičku i estetsku protutežu pravovjerju učenjaka/islamskih teologa. Ističući prije svega Božje milosrđe, tražeći u Kur’anskom tekstu dublji smisao, a u religiji uvijek  ljepotu, prepoznavajući istinu i u drugim oblicima vjerovanja i izrijekom preuzevši od kršćanstva zapovijed ljubavi prema neprijatelju, sufizam je prožeo islamska društva vrijednostima, pričama i zvukovima koje ne bi bilo moguće izvesti samo iz pobožnosti koja se čvrsto držala samo slova svetog teksta. Sufizam kao življeni islam nije suspendirao zakone islama ali ih je nadopunio, učinio ih u svakodnevnici mekšima, ambivalentnima, propustljivijima, tolerantnijima, i prije svega otvarao mogućnost da se dožive čulima kroz glazbu, ples i poeziju.

Jedva je nešto od toga danas ostalo. Gdje god su islamisti nogom kročili, počevši već u 19. stoljeću u današnjoj Saudijskoj Arabiji, do donedavno i na Maliju, prvo su prekinuli sufijske svečanosti, zabranili mistične spise, uništili grobove svetaca, odrezali sufijskim vođama dugu kosu ili ih odmah ubijali. Ali ne samo islamisti.

Čak su reformatori i vjerski filozofi prosvjetiteljstva u 19. i početkom 20. stoljeća smatrali tradiciju i običaje pučkog islama zaostalima i zastarjelima. Sufijsku književnost nisu oni shvatili ozbiljno, nego zapadni znanstvenici, orijentalisti kao što je dobitnica nagrade za mir 1995. godine, Annemarie Schimmel, koja je izdala rukopise i tako ih sačuvala od uništenja.

”Islamska država“ nije nastala danas niti je započela tek s građanskim ratovima u Iraku i Siriji. Njezine metode su možda i naišle na odbacivanje, no njezina ideologija je vehabizam koji se danas uvlači u najmračnije kutke islamskog svijeta i kao salafizam postaje privlačan upravo  mladima u Europi. Ako znamo da je 95% školskih udžbenika i nastavnih programa u ”islamskoj državi“ identično onima u Saudijskoj Arabiji, tada znamo da se ne dijeli svijet samo u Siriji i Iraku na strogo zabranjeno i dozvoljeno – a čovječanstvo na vjernike i nevjernike

Pa čak i danas, vrlo malo muslimanskih intelektualaca se bavi bogatstvom koje leži u njihovoj vlastitoj tradiciji. Razoreni, zanemareni, otpadom natrpani stari gradovi sa svojim uništenim spomenicima graditeljstva posvuda u islamskom svijetu predočuju pad islamskog duha jednako slikovito kao i najveći trgovački centar na svijetu, koji je sagrađen u Meki pored Kabe. To treba imati pred očima, to se može vidjeti i na slikama: pravu svetinju islama, tu tako jednostavnu i lijepu građevinu u kojoj je molio sam Poslanik doslovno su zauzeli Gucci i Apple. Možda smo trebali slušati o pravom islamu više od naših baka nego od naših glavnih mislilaca.

Naravno, u nekim zemljama, ljudi su počeli obnavljati kuće i džamije, ali prvo su morali doći zapadni povjesničari umjetnosti ili pozapađeni muslimani kao ja, koji su prepoznali vrijednost tradicije. I na žalost, stigli smo stoljeće prekasno, jer su se građevine srušile, a građevinske tehnike zaboravile, knjige su izbrisane iz sjećanja. No ipak smo vjerovali da imamo vremena temeljito proučiti stvari.

U međuvremenu, kao čitač se osjećam gotovo poput arheologa u ratnom području koji na brzinu i ne uvijek promišljeno skuplja ostatke kako bi ih kasnije generacije mogle vidjeti barem u muzeju. Svakako, muslimanske zemlje još uvijek daju izvrsna djela, kao što se ponovno potvrdilo na bijenalima, filmskim festivalima i na ovogodišnjem sajmu knjiga. No, s islamom ima ta kultura jedva što zajedničko. Nema više islamske kulture, barem ne na potrebnom nivou. Ono što nam sada fijuče oko ušiju i leti u glavu, su ruševine snažne, duhovne implozije.

Ima li nade? Do posljednjeg daha je ima, uči nas otac Paolo, utemeljitelj zajednice Mar Musa. Nada je središnja tema njegovih spisa. Na dan nakon otmice njegovog učenika i zamjenika muslimani Qaryateina, premda nepozvani, pohrlili su u crkvu i molili za svog oca Jacquesa. To nam također treba dati nadu da ljubav djeluje preko granica religija, nacionalnosti i kultura.

Šok koji izazivaju vijesti i slike “islamske države” je ogroman i pobudio je reakciju. Konačno se čak i unutar islamske ortodoksne struje oblikuje otpor protiv nasilja u ime vjere. A već nekoliko godina pratimo razvoj novog religioznog razmišljanja ne samo među muslimanima na Zapadu, možda manje u arapskoj unutrašnjosti islama, a više na periferiji, u Aziji, u Južnoj Africi, Iranu, i Turskoj.

Europa se također ponovno izgradila nakon dva svjetska rata. A možda bih trebao spomenuti, s obzirom na nepromišljenost, prezir i otvoreni prkos, ne samo naših političara, nego i nas kao društva spram europskog projekta ujedinjenja, politički najvrednijeg što je ikada proizvedeno na ovom kontinentu, možda bih u ovom trenutku trebao spomenuti koliko puta sam na mojim putovanjima bio upitan vezano uz Europu: kao model, čak gotovo i kao utopiju. Tko je zaboravio zašto mu je potrebna Europa, treba pogledati mršava, iscrpljena, uplašena lica izbjeglica koji su napustili sve iza sebe, sve ostavili, riskirali svoje živote za obećanje koje Europa daje.

Islamska teologija nije samo uzela u obzir estetske osobitosti Kur’ana, nego je tvrdila da ljepota jezika potvrđuje čudo islama. Ali što se događa ako se zanemaruje jezična struktura teksta, te se ne razumije primjereno, niti se uopće uzima na znanje, može se promatrati danas posvuda u islamskom svijetu. Kur’an se svodi na vademecum koji se na upit pretvara u tražilicu za ovaj ili onaj slogan. Snaga riječi u Kur’anu postala je politički dinamit

Što me vraća drugoj formulaciji oca Jacquesa koju smatram izvanrednom, a to je njegova rečenica o kršćanskom svijetu: “Mi njima ne značimo ništa.” Kao musliman, nije na meni da optužujem kršćane u svijetu što se ne brinu o svojoj braći – ako se već ne brinu o sirijskom ili iračkom narodu. A opet, na meni je da progovorim, kada doživim nezainteresiranost naše javnosti s obzirom na katastrofu, koja djeluje kao nadolazak posljednjih vremena, na onom Istoku od kojeg se pokušavamo držati podalje bodljikavim žicama, ratnim brodovima, slikama neprijatelja i duhovnom sljepoćom.

Samo tri sata leta od Frankfurta istrijebljeni su ili protjerani cijeli narodi, djevojke su pretvarane u robinje, a mnogi najvažniji kulturni spomenici čovječanstva dignuti u zrak, propadaju kulture i s njima nestaje prastara etnička, religijska i jezična raznolikost koja se za razliku od Europe relativno očuvala sve do u 21. stoljeće – a mi se okupljamo i ustajemo tek kada jedna od bombi tog rata pogodi nas kao što se desilo 7. i 8. siječnja u Parizu, ili kada ljudi koji bježe od rata, pokucaju na naša vrata.

Dobro je da su naša društva, drugačije nego nakon 11. rujna 2001. godine, teroru suprotstavili našu slobodu. Zadivljujuće je vidjeti koliko se ljudi zauzima za izbjeglice u Europi, a osobito u Njemačkoj. Međutim, taj prosvjed i ta solidarnost i dalje ostaju prečesto nepolitični.

Ne vodimo široku društvenu raspravu o uzrocima terorizma i izbjegličkog zbjega niti diskutiramo koliko naše vlastite politike možda čak potiču katastrofu koja se odvija pred našim granica.

Ne pitamo zašto je naš najbliži partner na Bliskom istoku upravo Saudijska Arabija. Ne učimo iz vlastitih pogrešaka, ako pred diktatora poput generala Sissia prostiremo crveni tepih. Ili smo došli do pogrešnih zaključaka te na temelju iskustva katastrofalnih ratova u Iraku i Libiji zaključujemo da se trebamo držati po strani kada je u pitanju genocid.

Ništa nam nije palo na pamet da spriječimo ubojstva, koja sirijski režim provodi već četiri godine protiv vlastitog naroda. Jednako smo se pomiriti s postojanjem novog, vjerskog fašizma, čije državno područje je veliko poput Velike Britanije i seže od granica Irana skoro sve do Sredozemnog mora.

Ne mislim da je lako odgovoriti na to kako se može osloboditi milijunski grad poput Mossula – ali mi nismo ozbiljno niti postavili pitanje. Organizacija kao što je “islamska država” s otprilike 30.000 boraca nije nepobjediva za svjetsku zajednicu – ne smije biti nepobjediva. “Danas su kod nas,“ rekao je katolički biskup Mossula, Yohanna Petros Mouche, kada je tražio pomoć od Zapada i svijeta da izgnaju islamsku državu iz Iraka. “Danas su kod nas. Sutra će biti kod vas. ”

Ne želim zamisliti što se još treba dogoditi kako bismo poslušali biskupa Mosula. Jer u propagandnu logiku ”islamske države“ spada da svojim slikama pobuđuje sve veću razinu strave kako bi time prodrli u našu svijest. Kad se više nismo uznemiravali zbog pojedinih kršćanskih taoca, koji mole krunicu prije nego što im odrube glavu, ”islamska država“ je počela odrubljivati glave cijelim skupinama kršćana.

Vrlo malo muslimanskih intelektualaca se bavi bogatstvom koje leži u njihovoj vlastitoj tradiciji. Razoreni, zanemareni, otpadom natrpani stari gradovi sa svojim uništenim spomenicima graditeljstva posvuda u islamskom svijetu predočuju pad islamskog duha jednako slikovito kao i najveći trgovački centar na svijetu, koji je sagrađen u Meki pored Kabe. To treba imati pred očima, to se može vidjeti i na slikama: pravu svetinju islama, tu tako jednostavnu i lijepu građevinu u kojoj je molio sam Poslanik doslovno su zauzeli Gucci i Apple. Možda smo trebali slušati o pravom islamu više od naših baka nego od naših glavnih mislilaca

Kada smo ukinuli objavljivanje odrubljivanja glava na našim ekranima, ”islamska država“ je zapalila slike iz Nacionalnog muzeja u Mossulu.

Kad smo se navikli na razbijanje kipova, ”islamska država“ je počela planirati rušenje ​​cijelih gradove kao što su Nimrod i Niniva.

Kada se više nismo bavili protjerivanjem Jezida, potresale su nas kratko vijesti o masovnim silovanjima.

Kada smo pomislili, da se taj užas ograničio na Irak i Siriju, dobili smo nasilan video ubojstava iz Libije i Egipta.

Kada smo se navikli na odsijecanje glava i razapinjanje, žrtvama su prvo odrubljene glave, a zatim su bile razapete, kao u posljednje vrijeme u Libiji. Palmyra nije odjednom minirana, nego su postepeno dizane u zrak građevina po građevinu, u razmacima od po jedan tjedan, kako bi se svaki put proizvela nova vijest. To neće prestati. ”Islamska država“ će toliko dugo pomicati užas na višu stepenicu dok ne vidimo u našem europskom životu, čujemo i osjetimo da taj užas neće sam od sebe prestati. Pariz je vjerojatno bio tek početak, a Lyon neće biti posljednje odrubljivanje glava. Što duže čekamo, to nam preostaje sve manje opcija. Drugim riječima, već sada je prekasno.

Može li dobitnik nagrade za mir pozivati na rat? Ne zovem ja na rat. Samo ističem da rat postoji – i da se i mi, kao najbliži susjedi, moramo očitovati, da, eventualno vojno, ali prije svega mnogo više odlučno i ponajprije diplomatski i također kao civilno društvo. Budući da se ovaj rat ne može završiti samo u Siriji i Iraku. On može prestati samo počevši od sila koje stoje iza zavađenih vojski i paravojnih postrojbi, Irana, Turske, zemalja Perzijskog Zaljeva, Rusije i Zapada.

