autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Neumoljiva logika inkvizitora: Pazi što pišeš, jer inače…

AUTOR: Neven Barković / 05.04.2016.

Neven Barković

”Svatko u svojoj sobi, u svojoj kući, u svome dvorištu može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne”, nedvosmisleno je poručio šef HDZ-a Tomislav Karamarko u travnju 2014. Danas, točno dvije godine poslije, njegove riječi dolaze na naplatu.

Tko je kriv kad nekoga tko živi od pisane riječi fizički napadnu zbog sadržaja nečeg što je napisao?

Ovisi koga pitate.

Ako pitate razumnu osobu koja vjeruje u autonomiju pojedinaca i osobnu odgovornost za počinjena (ne)djela, onda je odgovor trivijalan. Naime, nasilje nije i nikad ne može biti adekvatan odgovor na slobodu izražavanja. No ako pitate Tomislava Karamarka, Kolindu Grabar-Kitarović, Zlatka Hasanbegovića ili Ladislava Ilčića – krivac je onaj tko je svojim riječima uzrujao nekoga tko je potom ”isprovociran” reagirao nasiljem prema autoru tih riječi.

Kako je, naime, ministar Hasanbegović reagirao kad je čuo za vijest o napadu na pisca i kolumnista Antu Tomića u Splitu? Ovim riječima: ”Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ.”

Ako pitate Tomislava Karamarka, Kolindu Grabar-Kitarović, Zlatka Hasanbegovića ili Ladislava Ilčića – krivac je onaj tko je svojim riječima uzrujao nekoga tko je potom ”isprovociran” reagirao nasiljem prema autoru tih riječi

U osudi napada na Antu Tomića tako Hasanbegovićevo ministarstvo prigodno zaboravlja napomenuti ime napadnutoga, ali zato ne zaboravlja ”podsjetiti na važnost odgovornosti za javnu izgovorenu i/ili pisanu riječ”.

Konkretan napad Hasanbegović tako zapravo NE osuđuje jer ne spominje niti ime napadnutoga, ali nalazi za shodnim neposredno nakon napada na jednog autora trubiti o ”odgovornosti za pisanu riječ”.

Zamislite da je François Hollande na pokolj u Charlie Hebdou reagirao riječima: ”Osuđujemo napad na svakog građanina Francuske, ali ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za sadržaj koji se objavljuje u novinama.”

Da netko slučajno ne bi pomislio da izmišljamo, evo najsvježijeg primjera inkvizitorskog instinkta vladajućih: Ladislav Ilčić iz Hrasta, stranke članice vladajuće koalicije, jučer je u emisiji ”Nedjeljom u dva” na pitanje o napadu na Antu Tomića odmah povukao paralelu s pobijenim novinarima i urednicima Charlie Hebdoa, ustvrdivši da su ”toliko provocirali muslimane da u svakom slučaju nisu smanjivali napetosti nego su ih povećavali”.

Ni riječ osude Ilčić nije izrekao prema ljudima koji su naoružani jurišnim puškama upali u redakciju Charlie Hebdoa i pobili ”blasfemičare”, ali je zato našao shodnim glavnim krivcima proglasiti – pobijene karikaturiste.

Osudu zaslužuje isključivo nasilnik, a žrtva zaslužuje pomoć i empatiju, neovisno o tome što je pisala ili nosila na sebi prije napada. Dok kao društvo ne posložimo te vrlo jednostavne prioritete, napredovati možemo samo u smjeru totalitarizma, a ne demokracije

Takva ”podsjećanja na odgovornost za pisanu riječ” izrečena neposredno nakon što je netko fizički napadnut zbog pisane riječi nisu ništa drugo doli opravdavanje ili u najmanju ruku relativizacija nasilnih reakcija na nečiju slobodu izražavanja.

Pobijeni su karikaturisti? Tko im kriv, trebali su biti odgovorniji kad su odlučivali o objavi karikatura Muhameda.

Ajatolah Homeini ponudio je novac za ubojstvo Salmana Rushdieja? Ma taj Rushdie je sigurno znao što radi, trebao je biti odgovorniji.

Upravo to je logika kojom se služe apologeti nasilja nad neistomišljenicima.

Ako mislite javno pisati i govoriti, smijete, ali pazite ŠTO pišete i govorite, jer ako netko na vaše riječi reagira nasilno, vladajući će biti prepuni empatije za napadača, dok će žrtvu prigodno podsjetiti na odgovornost.

No Hasanbegovićeva reakcija u povodu napada na Antu Tomića posebno je cinična, jer na ”odgovornost za pisanu riječ” upozorava netko tko je u časopisu Nezavisna Država Hrvatska s divljenjem pisao o ”ustaškim šehidima”.

Koliko je silovana žena kriva jer je pripita nosila minicu, toliko su napadnuti autori, pisci i novinari krivi jer je neki fanatik odlučio nasiljem odgovoriti na njihove tekstove.

Osudu zaslužuje isključivo nasilnik, a žrtva zaslužuje pomoć i empatiju, neovisno o tome što je pisala ili nosila na sebi prije napada.

Dok kao društvo ne posložimo te vrlo jednostavne prioritete, napredovati možemo samo u smjeru totalitarizma, a ne demokracije.

(Prenosimo s tportala).

Još tekstova ovog autora: