Liderstvo za mir u regiji i regionu

Nije se mogla javiti podesnija osoba za priču o liderluku u tzv. regiji od Nebojše Stefanovića, ministra unutrašnjih poslova u Vladi Republike Srbije.

”Hrvatska ima potrebu da bude lider u regionu, da stvara neki uticaj, ali taj film neće gledati!” – ražestio se Stefanović nekidan na TV Pinku, uzgovorivši se o Hrvatskoj koja ”neprestano izaziva situacije sa ratnohuškačkim govorom” i o Srbiji koja se ”nije uplašila i neće dozvoliti da bilo ko ugrožava bezbednost i njeno dostojanstvo”; pa o Srbiji koja ”neće ništa loše svojim komšijama” i o komšijama u Hrvatskoj kojima je odaslao prijeteće upozorenje: ”Nemojte posle da se ljutite kad Srbija odgovori recipročnim merama i nemojte da kukate i zapomažete kada budemo pojačali svoju vojnu industriju.”

Šefa srpskoga MUP-a ni ta kuknjava ni zapomaganje ne bi poljuljali u vjeri da njegova zemlja ”vodi bolju politiku” te da stoga zavrjeđuje titulu regionalnog lidera.

Nebojša Stefanović je u pravu, barem što se srpskog liderstva tiče. Jer Srbija fakat prednjači u disciplini dodjeljivanja resora unutarnjih poslova suspektnim osobama za čijim se akademskim radovima povlače sumnje u plagijat.

Srbija u tom sportu vodi za dužinu ministarskog mandata nikoga drugog doli Nebojše Stefanovića, u čijoj su doktorskoj disertaciji pod naslovom ”Nova uloga strategijskog menadžmenta u upravljanju lokalnom samoupravama (primer grada Beograda)”, obranjenu 2013. na privatnome Megatrend univerzitetu u Beogradu, znanstvenici srpskog porijekla s britanskih sveučilišta pronašli obilje prepisanih dijelova.

Nema, dakle, nikakvih prepreka da se borba za liderstvo u regiji uskoro ne povede na jedinoj ravni dostojnoj takvog liderstva i takve regije. I da liderom bude proglašena zemlja u kojoj će sposobniji plagijator biti nagrađen duljim mandatom i većim ovlastima u suzbijanju otimačine, prevara i drugih radnji protivnih zakonu

Ali – ni to srpsko vodstvo nije nedostižno.

Strpimo se samo još desetak dana, pa ćemo znati hoće li Hrvatska ponuditi koliko-toliko dostojan odgovor, hoće li smoći hrabrosti, snage i pameti da na dužnost ministra unutarnjih poslova u vladi stručnjaka pod vodstvom Tihomira Oreškovića imenuje Milijana Vasu Brkića, za čiji je diplomski rad pod naslovom ”Organizacijske razine MUP-a Republike Hrvatske”, obranjen 2010. na Višoj policijskoj školi u Zagrebu, stručnom revizijom utvrđeno da je većim dijelom – oko 70 posto, uključujući i slovne greške! – identičan godinu dana starijem uratku diplomca Stanka Tomića.

Ako se Brkić izborom za ministra kvalificira za utrku sa Stefanovićem, vjerojatno će se u Jalnoj Našoj naći onih vječitih bezglavih smušenjaka koji će hrvatskoga ministra pokušati diskvalificirati odmah na startu.

I nije teško pogoditi da će mu osporavati i samo pravo nastupa u spomenutoj disciplini, pozivajući se na pravorijek Upravnog suda u Zagrebu kojim je oborena odluka Više policijske škole o poništavanju Brkićeve diplome zbog plagijata.

No, ni u tom slučaju formalno-pravna pozicija potencijalnog hrvatskog ministra unutarnjih poslova neće biti bitno drugačija od statusa njegova srpskog kolege.

Jer ni Nebojša Stefanović službeno ne slovi za plagijatora, budući da je komisija sastavljena od profesora s državnih fakulteta u Srbiji odlučila da – unatoč objavljenim dokazima o prepisivačini – nema osnova za pokretanje postupka poništavanja njegova doktorata.

Nema, dakle, nikakvih prepreka da se borba za liderstvo u regiji uskoro ne povede na jedinoj ravni dostojnoj takvog liderstva i takve regije. I da liderom bude proglašena zemlja u kojoj će sposobniji plagijator biti nagrađen duljim mandatom i većim ovlastima u suzbijanju otimačine, prevara i drugih radnji protivnih zakonu.

I taman je po mjeri i takvog liderstva i takvog mira to što se tih riječi uhvatio netko dokazano originalan poput Nebojše Stefanovića. Još ako se u tu priču svojim riječima uključi i Milijan Brkić, znat će se tko je tko u tom carstvu autentičnosti. Znat će se tko je lider u regiji, a tko lider u regionu

Zvuči vam to, naravno, besmisleno, ali – zar vam išta smislenije zvuče sve one izjave u kojima politički čelnici Hrvatske i Srbije već godinama proglašavaju svoje zemlje liderima u tzv. regiji ili tzv. regionu, pozivajući se pritom na uzrečice dežurnih svjetskih nadzornika situacije na jugoistoku Europe, a koji im, i jednima i drugima, miluju ušne školjke kovanicom ”regional leadership”, jednako učestalom, rutinskom i besadržajnom poput onoga ”how-do-you-do”?

A u čemu se to njihovo liderstvo ogleda, kamo vode svoje zemlje kažnjene njihovim liderlukom i do čega su ih doveli? Ne, to ne treba pitati njih. Jer to vidi svatko tko vidjeti želi.

Čudo bi stoga bilo da je i ovo srpsko-hrvatsko prepucavanje oko naoružanja kojim bi se liderčići najradije napucavali po regiji i regionu – samo kad bi im to dopustili oni od kojih kupuju sve što im se želi prodati – proteklo bez priče o liderstvu za očuvanje mira.

I taman je po mjeri i takvog liderstva i takvog mira to što se tih riječi uhvatio netko dokazano originalan poput Nebojše Stefanovića. Još ako se u tu priču svojim riječima uključi i Milijan Brkić, znat će se tko je tko u tom carstvu autentičnosti.

Znat će se tko je lider u regiji, a tko lider u regionu.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  I tebe sam sit, granato!
    •  Jasenovački notturno i druge pjesme
    •  Jasenovački notturno i druge pjesme
    •  Da nestali ne bi ponestali
    •  Melodije Rijeke i Šušaka
    •  Uskrs i strah od straha
    •  Don Ivan, čovjek malog čovjeka
    •  ''Greatest shits'' 2016: KGK puše za vrat Glasnoviću
    •  Protjerivanje antifašista iz Jasenovca
    •  Istina o stvarnoj naravi Tuđmanove politike komadanja BiH

> Svi tekstovi ovog autora