A tek kad naše društvo više ne bude toleriralo ludilo i vlade će se pokretati. Vjerojatno ćemo napraviti i pogreške, kao što smo i do sada činili. No, najveću pogrešku činimo, kada nastavljamo ne činiti ništa ili činiti tako malo protiv masovnog ubijanja na našem europskom pragu, ubijanja od strane ”islamske države“ i Assadovog režima.

“Upravo sam se vratio iz Aleppa,” nastavio je otac Jacques u e-mailu, koji je napisao nekoliko dana prije nego li je bio otet 21. svibnja, “grada koji spava na rijeci ponosa, koja je u središtu Istoka. Grad je sada kao žena koju je pojeo rak. Svi bježe iz Aleppa, osobito siromašni kršćani. Premda pokolji ne pogađaju samo kršćane, već cijeli sirijski narod. Naše namjere je teško provesti u djelo, pogotovo u ovim danima kada je nestao otac Paolo, učitelj i utemeljitelj dijaloga u 21. stoljeću.

Ovih dana živimo dijalog kao zajedničarsku, zajedničku patnju. Tužni smo u ovom nepravednom svijetu koji snosi dio odgovornosti za žrtve rata, u svijetu dolara i eura, koji se zanima samo za svoje narode, svoje blagostanje, svoju sigurnost, dok u ostatku svijeta ljudi umiru od gladi, bolesti i rata. Čini se da je njihov jedini cilj pronaći područja gdje mogu voditi rat i još povećati trgovinu oružjem, zrakoplovima. Kako će se jednom opravdati te vlade koje su mogle okončati masakr, ali nisu ništa poduzele. Ne bojim se za svoju vjeru, ali bojim se za svijet. Pitanje koje sebi postavljamo je sljedeće: Imamo li pravo živjeti ili ne? Odgovor je već tu, jer ovaj rat je jasan odgovor, tako jasan kao sunčeva svjetlost. Odgovor je istinit dijalog, koji danas živimo, dijalog milosrđa. Samo hrabro, draga moja, s tobom sam i čvrsto te grlim, Jacques.”

Ima li nade? Do posljednjeg daha je ima, uči nas otac Paolo, utemeljitelj zajednice Mar Musa. Nada je središnja tema njegovih spisa. Na dan nakon otmice njegovog učenika i zamjenika muslimani Qaryateina, premda nepozvani, pohrlili su u crkvu i molili za svog oca Jacquesa. To nam također treba dati nadu da ljubav djeluje preko granica religija, nacionalnosti i kultura

Dva mjeseca nakon otmice oca Jacques, 28. srpnja 2015. godine, “islamska država” je zauzela gradić Qaryatein. Većina stanovnika je mogla pobjeći u posljednjem trenutku, ali dvjesto kršćana je zarobljeno. Mjesec dana kasnije, 21. kolovoza, buldožerima je razoren samostan Mar Elian. Na slikama, koje je islamska država stavila na internet, može se vidjeti da od spomenika starog tisuću sedamsto godina ni kamen na kamenu nije ostao.

Još dva tjedna kasnije, 3. rujna, pojavile su se na web stranici islamske države fotografije i na njima neki od kršćana iz Qaryateina koji sjede u školskoj dvorani ili nekoj sali za svečanosti, obrijani na ćelavo, neki mršavi do kosti, praznih pogleda, vidno iscrpljeni zatočeništvom. Otac Jacques se može također prepoznati na fotografijama, u civilnoj odjeći, također ošišan na ćelavo i omršavio, jasno se može vidjeti potresenost u njegovom pogledu. Drži ruku na ustima, kao da ne želi vjerovati u ono što vidi.

Na pozornici dvorane sjedi muškarac širokih ramena i duge brade u borbenoj odori koji potpisuje ugovor. To je tzv dhimmi ugovor, koji podvrgava kršćane muslimanskoj vlasti. Ne smiju graditi ni crkve ni samostane, niti nositi sa sobom križ ili Bibliju. Njihovi svećenici ne smiju nositi svećeničku odjeću. Muslimani ne smiju slušati molitve kršćana niti čitati njihove spise, niti ući u njihove crkve.

