Bozaniću, vrati naše pare pa onda pričaj o ostanku u Hrvatskoj

Floskulama o “domovini koja se voli ostajanjem” zagrebački nadbiskup Josip Bozanić pridružio se vojsci sve očajnijih uhljeba kojima, unatoč potpunoj odvojenosti od stvarnog života u Hrvatskoj, postaje sve jasnije da više neće moći tako lagodno živjeti o našem trošku ako nas previše napusti zemlju.

Predsjednica države, premijer, predsjednik sabora i kardinal Bozanić, svi oni jučer su pozvali stanovnike Hrvatske da ne napuštaju svoju domovinu. Na Dan državnosti sve je, možda i više nego inače, bilo prepuno patetičnih tonova, proklamiranog domoljublja i mahanja zastavama.

No čak i poslovično pasivni Hrvati sve više shvaćaju da se domoljublje ne može jesti i da nikakva količina hrvatskih zastava obješenih na rasvjetne stupove ne može biti adekvatna zamjena za ono što bi država zaista trebala biti – sustav koji pruža pravnu sigurnost svim svojim građanima i koji sve ljude tretira jednako.

S jedne strane su neradnici, paraziti, uhljebi, nazovite ih kako hoćete – ljudi koji su na ovaj ili onaj način zajašili na našu grbaču i ne misle sići s nje samo tako

Umjesto toga, Hrvatska je 23 godine nakon rata koji nam je donio osamostaljenje postala duboko podijeljena.

S jedne strane su neradnici, paraziti, uhljebi, nazovite ih kako hoćete – ljudi koji su na ovaj ili onaj način zajašili na našu grbaču i ne misle sići s nje samo tako.

Govorimo o nezasitnim tzv. braniteljima, beskorisnim i na mahove opasnim crkvenjacima, sindikalnim vođama koji žive poput kraljeva, bezbrojnim činovnicima čija radna mjesta su izmišljena kako bi se zaposlio nečiji rođak ili član partije.

Svi oni žive na račun druge polovice – one koja se drastično smanjuje.

To su ljudi koji pošteno rade za svoj kruh, u privatnom ili javnom sektoru, isti oni ljudi koji trpe višegodišnje maltretiranje i iživljavanje onih iz prve skupine, oni koji poštuju zakone koje ovi prvi nekažnjeno krše.

Sve većem broju ljudi je jasno da je takav sustav, najblaže rečeno, neodrživ i da nikakva domoljubna patetika i zaklinjanje na vrijednost domovini ne može zamijeniti ono što se u zapadnoj Europi zove – običnim životom.

Ljudi odlaze u sve većem broju i to ne zato što ih na to tjeraju mediji ili zato što nekakvi urotnici šire defetizam i pesimizam Hrvatskom.

Odlaze zato što (više) ne žele biti budale koje će svojim radom hraniti one koji ne rade ništa, ali zato vole svima nama ostalima govoriti što bismo i kako bismo trebali raditi.

Ljudi odlaze u sve većem broju i to ne zato što ih na to tjeraju mediji ili zato što nekakvi urotnici šire defetizam i pesimizam Hrvatskom

Jučerašnja propovijed kardinala Bozanića samo je jedan primjer tog sveprisutnog licemjerja i bahatosti vladajućih kasti. Čovjek koji se do kraja života odrekao seksa lupeta nešto o demografskoj obnovi.

Uhljeb koji živi u dvorcu na zagrebačkom Kaptolu i ima dodira s običnim čovjekom otprilike kao i princ Harry tumači nam kako bismo trebali ostati u Hrvatskoj ako ju volimo.

Lik koji se predstavlja kao glasnogovornik tvorca cijelog svemira govori nam da ostanak u Hrvatskoj znači ostanak uz boga – kao da bog (za vjernike) ne postoji u Irskoj, Njemačkoj ili Kanadi.

Naravno da pas ne laje radi sela, pa tako ni Bozanić ne apelira na ostanak ljudi u Hrvatskoj zato što toliko silno voli naše ljude i našu zemlju.

Računica je jednostavna – što je manje ljudi koji rade nešto konkretno i plaćaju poreze, to će manje novca biti za Bozaniće, Plenkoviće, Jandrokoviće, Kitaroviće i njihovu vojsku uhljeba.

Amerikanci, inače prilično pragmatični i praktični ljudi, imaju jednu divnu poslovicu: Put your money where your mouth is. Ako ste klasičniji tip, bit će vam poznata starija verzija iste poruke: Hic Rhodus, hic salta!

Da Bozanić zaista voli Hrvatsku onoliko koliko tvrdi, možda bi napravio nešto po pitanju oko milijarde kuna koliko Katolička Crkva svake godine otme iz džepova hrvatskim građanima uz pomoć sluganskih Vatikanskih ugovora i još sluganskijih vlasti.

Da mu je stalo do ostanka ljudi u Hrvatskoj, možda bi vlastitim primjerom odricanja pokazao da je i osobno i kao jedan od čelnih ljudi najbogatije korporacije u Hrvatskoj spreman napraviti nešto konkretno, a ne samo lupetati s oltara.

Računica je jednostavna – što je manje ljudi koji rade nešto konkretno i plaćaju poreze, to će manje novca biti za Bozaniće, Plenkoviće, Jandrokoviće, Kitaroviće i njihovu vojsku uhljeba

To se, naravno, neće dogoditi.

Stvarnost posljednji prihvaćaju oni koji su najodvojeniji od nje, a Bozanić i njemu slični su šampioni u životu na račun drugih, posve odvojeni od realnog života.

Kad se posljednji autobus iz Hrvatske zaputi prema Münchenu, na Markovu trgu ostat će Bozanić, Plenković, Njonjo i Kolinda. Mahat će zastavicama i trubiti nešto o “najljepšem moru”, “Slavoniji koja može prehraniti pola Europe” i “tisućljetnom snu hrvatskog naroda”.

I kad ostanu posve sami i kad im zakrulji u želucu, neka jedu crkveno zlato, nekretnine i pečate, a mi ćemo im nazdraviti uz bratwurst i/ili Guiness.

(Prenosimo s portala Index.hr).

    •  Kolinda je dosegnula vrhunac ljigave patetike
    •  Hrvatska ipak ima savjest. Zove se Saša Pavlić
    •  Sedam predizbornih floskula od kojih nam je muka
    •  Neumoljiva logika inkvizitora: Pazi što pišeš, jer inače...
    •  ''Zajedništvo'' po Brkiću: Začepite gubicu ili se odselite!
    •  Natjecanje ''ljevičara'' u dokazivanju hrvatstva zastavama
    •  Dosta je terora dvopartijskog sustava!
    •  Strašan ispad Branka Lustiga
    •  Nova TV pjevuši fašistima

> Svi tekstovi ovog autora