Kršćani ne smiju nositi oružje i moraju bezuvjetno poštivati ​​upute “islamske države”. Moraju se povinuti, moraju bez pritužbi podnositi svaku nepravdu i platiti porez džiciju ako žele živjeti. Čovjeku bude zlo, dok čita taj ugovor. On dijeli Božja stvorenja jasno na ljude prvog i drugog reda, i nema sumnje da ima ljudi trećeg reda, čiji život još manje vrijedi.

Dok drži ruku na ustima, pogled oca Jacquesa s fotografije je miran, ali posve depresivan i bespomoćan. Računao je s vlastitim mučeništvom. No, mora da ga je izluđivalo da je njegova zajednica zarobljena, djeca koju je krstio, zaručnici, koje je vjenčavao, starci, kojima je obećao posljednju pomast, to mora da ga je izluđivalo, čak i njega tako sabranog, duhovno jakog, Bogu predanog oca Jacquesa.

Konačno, zbog njega su oteti kršćani ostali u Qaryateinu, a nisu pobjegli iz Sirije poput mnogih drugih. Otac Jacques je vjerojatno mislio da je na sebe navukao krivnju. Ali Bog, to znam, Bog će o njemu drugačije suditi.

Ima li nade? Da, ima nade, uvijek postoji nada. Tek što sam bio napisao ovaj govor do mene je stigla prije pet dana, u utorak, vijest: otac Jacques Mourad je slobodan. Stanovnici grada Qaryateina su mu pomogli pobjeći iz njegove ćelije, preobukli su ga i uz pomoć Beduina izveli s područja “islamske države”.

Može li dobitnik nagrade za mir pozivati na rat? Ne zovem ja na rat. Samo ističem da rat postoji – i da se i mi, kao najbliži susjedi, moramo očitovati, da, eventualno vojno, ali prije svega mnogo više odlučno i ponajprije diplomatski i također kao civilno društvo. Budući da se ovaj rat ne može završiti samo u Siriji i Iraku. On može prestati samo počevši od sila koje stoje iza zavađenih vojski i paravojnih postrojbi, Irana, Turske, zemalja Perzijskog Zaljeva, Rusije i Zapada

U međuvremenu se vratio svojoj braći i sestrama zajednice Mar Musa. Očito, mnogi ljudi su bili uključeni u oslobađanje, svi oni su muslimani, a svaki od njih je riskirao svoj život za kršćanskog svećenika. Ljubav je djelovala preko granica religija, nacionalnosti i kultura. Koliko god bila prekrasna, u pravom smislu riječi čudesna ova vijest, toliko i dalje prevladava briga, najviše kod oca Jacquesa. Jer život ostalih dvjesto kršćana Qaryateina vjerojatno je tek sada zaista u opasnosti, nakon njegova oslobađanja. Osim toga, još nema ni traga o njegovom učitelju, ocu Paolo, osnivaču kršćanske zajednice, koja voli islam. Do posljednjeg daha ima nade.

Dobitnik mirovne nagrade ne smije pozivati na rat, ali smije pozvati na molitvu. Dame i gospodo, želim vas pitati nešto neobično – iako u crkvi to i nije tako neobično. Ja bih vas zamolio, da po završetku mog govora ne plješćete, nego da se pomolite za oca Paola i dvije stotine otetih kršćana iz Qaryateina, za djecu, koju je otac Jacques krstio, za zaručnike koje je vjenčao, za starce, kojima je obećao posljednju pomast.

A ako niste religiozni, budite sa svojim željama uz otete i uz oca Jacques, koji ne može biti spokojan, jer je samo on oslobođen. Što su molitve, nego li želje upućene Bogu?

Vjerujem u želje, da djeluju u našem svijetu, sa ili bez Boga. Bez želja čovječanstvo ne bi slagalo kamen na kamen, kamenje koje tako lakomisleno razara u ratovima. Stoga vas molim, dame i gospodo, molite za Jacques Mourad, molite za Paolo Dall’Oglio, molite za kršćane Qaryatein, molite ili želite oslobođenje svih talaca i slobodu za Siriju i Irak, kako bismo video snimkama terorista suprotstavili sliku naše bratske povezanosti.

Hvala Vam.

(Vjernici za mir. Prevele: Rut Raffai i Judit Raffai).

    •  Jacques Mourad i ljubav kršćana prema islamu u Siriji
    •  Ustav za bolju Njemačku

> Svi tekstovi ovog autora